Autorsko veče Vladimira Vujovića „Vještica i vještačenje“, održano na platou ispred Dvorca kralja Nikole, bilo je ujedno i završni događaj književnog programa 39. festivala „Barski ljetopis“. Pred brojnom barskom publikom o romanu „Razgovori s vješticom“ sa autorom je razgovarao istaknuti pravnik Dragan Šoć, otvarajući slojeve knjige koja kroz deset razgovora slikara Vida Latinovića i misteriozne Vještice govori o umjetnosti, identitetu, duhovnosti, moralu i čovjekovoj neprestanoj potrazi za sobom.
Šoć je razgovor otvorio pitanjem identiteta, posebno neobičnog lika Vještice, čije ime u naslovu predstavlja svojevrsnu „udicu“ za čitaoca. Kako je Vujović objasnio, razgovori sa Vješticom zapravo su razgovori sa onim koji postavlja pitanja, pa ovaj lik postaje metafora za brojna pitanja kojima se autor bavi u svom pisanju.
Vujović je otkrio da roman nije nastao iz unaprijed zadate velike ideje. Početna zamisao bila je istorijska priča o izmještanju Pivskog manastira i trebalo je da bude centralna tema, ali su je likovi i njihovi odnosi odveli u sasvim drugom pravcu.
„Krećem uvijek od likova, od priče... vidio sam gdje će me oni odvesti i šta može u tom razgovoru da se desi“, kazao je Vujović, naglašavajući da je upravo nepredvidljivost dijaloga jedna od tajni uspjelog romana.
Jedna od najupečatljivijih epizoda romana jeste ona u kojoj mladi Vid Latinović krade sliku svog prijatelja i upravo zahvaljujući toj slici osvaja prvu nagradu. Šoć je taj događaj prepoznao kao važnu tačku u razvoju junaka, jer ga posljedice tog postupka prate kroz čitav život. Vujović je, govoreći o toj epizodi, otvorio pitanje odnosa umjetnosti i morala.
„To je bio pokušaj neke moje lične demistifikacije i, uopšte, umjetničkog sazrijevanja“, kazao je autor podsjećajući da umjetnici često svoje početke predstavljaju romantičnije nego što su oni zaista bili.
Latinović, međutim, sa tom krađom živi čitavog života. Šoć podsjeća da mu je upravo ukradena slika omogućila da postane ono što je kasnije postao, zbog čega čitav njegov život ostaje obilježen pitanjem može li se umjetnički uspjeh odvojiti od moralnog temelja na kojem je započeo.
Nasuprot Latinoviću, koji nosi teret svog postupka, stoji njegov prijatelj kao oličenje gotovo apsolutne dobrote. On zna da mu je slika ukradena, ali ne traži osvetu. Naprotiv, kaže da je Latinović nagradu zaslužio. Vujović je taj lik opisao kao svojevrsnu moralnu protivtežu „faustovskom“ motivu umjetnosti, u kojoj se stvaralaštvo često dodiruje sa iskušenjem, podlošću i željom za uspjehom.
Važan sloj romana predstavlja i potraga za korijenima. Latinović pokušava da sazna istinu o svojim roditeljima, ali se na kraju pokazuje da ono za čim je tragao nije nužno odgovor koji će pronaći u geografskom povratku u zavičaj. Vujović kroz tu priču, kako je objasnio, pokušava da dekonstruiše mit o povratku korijenima i pokaže da se odgovori često nalaze u susretima sa ljudima, umjetnošću i stvaranjem.
Posebno mjesto u razgovoru zauzela je duhovnost. Šoć je ukazao na put koji Latinović prelazi od mladog čovjeka koji kaže da ne vjeruje u Boga, ali vjeruje u Vaskrsenje, do čovjeka koji na kraju života vjeruje u Boga i nada se ponovnom susretu sa majkom. Za Vujovića su umjetnost i duhovnost nerazdvojne, jer kreativnost podrazumijeva i intelektualnu i duhovnu radoznalost.
Šoć smatra da je dijalog ono što povezuje i roman i veče posvećeno njemu. Vujović dijeli njegovo mišljenje jer po njegovim riječima „iskren razgovor može da skine slojeve koje čovjek često ne uspijeva da ukloni u monologu ili introspekciji. Upravo u dijalogu se dese ta neka mala čuda“, kazao je Vujović, govoreći o trenutku kada se, kroz razgovor, otvaraju pitanja i odgovori do kojih se samostalno možda nikada ne bi došlo.
Na kraju večeri Šoć je čestitao Vujoviću na romanu i nagradama „Danko Popović“ i „Đura Đukanov“, kao i nominaciji za NIN-ovu nagradu, poručivši publici da je Crna Gora dobila „jednog sjajnog pisca“. Uz duhovitu opasku o tome da se nada da neće imati priliku da upozna njegovu ljekarsku stranu, Šoć je izrazio želju da i ubuduće upoznaje njegovu književnu stranu, onu zbog koje je Vujović i bio gost završne književne večeri ovogodišnjeg „Barskog ljetopisa“.
Vujović je nakon promocije podijelio utiske podsjetivši da je na „Barskom ljetopisu“, treći put.
„Utisci su lijepi iako uvijek postoji uvijek malo veća doza odgovornosti i treme kada se nastupa u svom gradu, pred svojim sugrađanima, ljudima koji me znaju od kada sam bio dijete. Tu su bili i moji profesori iz srednje škole, što mi je posebno drago, a drago mi je i što je publika bila brojna. ’Barski ljetopis’ je sjajan festival i odlična prilika za predstavljanje romana“.
Program pod nazivom „Vještica i vještačenje“ i pravnik Dragan Šoć u ulozi moderatora podrazumijevali su jedno atipično književno veče.
„U pitanju je bio atipičan razgovor. Inače, ove godine je koncepcija književnog programa takva da su spajani različiti profili, dakle, nije nužan bio razgovor između autora i nekog književnog kritičara, već je bilo različitih kombinacija. Ovo je, čini mi se, bila atipična, ali intrigantna kombinacija. Dragan Šoć je čovjek koji je poznat velikom broju ljudi i neko ko se tu pojavio kao čitalac, kao neko kome se roman dopao i mislim da su ta prirodnost i pitanja koja su proizilazila iz neteoretskog i nekritičarskog pristupa, doprinijeli zanimljivosti razgovora.“
Kad je riječ o ideji da roman piše u formi intervjua, Vujović otkriva da je došla spontano iz čitanja jedne dokumentarističke knjige stvarnih intervjua sa jednim slikarem.
„U početku nisam računao na to da će uopšte ta ideja funkcionisati, bio je to samo pokušaj da se proba napisati roman u formi intervjua, a kako je pisanje teklo vidio sam da to za mene ima smisla i onda sam nastavio da pišem i nadao se da će to imati smisla i za čitaoca.“
Govoreći o porukama koje roman šalje onima koji zarone među njegove stranice, Vujović naglašava da je ideja „da budemo radoznali, da postavljamo pitanja“.
„Mislim da je uloga Vještice iz naslova da nas podsjeća na to da smo, čim se nađemo u prostoru postavljanja pitanja, preispitivanja stvari, u stanju da zamišljamo na koje načine ovaj svijet može da bude bolji, ako tako idealistički mogu da kažem. Ali sve počinje od nekog neprihvatanja zadatih stvari i pokušaja da se razmisli o mogućim alternativama. Jer, mislim da imamo razloga u svakom trenutku da budemo nezadovoljni mnogim stvarima, ali važno je da ih ne prihvatamo kao nepromjenljive“, poručio je Vujović.
Vladimir Vujović spada u red najtalentovanijih i najautentičnijih glasova mlađe generacije regionalnih pisaca. Njegov stilski rafiniran i dubok prozni prvijenac privukao je veliku pažnju književne kritike, koja ga zbog introspektivnog stila i obrade velikih tema poput smrti, gubitka i transformacije upoređuje sa djelima Miloša Crnjanskog i Danila Kiša. Roman je nagrađen prestižnim priznanjem „Danko Popović“ za najbolju knjigu proze u 2025. godini, a autoru je dodijeljena i nagrada „Đura Đukanov“, što uz brojne nominacije dodatno potvrđuje njegov visoki status na savremenoj književnoj sceni.
JU Kulturni centar Bar