Rasprodate karte za predstavu “Frenki i Džoni” rediteljke Tee Puharić

Idući četvrtak u Dvorcu, tj. 21. decembar rezervisan je za pozorište, tj. za ranije najavljivanji komad “Frenki i Džoni”, rediteljke Tee Puharić. Karte za predstavu su rasprodate. 

Narodno pozorište Beograd, Narodno pozorište Sombor, Beo art

Autor: Terens Mekneli
Reditelj: Tea Puharić
Dramaturg: Jelena Paligorić
Scenografija i kostimografija: Vanja Popović
Kompozitori: Matija Anđelković i Marko Marić
Scenski pokret: Anka Gaćeša
Dizajn zvuka: Vladimir Petričević
Producent: Boris Mišković

Trajanje: 80 minuta

Igraju: Sloboda Mićalović, Igor Đorđević, glas radijskog spikera: Miloš Obrenović

Riječ reditelja

„Frenki i Džoni“ je aktuelan i neophodan komad, jer se svi ponašamo kao da smo samim rođenjem toliko emotivno povređeni da bi do kraja života trebalo od nečeg da se branimo sopstvenim iluzijama iza svojih štitova nedodirljivosti, a to neminovno vodi ka praznini. Ovaj komad govori o skidanju oklopa i gardova. O dozvoljavanju mogućnosti da budemo voljeni. O dozvoljavanju mogućnosti da budemo povređeni. Svi tražimo ljubav, ali da li smo sposobno da volimo? Ova partija šaha dvoje inteligentnih i atraktivnih, ali emocionalno osakaćenih ljudi, ipak je dirljiva jer oni pristaju da daju šansu vezi koja od starta izgleda osuđena na propast i osvajaju nas idejom da i „autsajderi“ mogu jednostavno uploviti u luku ljubavi. Jer, kao što Džoni kaže: „Nikada ne biraš ljubav. Ona bira tebe“.
Tea Puharić, rediteljka

Riječ dramaturga

„Sve je u tom komadu pitanje ljubavi, i to vrlo vrišti iz njegovog svakog reda. Najvažnije je ipak da ljubav nije ona bljutava i paušalna romantična komedija koju su nam pre mnogo godina prodali kao viziju realnosti. Ne, daleko je od toga. Ljubav u ovom komadu je prevazilaženje straha. Zato što je ovaj svet, nažalost, prepun prestrašenih ljudi. Čega se ti ljudi boje? Najveći je strah – od života. Još veći – od smrti. Negde tu, strah od usamljenosti. Negde tamo, strah od starenja. Od propuštenih šansi. Od nade koja nikako da dođe. Od ostavljanja. Od fizičkog bola. Od bolesti. Od neuspeha. Od uspeha koji se desio kad mu nije vreme. Od nedostatka podrške. Od podrške koja stiže od pogrešnih ljudi. Od svega toga, a možda i još nečega. Ovaj svet je prepun prestrašenih ljudi koje može spasiti samo ljubav. Tu ljubav smo zaboravili. Ona nam je podrazumevajuća. Njoj se smejemo. Nazivamo je patetikom, a ne znamo definiciju patetike. Potcenjujemo, jer nam se nikad nije desila. Ne verujemo u veze. Ne verujemo u brakove. Jetko i gorko odbrusimo onima koji u nju veruju. Frenki i Džoni je komad o prevazilaženju strahova da bi se stiglo do ljubavi. To je priča o dvoje ljudi koji počinju život iznova. Koji uče da dišu zajedničkim ritmom. Od njih dvoje može mnogo da se nauči. I zato je rad na ovoj predstavi bio neverovatan izazov i čast.“
Jelena Paligorić, dramaturškinja

Riječ kritike

„Linearno skrojena radnja Meknelijevog teksta se dešava jedne subotnje noći, između sredovečnih ljubavnika, konobarice Frenki i kuvara Džonija, u njenom stanu, nakon njihovog prvog ljubavnog sastanka. U tom susretu se otkriva njihova prošlost, uspesi, neuspesi, očekivanja, razočaranja, strahovi, mogućnosti novih početaka, ispitivanje značenja ljubavi. Na realističnije utvrđenoj sceni koja predstavlja Frenkin dom, glumci spretno i međusobno uklopljeno igraju komičnu dramu uspostavljanja ljubavne veze. Igor Đorđević je dao odlično prostudiran lik Frenkija, muškarca koji odlučno želi da počne život iz početka. On je na početku sigurniji, ali i nežniji od nje, uveren da su njih dvoje sudbinski povezani, rođeni da budu zajedno. Sloboda Mićalović je u startu neosetljivija, nepoverljivija, zatvorenija Frenki, distanciranija i zbog svoje prošlosti koja se postepeno otpetljava, i njenu grubost smekšava. Uloge su im u tom smislu na početku obrnute, u odnosu na tradicionalnija shvatanja muškosti i ženstvenosti, dok maske ne spadnu.“
Piše: Ana Tasić

O reditelju

Tea Puharić je diplomirala 2004. godine pozorišnu i radio-režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u klasi prof. Ivane Vujić i Ane Đorđević, komadom „Onaj koji govori da i Onaj koji govori ne“ Bertolta Brehta. Režirala je i komad „Odlazni terminal“, prema tekstu Jelene Paligorić u Ustanovi kulture „Vuk Stefanović Karadžić“. Trenutno je na master studijama na teoriji dramskih umjetnosti i medija.