Promocija romana „Okretište“ Damira Karakaša, jednog od najčitanijih hrvatskih autora čija su djela uvrštena u lektiru, prevođena na druge jezike i po kojima su rađene predstave i filmovi, održana je u petak, 12. avgusta, u okviru književnog programa 35. Barskog ljetopisa.
U iscrpnom, prožetom anegdotama i nadahnutom razgovoru sa Draganom Erjavšek, Karakaš je, pred publikom u sali Dvorca kralja Nikole, govorio o svom odrastanju, uticaju rodne Like na njegove stavove, činjenici da tamo nije poželjan zbog knjiga koje piše, romanu „Okretište“, ali i o povezanosti sa Crnom Gorom i njenim književnicima.
Na početku promocije publici se obratio Željko Milović, novinar i publicista, selektor bARS segmenta Festivala, koji je, kroz ličnu anegdotu upoznavanja sa Karakašom u prvim posleratnim godinama, ukratko ga predstavio ističući da je on prije više od deceniju trebao biti gost Barskog ljetopisa, ali je brutalan napad na njega spriječio održavanje tog događaja.
„Jedanaest godina kasnije, Damir Karakaš je sa nama. Mali uvod je služio tome da vidite kakav je on čovjek. Riječ je o nekome kome nije bitno ko je ko i odakle, već kakav je i šta sa sobom nosi“, kazao je Milović.
„Okretište“, ovih dana u najužoj konkurenciji za nagradu „Meša Selimović“, do sada je naintimnija Karakaševa knjiga u kojoj se on suočava s traumom posle napada koji ga je koštao života.
Roman koji predstavlja njegovu književnu „borbu na život i smrt“ nastao je godinama nakon brutalnog napada, a ta vremenska distanca, prema autorovim riječima, bila je neophodna kako bi se priča mogla razvijati na pravi način.
„Učeći od nekih velikih pisaca, recimo Selimovića, koji je najbolji roman o pogibiji svog brata Šefkije napisao 20 godina kasnije, želio sam zapravo da se emocija koja me veže za događaj rastvori uopšće i da to ne bude više roman o meni, mom iskustvu događaja već roman o nama“, kazao je Karakaš.
Kako autor ističe, trebalo je dosta vremena da trauma prouzorokovana napadom sazri.
„Da sam išao pisati odmah nakon godine dvije, mislim da bih upao nekakve zamke, ogorčenost. Ono što sam htio sa ovim romanom jest da pokušam sa književnim tekstom iskontrolirati sam događaj. To je roman o barikadama, jer kako kaže Svetlana Aleksijević, ‘barikade su opasno mjesto za umjetnike jer više ne vidimo čovjeka nego ljudsku metu‘. Trebalo je rušiti te barikade“, rekao je Karakaš.
Roman se, između ostalog bavi i načinom tretiranja osvete nakon ovakvih događaja, iako niti jedan fizički čin osvete nije opisan niti se desio u realnom životu, a prema mišljenju Dragane Erjavšek, tekst sam po sebi predstavlja osvetu.
„Godinama sam proučavao sve slučajeve osvete Kaluđerovića, Lauševića, nekih svjetskih stvari da bih uopće mogao ući u realizaciju romana. I dalje ne znam zbog čega se sve dogodilo, mada sam uvijek imao jasnu sumnju jer imam puno problema zbog svoje literature“, kazao je Karakaš komentarišući ljudski poriv za osvetom kojeg se oslobodio pisanjem.
Njegove knjige ozloglašene su, a on proglašen nepoželjnim od strane pojedinih ljudi u Liki gdje je rođen i gdje i dalje žive njegovi roditelji.
„Četiri godine nijesam bio u rodnom kraju zbog prijetnji opasnih po život. To je zanimljivo s obzirom na činjenicu da se moji romani ne baštine na skandalima, nego na jeziku pa ih u biti niko i nije pročitao. Mislim da to ima više veze sa mojim nekakvim političkim izjavama jer uvijek govorim ono što mislim“, istakao je on.
Iako ne odlazi u Liku, „Okretište“ ipak počinje događajem iz njegovog rodnog kraja.
„Taj dio sam namjerno napravio, da kontektualiziram roman i da se zna ko sam ja i odakle sam i odakle dolazim. Lika je kao topus važan formativni dio mog rada i identiteta i ja od toga ne bježim“, apostrofirao je Karakaš.
Prema njegovim riječima, nekakva prirodna pozicija pisca je da bude u neskladu sa okolinom, ali u njegovom slučaju došlo je do prilično opasnih stvari.
„Ako je proza prava ne smije imati milosti prema nikome. Ovdje kod mene je došlo do nekih ekstremnih situacija.. Što me najviše zabrinjava su moji roditelji. Bojao sam se za njih, ali dobra je stvar u svemu što čak i oni nisu na mojoj strani, a to ih, na neki način, oslobađa od svih mogućih neželjenih događanja“, kazao je on.
Posebno interesantan je odnos koji Karakaš ima prema crnogorskim autorima, naročito prema Miodragu Bulatoviću za koga smatra da je jedan od pisaca koji su na njega ostavili izražen trag.
„Odrastao sam uz Crnjanskog. Kiša koga smatram i možda najboljim piscem na ovim prostorima, uz Bulatovića. Generalno sam više bio vezan za pisce sa prostora Crne Gore i Srbije, nego za Ranka Marinkovića ili Šoljana. Vjerovatno jer dolazim iz planina, pa sam se više vezao za pisce poput Bulatovića koji je bio jako zanimljiv. Posebno prve tri, četiri knjige koje su stvarno fantastične“, istakao je on.