Sveučilište u Zagrebu, Studentski centar, Kultura promjene, Teatar &TD
Reditelj: Bobo Jelčić
Vizualni identitet: Niko Mihaljević
Fotograf: Damir Žižić
Igraju: Ivana Krizmanić, Marko Makovičić i Jerko Marčić
O predstavi
Ko rukom odneseno Bobe Jelčića kompleksna je priča o međuljudskim odnosima, ljubavnima i prijateljskima. Reklo bi se, Marko je uspješan čovjek. Škola, fakultet – na vrijeme, posao – dobar, u dobroj kompaniji, dobro plaćen, pa zatim – karijera, djevojka, prijatelji, skoro pa savršeno. On je, kao mnogi, znao zabasati u različite probleme, poslovne ili privatne, međutim, što god to bilo, on se osjećao dovoljno sposobnim i spretnim uhvatiti se u koštac s njima. Imao je, osim toga, priličan broj poznanstava i nekolicinu stvarno iskrenih prijatelja, od kojih je i u najtežim trenucima mogao tražiti pomoć. Ali, sad se ispriječilo nešto veliko i bolno, nešto što još nije iskusio, barem ne u toj mjeri. Nešto s čim se ne zna nositi. Nešto što ga čini beznadnim i depresivnim. Već danima muči se s tim, prevrće i obrće razne mogućnosti, traži način kako da to prebrodi; ali ne, i ne, rješenja nikako ne nalazi. I ne samo to, nego, kako vrijeme ide, stvari postaju još gore. Što da se radi? U takvom stanju, dakle, skoro na ivici očaja, on naziva svoje najbolje prijatelje; jedan, reklo bi se, konvencionalniji bračni par, u namjeri da im se povjeri i zamoli ih za pomoć. Znalo se nekad i ranije događati da, kad mu se sve prelije preko ivice, naprosto bane u njihovu kuću na kraju grada i istrese pred njih sve što mu je na duši. Međutim, sada nije siguran da će sve biti tako jednostavno. Hrli tamo s velikom dozom sumnje u povoljan ishod. Po utjehu ne ide, ona mu u ovom času ne bi puno značila. Dakle, Marko dolazi do njih, do svojih prijatelja, i započinje svoju priču.
Riječ kritike
“ (…) Emocionalni spektar predstave iznimno je bogat i sofisticiran, pogotovo znamo li da se u formalnom smislu ne događa »gotovo ništa«: jedan posjet prijatelja bračnom paru, pokušaj razgovora o prijateljevu prekidu veze, pokušaj razgovora o tome kako će se svi ubuduće odnositi prema prijateljevoj bivšoj djevojci.
No transakcije koje se odvijaju među likovima, kao i u njima, pravo su vrelo i današnjeg političkog trenutka i ritualnih dimenzija socijalnih odnosa. Redatelj Bobo Jelčić pritom nije dokumentarist. Sve su transakcije u nekoj vrsti poetske povišenosti (s brojnim ponavljanjima i namjernim zamućenjima jasnoće rečenica, naglašavanjem ili isticanjem fizičke geste, inzistiranjem na gotovo plesnoj mikrostrukturi gradiranih reakcija), ali samo zato da otkriju ono što deklarativna moć jezika nastoji sakriti.
U tom smislu Jelčićeva najnovija predstava donosi pred publiku pravo malo remek-djelo teatra potisnutog socijalnog tijela, tijela koje izbija iz glumca na sasvim drugačiji način nego tekst – i to ne samo kao neurotski simptom, nego kao neka vrsta prigušenog vapaja, poziva, neizgovorene struje žudnji unutarnjeg svijeta.”
Nataša Govedić, Novi list
“Glumci su izvanredno iznijeli svoje likove. Impresivna je njihova moć da proživljavaju svoje uloge uvjerljivo i dojmljivo, a naizmjence s tim prave odmake od njih i ironiziraju ih. Jerko Marčić je do najmanjeg detalja razradio ulogu sredovječnog muškarca, pa su i najsitnije geste promišljene i uvjerljivo izražene. Ivana Krizmanić, na osnovama stereotipnog koncepta supruge, izgradila je upečatljiv i živ lik, a Marko Makovičić svojom predanom igrom uspješno je dočarao emotivno slomljena i shrvana čovjeka. Igrajući pred osvjetljenom publikom, na trenutke joj se čak i diskretno obraćajući, glumci su i na taj način gledatelje uključili u predstavu, dodjelivši im mnogo više od statusa pasivnih promatrača. (…)
Ko rukom odneseno izvrsna je predstava, kratka po trajanju i mala po scenskom prostoru koji zauzima, ali velika po vrijednosti i utjecaju na publiku. Bobo Jelčić je još jednom demonstrirao svoju kreativnost i smjelost da promišlja i problematizira teme kojima se drugi ne bave na takav način.”
Olivera Radović, kazalište.hr
Reditelj
Bobo Jelčić rođen je 1964. godine u Mostaru. Diplomirao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Režirao je u svim većim pozorištima u Hrvatskoj, kao i u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji te u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru. Profesor je glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od 1995. godine sarađuje sa Natašom Rajković na njihovoj novoj metodi rada s glumcima, koja pozicionira glumca u ulogu autora. Realizovali su nekoliko predstava koristeći ovu metodu,
uključujući Promatranja (1997), Usporavanja (1998), Nesigurna Priča (1999), Heimspiel (2002 Hannover), X Wohnungen (2002 Duisburg, 2004 Berlin), S druge strane (2006), Fast Sicher (2007 Zürich) i Izlog (2010). Za svoje predstave dobili su mnoga priznanja u svijetu, između ostaloga nagrade na Dubrovačkim ljetnim igrama, Wiener Festwochen-u, MESS-u. Godine 2005. tandem Rajković-Jelčić završava svoj prvi eksperimentalni film Ono sve što znaš o meni, koji je imao svoju premijeru na Motovun film festivalu.