Suze i višeminutni aplauz za glumačku ekipu predstave „Dok nas smrt ne razdvoji“

Višeminutni aplauz publike, koja je na nogama sinoć pozdravila glumačku ekipu predstave „Dok nas smrt ne razdvoji“ i emocije kojima je reagovala na prikazanu priču, koju kao autorka potpisuje Mira Furlan, označile su uspješnim još jedan događaj zimske scene Barskog ljetopisa.

Miki Manojlović, Anita Mančić, Jasna Đuričić i Jovana Gavrilović koji su tumačili uloge, sasvim su opravdali očekivanja ljudi koji su pokazali ogromno interesovanje za predstavu koja je ušla i u zvaničan program proslave Dana Opštine. Svojim iskrenim i ubjedljivim tumačenjem priče koja je inače svojom sadržinom „teška“ i potresna, glumci su izazvali podjednako iskrene reakcije u publici. Teme kao što su bolest, neminovno propadanje, ljubav i njeno nestajanje, mučenje i životna nesreća, u kombinaciji sa  katarzičnom glumom izazvali su suze kod skoro svih, u sasvim punoj sali barskog Doma kulture. Naime, predstava prikazuje dvije žene, majku i ćerku, koje sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u Zagrebu, svoje posljednje, bolesničke dane provode u dvije različite sobe skučenog stana, prikovane za krevet i sasvim zavisne od svoga muža odnosno zeta i ćerke, tj. unuke. Ono što je posebno tragično je što je život podjednako težak i sumoran i za likove koji se bore sa teškim bolestima, ali i onima koji o njima, zdravi brinu i sve rjeđe nalaze povoda za bilo kakvu radost. U tom smislu, reditelj i glumac u predstavi, Miki Manojlović, ističe sasvim znakovit dio teksta:

Imate jednu dobru repliku koju je Mira napisala. To je ona kada baka kaže unuci: „Jao, teško je biti star“, a ona joj odgovara: „Nije neka stvar biti ni mlad“, kazao je Manojlović u razgovoru nakon igranja.

Tekst prvijenac Mire Furlan rađen je po istinitoj priči, odnosno po uzoru na porodičnu dramu koju je i sama doživjela. Otuda još ubjedljivijom biva i jedna od poruka komada o životu koji je previše surov i težak da se ne bismo radovali malim stvarima.

Jedna od poruka zaista jeste to što baka u jednom trenutku kaže: „Treba se veselit malim stvarima“. To je, čini mi se, danas još veći problem jer sve samo prolazi – i lepo i ružno i smenjuje se tako da čovek više ne uživa ni u čemu suštinski. Ljudi kažu da je ovo teško. I jeste, zato što to svi živimo i gotovo da nema porodice koja nije okrznuta tom strašnom bolešću – rakom. Tako je bar u Srbiji, a verujem i ovde. Ali bez obzira na svu tu težinu za mene ova predstava slavi život, zato što govori o tim uzvišenim stvarima koje, dok smo tu, treba da koristimo, kazala je glumica Jasna Đuričić.

Osim što je predstava „Dok nas smrt ne razdvoji“ upečatljivo iskustvo za publiku, izazovna je i provokativna za glumca, u čijoj je igri sva snaga ovog komada iza kog stoji nezavisna produkcija iz Beograda – Radionica integracije.

Kad god igramo doživljavamo neku vrstu katarze u pravom smislu. Pretpostavljam da je tako i u publici. Kad se pokrenu neki takvi mehanizmi i neka stanja, neka sećanja i iskustva, to bude nezaustavljivo. Nešto posebno predstavlja raditi ovakvu predstavu, jer je u njoj najdragocenije to što treba da je što manje glume, a što više nekog pravog, suštinskog prisustva, kazala je Anita Mančić.

I zaista, ovo je komad koji glumca stavlja na pijedestal. Sve ostalo je u njegovoj službi. Scenografija je skromna i svedena, nema radnje u klasičnom smislu, dvije glavne glumice – Anita i Jasna cijeli komad igraju ležeći u krevetu; dinamika je implicitna smjenjivanju njihovih sjećanja na teško djetinjstvo i ratnu prošlost i scena teške i mučne svakodnevice. Dijalog glumaca, ispoljene emocije, izrazi njihovog lica, pokreti tijela oštar su kontrast formalnoj statici komada, koji jeste priča o patnji i stradanju, ali je i priča o „čarobnom pozorištu“ jer nam ono omogućava da blisko spoznamo i doživimo istine, vrijedne onoliko koliko i iskustva koja neposredno stičemo životom „koji uopšte nije čaroban“.

Prijavite se na našu e-mail listu

Dobijajte redovno sve informacije o dešavanjima na Ljetopisu direktno na Vaš e-mail nalog.

You have Successfully Subscribed!