U okviru pozorišnog programa 39. „Barskog ljetopisa“, na Ljetnjoj sceni Doma kulture izvedena je predstava „Prljave ruke“, rađena po čuvenom tekstu francuskog filozofa i pisca Žan-Pola Sartra, u produkciji Centra za kulturu Tivat i u režiji Juga Radivojevića.
Sartrova politička drama, napisana 1948. godine, jedno je od najznačajnijih djela egzistencijalističke književnosti. Kroz konflikt ideala i stvarnosti političke borbe, tekst postavlja fundamentalna pitanja o slobodi, odgovornosti i etici, istražujući da li je moguće sačuvati lični moral i ostati „čistih ruku“ u svijetu u kojem vladaju viši politički ciljevi.
Predstava je privukla izuzetnu pažnju publike, koja je bez daha pratila kompleksnu dramu o politici, ideologiji i moralu. Nakon izvođenja, glavni akteri predstave Lazar Đurđević, koji tumači lik Igoa, i Miloš Biković, koji igra Oderera, podijelili su svoje utiske o ovom izuzetno zahtjevnom komadu, glumačkim izazovima, specifičnom rediteljskom konceptu bez scenografije, kao i neobičnim okolnostima na sceni uzrokovanim nestankom struje.
Lazar Đurđević je na samom početku naglasio da im je ovo bilo prvo igranje na otvorenom prostoru i van klasične pozorišne „kutije“ nakon premijere i repriza u Tivtu. Razgovor se ubrzo dotakao i rediteljske odluke Juga Radivojevića da izostavi scenografiju i rekvizite, što je na prvoj čitajućoj probi iznenadilo ekipu, ali se na kraju pokazalo kao pun pogodak jer ih je ta limitiranost natjerala na dublju unutrašnju igru. Osvrćući se na rad sa rediteljem i građenje ovako složenog lika, Đurđević je istakao koliko mu je bilo dragocjeno glumačko iskustvo koje je donio sa usavršavanja u Americi nakon studija, te kako je kroz lik Igoa želio da prikaže tragiku mladih i nesnađenih ljudi koji lakovjerno prihvataju opasne ideje:
„Sartr je fantastičan pisac i stvarno je sreća raditi takvog autora. Pozorišta treba da budu što hrabrija i ne treba da bježimo od velikih pisaca. Ovo je zapravo bio najteži materijal na kojem sam do sada radio, zbog čega sam se prilično stisnuo u samom radu i primjenjivao neke stvari koje sam sam izučavao i učio u Americi nakon studija. Bilo mi je veoma zahvalno na ovom materijalu da se vježbam i drago mi je što ljudi lijepo reaguju. Ova priča je i dan-danas, nažalost, aktuelna i kroz svoj lik sam se trudio da prikažem šta to radi jednoj mladoj osobi i koja je to tragedija. Džesika meni u predstavi kaže: 'A da si upoznao njih dvoje, njihove ideje bi ti bile tačne', na šta ja kažem: 'Ti misliš da idejama možeš tek tako da se zaraziš?' Nažalost, možeš. Ja sam recimo kao mlađi mislio da će internet da ispravi svijet jer ćemo vrlo lako moći da dođemo do bilo koje informacije, a zapravo je danas još teže. Za bilo koju informaciju danas imate doslovno 15 uglova i više ne znate šta je istina. U tom smislu mi je jako zanimljiva ta tragedija mladih ljudi koji su nesnađeni i nevoljeni.“
Đurđević se sa osmijehom prisjetio i nepredviđenih tehničkih okolnosti tokom predstave. Zbog više uzastopnih nestanaka struje na Letnjoj sceni, atmosfera je neplanirano podsjećala na ratno stanje iz samog teksta, a reakcija gledalaca ostavila je na njega snažan utisak:
„Mi smo toliko vrijedno radili na ovome i svako je izgradio taj unutrašnji svijet da smo na neki način bili polupripremljeni. Kada igrate na otvorenom uvijek je nešto, ili je buka, ili neko prolazi autom, ili je muzika... Ali eto, imali smo te nestanke struje. Srećom bili su kratki, a predstava svakako tretira ratno stanje, tako da je na neki čudan način to i išlo. Nije to mnogo publiku izbacilo iz priče, nego su ljudi odmah sami popalili bliceve na telefonima, što ja nikada u životu nisam doživio na sceni. Što se tiče scenografije i publike koja nas je okruživala sa svih strana, meni se dopada to zajedništvo i ta blizina. Podsjeća me čudno na film i na set, gdje vam je kamera blizu i gdje se deset ljudi nađe zbijeno iza nje. Osjetite tu energiju i komunalnost, i stvari još bolje prorade u vama“, zaključio je Đurđević aludirajući na minimalistički koncept reditelja Jug Radivojević.
S druge strane, Miloš Biković, koji se nedavno i sam našao u barskoj publici gledajući kolegu Marka Janketića, izrazio je veliko poštovanje prema gledaocima u Baru. On je naglasio da se odmah vidi da je riječ o prefinjenoj i obrazovanoj publici koja redovno prati teatar i čita, što za glumca predstavlja i ogromno zadovoljstvo i veliku odgovornost. Komentarišući tehničke izazove predstave i činjenicu da su mikrofoni i ozvučenje otkazivali zbog struje, Biković je objasnio sa kakvim su se sve glumačkim naporima borili na sceni:
„Igrati pred publikom koja je pripremljena je i zadovoljstvo i odgovornost. Večeras smo se baš borili sa prostorom i tehnikom. Teško je kada igrate prvi put na otvorenom jer u isto vrijeme imate publiku koja vam je jako blizu, ali i publiku koja vam je jako daleko u posljednjim redovima. Morate voditi računa da sredstva koja upotrebljavate ne budu pretjerana za prvi red, a da za posljednji budu dovoljna. Otvoren prostor 'jede' zvuk, pa morate igrati glasnije, jače i izražajnije, što nam je uzelo dosta energije. Dodatno, zbog nestanka struje nismo znali da li ti mikrofoni uopšte rade, da li te smetnje utiču na zvučnike i da li nas čuju pozadi. Ali, pošto je pozorište živa stvar, glumac mora da se prilagodi i reaguje na sve što se dešava, a da pritom ne naruši samu predstavu.“
Analizirajući političku i filozofsku srž Sartrovog komada, Biković se posebno fokusirao na pitanja morala, etike i prirode vlasti. Odgovarajući na pitanje u kojoj se replici najviše pronalazi, glumac je detaljno raščlanio vječnu dilemu o tome da li je uopšte moguće baviti se politikom i ostati čistih ruku:
„Najviše se pronalazim u toj replici koja se odnosi na same prljave ruke i na prljavu savjest. Da li čovjek koji uđe u vlast, koji se bavi politikom i mora da pravi kompromise, može da ima prljave ruke a čistu savjest? Kako čovjek na vlasti može zapravo da ostane čist, da li je to uopšte moguće i, pošto nije moguće, gdje je granica? Svaki čovjek koji dođe na vlast negdje mora da se bori – ili, što je još tragičnije, da se bavi – i kriminalom i korupcijom. I boriti se sa time i baviti se time zahtijeva prljave ruke, zahtijeva da se ruke urone u 'prljavštinu i u krv'. Za naše shvatanje života gdje je sve crno-bijelo i gdje postoji jasna moralna granica, ta granica postoji dok god čovjek nije izložen teškim izborima. A kad je izložen teškim izborima, ta granica postaje sve tanja i tanja. Mi nažalost živimo u sistemu u kom čovjek mora da se bori za vlast da bi mogao bilo šta da učini. I u toj borbi za vlast on se promijeni. Kada konačno dođe u poziciju da nešto učini, onda je više pitanje da li on to uopšte želi ili će nastaviti da čini stvari koje će ga održati na vlasti, razmišljajući manje o onim idealima sa kojima je sigurno počeo u mladosti kada je birao svoj poziv.“
Na samom kraju, u osvrtu na razlike između filma, televizije i pozorišta, Biković je zaključio da je magija teatra nezamjenjiva upravo zbog direktne razmjene energije sa gledaocima:
„Živi kontakt sa publikom je nešto što film ne može nikada da da. Ma koliko da je energetski bilo zahtjevno i koliko god da vas iscrpi, živi kontakt sa publikom je ipak nešto najljepše i predstavlja najveću moguću nagradu za glumca.“
Pored Đurđevića i Bikovića, glumački ansambl čine: Lara Dragović, Maša Labudović, Dušan Kovačević, Jelica Vukčević, Igor Damjanović i Pavle Bogojević.
Asistent režije i autor scenskog pokreta je Igor Damjanović dok je za scenski govor bila zadužena Dubravka Drakić.
JU Kulturni centar Bar