Teatar mladih i Gradsko pozorište Podgorica: “Porodične priče”

„Teatar mladih“ i Gradsko pozorište Podgorica
Biljana Srbljanović
Porodične priče

Mentor: Boro Stjepanović
Muzika: Edo Maajka
Scenografija: Ivanka Vana Prelević
Dizajn svjetla: Rade Stamenković
Dizajn tona: Jovo Kljajić
Dizajn i grafička obrada: Igor Mitrić
Fotografija: Goran Šaban
Trajanje: 80 minuta
Uzrast: 16+

Igraju: Branka Femić, Goran Slavić, Branko Ilić, Katarina Krek

 

„Porodične priče“ Biljane Srbljanović, u tematskom smislu zasnovane su na intenciji susreta mašte i objektivne realnosti (u kojoj su problemi, ožiljci i rane ono što je uvijek objektivno i što mašta nastoji da nadiđe); zapravo – to je ono što bismo mogli nazvati i definicijom glume: sukob između objektivnih okolnosti i onoga kako umjetnik/glumac tumači te okolnosti, na subjektivan način i uz pomoć cjelokupnog pozorišnog aparata. Generalno, „Porodične priče“ kao pravi dramski tekst za krunu navedenog procesa, zapravo su dramaturška skica uznemirujuće spoznaje društvenog i porodičnog posrtanja, vješto spakovane u formu dječije igre – kako djeca vide svijet odraslih – pomoću koje se otkrivaju crte ljudskih karaktera, njihova nestalnost i zavisnost od onoga što život neminovno donosi sa sobom: od osujećenja, neprestanog prilagođavanja surovim činjenicama stvarnosti, do kalkulisanja i nedostatka komunikativnosti koje prijete da ugroze svaku emocionalnu vezu.

Hoću da mogu da kažem… (Kaća) Ovo je predstava o pojedincu koji bi trebalo da bude važniji od porodice, o porodici koja bi trebalo da bude važnija od društva i društvu koje ne bi trebalo biti važnije od svega. Ukoliko ne prepoznate sebe, svoju porodicu i svoje društvo, pa pomislite da ste prevareni, onda je ova predstava samo o meni. Ali i o tebi… I o tebi… I o tebi tamo. (Branko) Život našeg društva je rezultat vaspitanja u našoj porodici. Znamo li kakve su nam porodice? (Branka) Hoću da ne želim da odem…(Kaća) a zatrajaaaak.(Goran)