BEGIN:VCALENDAR VERSION:2.0 PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv6.5.1.6//NONSGML v1.0//EN CALSCALE:GREGORIAN METHOD:PUBLISH X-WR-CALNAME:Barski ljetopis X-ORIGINAL-URL:https://www.barskiljetopis.me X-WR-CALDESC:Events for Barski ljetopis REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H X-Robots-Tag:noindex X-PUBLISHED-TTL:PT1H BEGIN:VTIMEZONE TZID:UTC BEGIN:STANDARD TZOFFSETFROM:+0000 TZOFFSETTO:+0000 TZNAME:UTC DTSTART:20180101T000000 END:STANDARD END:VTIMEZONE BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190702T213000 DTEND;TZID=UTC:20190702T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190614T220723Z LAST-MODIFIED:20190618T163353Z UID:9749-1562103000-1562103000@www.barskiljetopis.me SUMMARY:SNP Novi Sad i Narodno pozorište Sombor: „TARTIF“\, režija: Igor Vuk Torbica DESCRIPTION:Srpsko narodno pozorište Novi Sad i Narodno pozorište Sombor \n„TARTIF“ \nPo motivima originalne Molijerove drame „Tartif“ \nAutor i reditelj: Igor Vuk Torbica \n  \nscenografkinja: Andreja Rondović\nkostimografkinja: Jelisaveta Tatić Čuturilo\nkompozitor: Vladimir Pejković \n  \nIgraju: Saša Torlaković\, Hana Selimović\, Ninoslav Đorđević\, Tijana Marković\, Marko Marković\, Biljana Keskenović\, Danica Grubački\, Marko Savić\, Dušan Vukašinović\, Nemanja Bakić\, Milorad Kapor i Dragana Šuša. \nTrajanje predstave: oko 120 minuta \n  \nO predstavi: \nPredstava „Tartif“ predstavlja osavremenjenu verziju klasičnog Molijerovog komada. Nastala je kao rezultat projekta koji je nosio naziv „Komično u klasičnom“\, a koji je autorski projekat samog reditelja. \n„Tartif“ je komad klasičnog francuskog komediografa Molijera. Centralna tema kojom se bavi jeste licemjerje i laž\, koji su se u originalnom tekstu odnosili prije svega na izvrtanje vrijednosti i vrlina u religioznom smislu. \nSavremena adaptacija ovog teksta u režiji Igora Vuka Torbice nastala je u procesu samog rada na predstavi i donosi primjenu ovih tema na savremenu problematiku vrijednosti. \n  \nRiječ kritike: \n„Polazeći od Molijerove klasične komedije Tartif\, koja bespoštedno razobličava društveno i religiozno licemerje\, reditelj Igor Vuk Torbica je napravio zaista izuzetnu\, čistu\, ogoljenu\, bolno savremenu predstavu. Govor likova je u najvećoj meri osavremenjen\, u dobroj meri je napušten Molijerov dijalog u stihu koji bi u novim okolnostima tumačenja delovao anahrono\, prepreka na putu do gledaoca. Činjenica da je Molijerov Tartif bogomoljac takođe je zanemarena\, jer ta vrsta kritičkog fokusa na religioznim motivima u ovom trenutku u našem društvu nema tako upadljiv značaj. Sa ovim postupcima\, intervencijama na originalnom tekstu\, on nam je značenjski i stilski približen. Akcenat predstave je na kritici porodičnih odnosa\, što ima jasan metaforički značaj. Ona jasno\, ali istovremeno sasvim suptilno i estetizovano\, donosi širu društvenu kritiku\, kroz raskrinkavanje porodične truleži\, jer je porodica osnovna ćelija društva. Predstava razobličava sve nas\, naš popustljivi moral\, pristajanje na neprihvatljive uslove života. \nIgra počinje pod upaljenim svetlima u celoj sali\, direktnim obraćanjem glumice Hane Selimović koja predstavlja Dorinu\, ovde u ulozi neke vrste uvodnog naratora. Zahvaljuje nam se što smo došli i otkriva nam svoje slabosti\, strahove\, i sumnju u čestitost Tartifa koji je njihov dom okrenuo naglavačke\, a zatim nam predstavlja i članove Orgonove porodice\, od Elmire (Tijana Marković) i Kleanta (Marko Marković)\, pa nadalje. Njena igra je tu neposredna i delotvorna\, svedeno komički atraktivna\, delikatno zavodljiva i zabavna\, ali istovremeno i surovo ogoljavajuća. Ona odmah uspostavlja direktnu komunikaciju sa nama gledaocima\, ključno nas uvlači nas u igru\, čini nas neodvojivim delom predstave\, odgovornima za potpuno rasulo do kojeg će postepeno doći. Tokom cele predstave će se održavati taj živi odnos izvođača sa gledaocima\, koji karakteriše izuzetna začudnost i slojevitost značenja\, istovremena zabavna zavodljivost\, ali i bezrezervno razotkrivanje maski. \nDizajn scene je sveden\, blago stilizovan i savremen\, u skladu sa značenjima predstave (scenografija Andreja Rondović\, kostim Jelisaveta Tatić Čuturilo). Ceo ansambl je posvećen\, igra je verodostojna i precizna\, na poroznoj granici između ironije i tragedije. Saša Torlaković je izvanredan kao Tartif\, prikriveni manipulant\, lažov od poverenja\, mefistofelovski sladak i dopadljiv. Na scenu stupa poput zvezde\, dok ga zavedeni Orgon (Ninoslav Đorđević) najavljuje kao samoga Boga. Slova koja u pozadini svetlucaju ispisuju njegovo ime\, podsećajući na površni glamur naše stvarnosti\, na gradove koji svetle u mraku\, nespretno pokušavajući da prikriju dubinsku trulež. Njegov dolazak na scenu prati aplauz\, kao u rijalitijima\, dok on\, ne bez ironije\, uzima mikrofon\, kako bismo ga bolje čuli. Elementi ironičnog spektakla su sveprisutni. U kulminaciji horora Tartifovog mutnog opčinjavanja Orgonove porodice\, što je Torbica u odnosu na Molijera brutalno rastegao\, ispaljuju se konfete. One postaju snažna metaforička oznaka opšteg društvenog kiča\, dekorativnog sjaja koji pokušava da sakrije činjenicu da su ljudi postali zombiji\, što se na kraju u predstavi i doslovno prikazuje. Likovi su postali živi mrtvaci\, ispumpane lutke\, od Elmire\, preko Gospođe Pernel (Biljana Keskenović) i Damisa (Marko Savić)\, do Marijane (Danica Grubački) i Valera (Dušan Vukašinović). \nSomborski „Tartif“ odlučno razotkriva sveprisutne laži. Izuzetno je angažovan\, ali u jednom promišljenom i visoko estetizovanom obliku. Predstava nenametljivo ukazuje na lice i naličje manipulacija\, složenost odnosa između prevaranta i prevarenih\, ali i na odgovornost koju svi dele. Ove ideje se naročito impresivno izražavaju u jednoj sugestivnoj\, opojnoj\, zavodljivoj (!) sceni\, kada likovi horski pevaju pesmu Bitlsa „Let it Be“\, predvođeni Tartifom. Ona ovde postaje nežna pesma poraza\, prepuštanja dijaboličnom Tartifu\, višeznačna himna unesrećenih koji dobrovoljno ulaze u nesreću\, nemoćni da joj se odupru.“ \nAna Tasić \n  \nO reditelju: \nIgor Vuk Torbica je rođen u Drvaru (Bosna i Hercegovina)\, djetinjstvo je proveo u Rovinju\, u Puli je završio Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn\, a režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesorke Alise Stojanović. Njegova ispitna predstava na trećoj godini\, Nušićev „Pokojnik“\, dobila je glavnu nagradu „Studio festa“\, proglašena je za najbolju predstavu Nušićevih dana u Smederevu\, i trajno je ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. \n„Razbijeni krčag“ u istom pozorištu dobio je 2016. godine pet nagrada na Danima komedije u Jagodini\, tri plus jednu pohvalu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci\, tri nagrade na danima satire u Zagrebu. Igor Vuk Torbica je zatim režirao „Ožalošćenu porodicu“ u Kranju\, „Don Žuana“ u Zrenjaninu\, „Hinkemana“ u Zagrebačkom kazalištu mladih koji je osvojio nagradu za najbolju predstavu Jugoslovenskog pozorišnog festivala „Bez prevoda“ u Užicu\, nagradu „Ardalion“ za režiju\, nagradu za najbolju predstavu na Gavelinim večerima u Zagrebu i nagradu za režiju\, „Priče iz bečke šume“ u zagrebačkom pozorištu „Gavela“\, a u martu 2017. je održana premijera „Carstva mraka“ Lava Tolstoja u Narodnom pozorištu u Beogradu. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/snp-novi-sad-i-narodno-pozoriste-sombor-tartif-rezija-igor-vuk-torbica/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/tartif-cover-dogadjaj.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190420T200000 DTEND;TZID=UTC:20190420T200000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190413T115402Z LAST-MODIFIED:20190413T115451Z UID:9355-1555790400-1555790400@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Predstava "Da bar nisam žensko" u režiji Vladana Đurkovića DESCRIPTION:Muzičko opersko teatarska organizacija (MOTO) \nNina Džuver \n„Da bar nisam žensko“ \n  \nRežija: Vladan Đurković \nIgraju: Milica Stefanović i Vaja Dujović \nTrajanje predstave: 60 minuta \n  \nO predstavi: \nPriča komada „Da bar nisam žensko“\, nastalog po istinitim događajima\, prikazuje mladu migrantkinju iz Avganistana Zahru u njenom bijegu ka Evropi. \nKroz dva toka radnje pratimo Zahrinu borbu na granici sa krijumčarkom Rahom i paralelno njenu borbu sa nemilosrdnim imigracionim sistemom koji predstavlja službenica Fatima. \nSve tri žene su tragički junaci\, a Zahra je ona koja će pokušati da prekine začarani krug nasilja i zlostavljanja žena koji su\, nažalost\, svojstveni savremenom dobu. \n  \nO piscu: \nNina Džuver je diplomirala dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Usavršavala se u Berlinu gdje je pohađala filmsku školu „Met Film School“. U beogradskim pozorištima trenutno su na repertoaru njeni komadi: „Pu spas za sve nas“monodrama o Dijani Budisavljević\, „Druga strana normalnosti“\, „JuliJA“i drugi. Džuver je jedna od scenarista popularne TV serije „Istine i lazi“. \n  \nO reditelju: \nVladan Đurkovic je umjetnički direktor Omladinskog pozorišta DADOV. Diplomirao je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu\, a usavršavao se u Sjedinjenim Američkim Državama kao stipendista Kongresa. Do sada je režirao preko trideset naslova domaćih i stranih autora.Pored rediteljskog angažmana u pozorištima\, proteklih godina radio je i kao izvršni producent i umjetnički direktor različitih festivala i manifestacija (BEMUS\, BELEF\, Dani Beograda\, Međunarodni dan džeza…). \n  \nMilica Stefanović – Zahra \nMilica Stefanović je glumica\, honorarni saradnik Bitef teatra i član francuske plesne trupe – „Amezon“. U Fondaciji „Hartefakt“iz Beograda radila je kao producent i glumica u projektima Fonda. Jedan je od osnivača pozorišne produkcije \,\,Leatarmaher“. Diplomirala je glumu na Akademiji umetnosti u Beogradu\, a pohađala je i brojne radionice među kojima se izdvaja dugogodišnji rad sa Skotom Fildingom i učešće u programu Venecijanskog bijenala. \nOstvarila je uloge u sljedećim filmovima i serijama: „Asimetrija-tri teritorije“\, „Sunce na licu“\, „Tranzicija“\, „Ljubav dolazi kasnije“\, „Jutro će promeniti sve“. \nO Zahri: \n„Razmišljajući o Zahri stalno sam imala na umu\, kakvim god da je ekstremnim okolnostima bila izložena\, odustajanje nije bila opcija za nju“ – Milica Stefanović \n  \nVaja Dujović – Fatima\, Raha \nVaja Dujović je pozorišna i filmska glumica. Završila je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Honorarno je angažovana u nekoliko beogradskih pozorišta\, a zapažene uloge je ostvarila i na filmu i televiziji. Debitovala je u filmu „Branio sam Mladu Bosnu“ nakon čega suuslijedile serije „Jedne letnje noći“\, „Santa Maria della Salute“\, „Lud zbunjen normalan“\, „Državni sluzbenik“ itd. \nO Fatimi i Rahi: \n„U pristupu likovima koje tumačim\, bilo mi je bitno da približim publici problem tih žena\, da budeći empatiju prepoznaju univerzalnost jedne intimne priče koja se na prvi pogled može učiniti dalekom“ – Vaja Dujović URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-da-bar-nisam-zensko-u-reziji-vladana-djurkovica/ LOCATION:Dvorac kralja Nikole CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190307T200000 DTEND;TZID=UTC:20190307T200000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190305T082157Z LAST-MODIFIED:20190305T082157Z UID:9238-1551988800-1551988800@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Predstava "SEVEROISTOK" Bitef teatra i Beoart-a DESCRIPTION:BITEF” TEATAR I “BEOART” \nTorsten Buhštajner \n“SEVEROISTOK” \nRežija: Jana Maričić \nPrevod: Milica Perić \nScena: Jasmina Holbus \nKostim: Adrijana Pajić \nKompozicije: Božidar Obradinović \nPrevod: Milica Perić \nFoto: Nenad Šugić \nIgraju: Katarina Žutić\, Jovana Gavrilović\, Milica Janevski \nO predstavi:  \nKomad je nastao po istinitim svedočenjima preživelih u talačkoj krizi u Moskvi 2002. godine\, kada je grupa čečenskih terorista upala u jedno pozorište i zahtevala da Rusi povuku svoje trupe iz mesta Groznog.\nČečenka\, Ruskinja iz publike i Letonka koja je spasavala žrtve\, iznose svoja potresna sećanja i ponovo ih proživljavaju.\nOve priče kreiramo suptilnim pozorišnim jezikom\, insistirajući na istinitosti i tananosti ljudskih osećanja\, a ne na političkom kontekstu događaja. Terorizam je suviše važna i prisutna pojava da bismo ga samo površno osuđivali – mi priznajemo njegovu prisutnost na celoj planeti i bavimo se složenim mehanizmima straha. \n  \nRiječ rediteljke:  \nTERORIZAM I POZORIŠTE \nTrinaest meseci nakon Jedanaestog septembra\, na suprotnoj strani planete\, odigrao se još jedan spektakularni teroristički napad. Grupa čečenskih fundamentalista upala je u moskovsko pozorište „Dubrovka“ i prekinula izvođenje ruskog nacionalnog mjuzikla “Nordost“ zatočivši pritom 850 talaca. Oko 40 do zuba naoružanih muškaraca i žena dalo je rok od nedelju dana ruskoj vladi da povuče svoje snage iz Groznog i okonča Drugi čečenski rat\, pre nego što počnu da pucaju u taoce ili aktiviraju bombe kojima su opasani. Ni ne razmotrivši ovaj zahtev\, ruske vojne i policijske snage su četvrtog dana talačke krize pustile nervni gas (do danas nerazjašnjenog sastava) u pozorišnu salu i uspavale većinu prisutnih. Nekoliko terorista je uspelo da pobegne\, a ukupan broj žrtava je 170. Osim putem brojnih medija\, predsednik Putin obratio se građanima i preko bilborda na kojima je nekoliko nedelja stajalo: \,\,Nismo uspeli sve da spasemo. Oprostite nam. Sećanje na žrtve treba da nas ujedini.” \nJedan od pozorišnih komada nastalih po motivima ovog događaja je “Nordost” Torstena Buhštajnera. Tri žene – Čečenka\, Ruskinja iz publike i Letonka\, koja je u svojstvu lekarke ušla u salu na intervenciju\, govore o tom događaju nekoliko meseci nakon što su ga preživele. No\, ovo nije rašomonska struktura u kojoj različiti akteri imaju različite lične istine\, već sklop individualnih doživljaja koji se sliva u jednu\, zajedničku istinu: nepodnošljivi bol zbog gubitka najbližih\, koji svoj izlaz nalazi u mržnji prema drugome. \nBudući da je istina vrhunski zahtev fenomenologije\, može se reći da je “Nordost” sklop čulnih i mentalnih fenomena\, doživljaja “sveta” njegovih likova\, što je tipično za pozorište Stanislavskog.   Ipak\, Buhštajner kreira replike po dokumentarističkoj građi\, dakle objektivni “svet po sebi” suočava sa drastičnim pozicijama u koje smešta svoje likove. Tako ovaj tekst sadrži izvesnu vitalnost očitanu u njegovoj otvorenosti da bude promenjen\, ali i da izvrši promenu na drugog u kontekstu heterogenih subjekata koji međusobno utiču jedni na druge. Dakle\, ne može se reći da je umetnost glumca da rekreira   proživljeno dovoljan put u rediteljskom tretmanu “Nordost-a”. Snaga traumatičnog iskustva učešća u terorističkom činu izmiče kognitivnim mehanizmima autora i stavlja pred njega zahtev za zaigranim uspostavljanjem situacija u kojima se oslobađa – afekt. \n… \nDominantna\, a ipak ekstremna reakcija na savremeni terorizam je utapanje u politički diskurs o nepoznatim i užasnim opasnostima koja prete iz inostranstva\, o histeriji od masovnog uništenja\, o nakaradnom konstruktu “rat protiv terora”\, i o “odbrani našeg načina života” od stranih neprijatelja i njihovih terorističkih agenata. Takav diskurs ne ide u prilog suštinskoj borbi protiv terorizma\, već naprosto prestravljuje građane. A prestravljenost i izazivanje panike je upravo i cilj terorista. Njihov politički cilj nije ubijanje ljudi\, već publicitet koji im ubijanja obezbeđuju i koji potom demorališe ljude… Teroristički napadi se neće pretvoriti u rat\, oni se pre mogu tretirati kao problem javnog reda i mira. Stvarna opasnost terorizma leži u nesagledivom strahu\, koji vlasti i dominantni mediji samo potpiruju. \nNa pozorištu kao inferiornom mediju je zato da preuzme drugačiju ulogu. Ustuknuvši pred televizijom\, filmom i digitalnim medijima\, gde je sve teatralizovano do krajnjih granica\, pozorište postmoderne je uspostavilo izvesnu emocionalnu distancu u odnosu na događaje – ironičan odnos prema savremenosti i generalni pesimizam prema mogućnosti bilo kakve društvene promene.   Međutim\, biti ironičan prema globalnom strahu od terorizma čini se gotovo nemogućim. Pre svega\, tako nešto bi bilo nekorektno (i to ne u pozitivnom smislu koji podrazumeva umetničku hrabrost)\, a zatim lažno i neuverljivo\, s obzirom na relativno mladi život ove nove vrste straha na Zapadu. Jedan od mogućih puteva straha je put razumevanja i saosećanja sa pojedinačnim subjektima. To nije beslovesni aktivizam kao govor u ime drugog\, kao ni malograđansko sažaljenje nad stranim i dalekim pojavama. Postaviti gledaoca pred problem da uspostavi neki odnos prema onome što se događa u njegovoj prisutnosti kada više nema sigurnog odmaka\,  ne sugerisati mu prirodu i sadržaj tog odnosa\, već ga suočiti sa afektom\, može biti novi put savremenog pozorišta. \n… \nU tom smislu\, odnos između ovih žena\, koje su mogle da ostanu na suprotnim stranama u nedogled raspirujući mržnju prema Drugome\, transformiše se i stavlja ih u isto polje. Dve preživele žrtve terorizma dobijaju šansu za uspostavljanje novog odnosa. Buhštajner time ne sugeriše utopistički ishod\, niti uspostavlja viktimalnu ideologiju kao novo polje sigurnosti; on otvara vrata beskonačnom broju mogućih narativa koje ne možemo da predvidimo iz pozicija dosadašnjeg iskustva. \nZato je\, u širem kontekstu\, važno ne svoditi afekt na isključivo utrobne procese glumaca ili nevidljive talase koji struje između likova\, već uočiti njegovu moć da transformiše fiziološke\, psihološke\, autobiografske i društvene odnose između ljudi.   A tako možda i upiše neko novo značenje onome što danas prepoznajemo kao – strah. \nJana Maričić \n  \nRiječ kritike:  \nTema savremene drame „Severoistok“ Torstena Buhštajnera\, čije su akterke takođe isključivo žene\, sa druge strane je prodorno aktuelna. Komad ima dokumentarističku osnovu – bavi se događajima koji su se odigrali 2002. godine\, u moskovskom pozorištu Dubrovka. Da podsetimo\, grupa naoružanih Čečena je tada upala na izvođenje mjuzikla „Severoistok“ i za taoce uzela gledaoce i učesnike predstave. Buhštajnerovu dramu čine uglavnom monološke\, fragmentarne i lične ispovesti tri žene koje su bile te večeri u pozorištu\, Ruskinje\, Letonke i Čečenke. Iz različitih uglova se pripovedaju užasi rata i terorizma\, bolne posledice neprekidnih lanaca činjenja nasilja\, potpuni gubitak dostojanstva. Ipak\, tekstu fali univerzalnijeg tumačenja problema terorizma\, na primer filozofskog sagledavanja političkih mehanizama\, koji bi mu dali višeslojnost. U ovom obliku se on uglavnom svodi na izazivanje emotivne reakcije gledalaca povodom krvorpolića i bezumlja rata. \nRediteljka Jana Maričić jasno vodi scensku radnju. Pred nama se nižu dramatični prizori\, izgrađeni na spoju snažne igre glumica\, upečatljivih sukoba između svetla i mraka\, i uznemirujućih minimalističkih zvukova (kompozicija Božidar Obradinović). Scena je svedeno\, stilizovano i elegantno dizajnirana. Par stolica\, neonska svetla i prozirna platna u pozadini\, iza kojih se akterke avetinjski pojavljuju\, označavaju prostor dešavanja radnje\, konkretan\, ali i univerzalan (scena Jasmina Holbus\, kostim Adrijana Pajić). Predstava je upečatljiva u pogledu transfera doživljaja ratnih užasa. \nGlumice Katarina Žutić (Ruskinja)\, Milica Janevski (Letonka) i Jovana Gavrilović (Čečenka) su psihološki verodostojno oživele različite strane patnji žrtava rata. Izazvale su osećanja muke i teskobe\, povodom beskrajnih posledica zverstava počinjenih na bojnim poljima. Imajući u vidu situaciju na polju globalne politike\, antiratne teme u pozorištu su alarmantno važne. Očigledna je potreba za stalnim podsećanjem na posledice destruktivnih politika u čijoj osnovi se nalaze finansijski interesi\, a ne ideološka uverenja koja se formalno nameću. Neophodno je neprestano isticanje da u ratovima nema pobednika\, istorija ratovanja je ostavljala za sobom samo gubitnike. \nAna Tasić URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-severoistok-bitef-teatra-i-beoart-a/ LOCATION:Dvorac kralja Nikole CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190228T200000 DTEND;TZID=UTC:20190228T200000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190226T090054Z LAST-MODIFIED:20190226T092819Z UID:9196-1551384000-1551384000@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Književno veče: ALEKSANDAR ĐURIČIĆ "ČUVARKUĆE- UDOVICE PISACA" DESCRIPTION:O autoru:  \nAleksandar Đuričić rođen je prohladnog podgoričkog jutra\, 18. novembra 1972. godine. Nažalost\, samo u jednom primerku. Svet u kom bi manje ljudi slušalo samo sebe\, a više one oko sebe\, verovatno bi bio mesto koje nismo zaslužili. \nU svojoj frenetičnoj potrazi za sveobuhvatnom istinom\, a to je poriv koji je pokazivao od malih nogu\, Đuričić je studirao nekoliko fakulteta. Ipak\, u svakoj nauci\, studiji i istraživanju imao je mnogo više pitanja nego što je bilo ponuđenih odgovora\, pa su se novinarstvo\, a kasnije i dokumentarna književnost\, pokazali kao njegov jedini moguć put kroz život. \nKao novinar i urednik\, radio je u brojnim tiražnim i uticajnim izdanjima\, a njegov književni prvenac\, „Posle fajronta – Knjiga o Paji”\, romansirana biografija Pavla Vuisić\, rasprodata je u enormnom tiražu. \nNajveći pisci oduvek su govorili da umeće pisanja nije umeće izmišljanja ili pukog ređanja reči\, već umeće gledanja i slušanja sveta oko sebe. U potpunosti se uklapajući u ovaj kroj\, Đuričić čak ni kao osvedočeni ljubitelj kafanskog života Beograda\, boem u čijem vrednosnom sistemu zadovoljstvo ne sme da ispašta zbog posla\, nikad ne drži banku. On na karirani stolnjak između čaša i pepeljara pred pripitu ekipu uvek baca nova pitanja. Čak i kao gostujući predavač u raznim školama novinarstva\, svoja predavanja nikad nije koncipirao kao izlaganja\, već kao zbirku pitanja na koju studenti treba da daju sopstveni odgovor. \nGledajući i slušajući\, tokom profesionalne karijere i života saznao je mnogo toga. Skoro sve o živima. A onda i o mrtvima. Nakon mrtvih\, na red su došli besmrtni\, o čemu i jeste reč u ovoj knjizi. \n  \nRiječ kritike: \n„ Ovo je knjiga o intimi\, o bekstvu od takozvanog kolektivnog zanosa\, o samoći. „Čuvarkuće” otkrivaju daleko više a svakako ubedljivije od naših socioloških i kulturoloških studija. Ova sveska živosti i ezoterije privatnosti itekako pogađa u sridu. \nAleksandar Đuričić je krenuo na putovanje\, koje je\, vidi se to jasno\, iznenađivalo i njega samog. Čini se da je baš to najuzbudljivije: autor se i sam radovao\, lutao\, svašta mu se dešavalo. Putovanje do adresa uvaženih udovica nije bez zamki. To grumenje uspomena (na Borislava Pekića\, Mirka Kovača\, Pavića\, Kapora\, Miku Oklopa\, Đorđa Lebovića\, Libera Markonija\, Petru Krdua\, Oskara Daviča i Luleta Isakovića) ostaje kao najvažnija akvizicija. \nĐuričićeve udovice nemaju meštrovićevog osećanja mermernog spokoja. Baš naprotiv\, kao po pravilu\, one svoj fajterski duh shvataju kao ostavštinu za budućnost. Njihovo neodustajanje je svakako dirljivo\, naboj plemenito usplahiren. \nOvo štivo ne veruje osobito međama žanrova. Autor jeste i ostaje odlično obavešten savremenik\, a sa druge strane\, kadkad tinejdžerski bezbrižno nastoji da nas namami na još i još jednu pomisao i osmeh. Đuričić posreduje ali u našu korist. Njegova otvorenost nije nepozata\, a ovde se unekoliko pokazao kao insajder bez straha\, naoko nezavođen\, bestidan\, jer je pre svega slobodan. \nOva knjiga je neminovnost\, koja nam se talentovano desila. Neočikavano naizgled\, kao sve istinite\, pronađene stvari. Ima iznenađenja. Ima neočekivanih napomena o bivšim prijateljima\, o palanačkom mentalitetu. Knjiga bez konvertita\, knjiga o mahnitosti\, ali i disciplini mašte pisaca bez kojih ne umem da zamislim naše književne ukrštene reči.” \nDraško Ređep URL:https://www.barskiljetopis.me/event/9196/ LOCATION:Dvorac kralja Nikole CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190207T200000 DTEND;TZID=UTC:20190207T200000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190204T090907Z LAST-MODIFIED:20190204T093421Z UID:8241-1549569600-1549569600@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Predstava "Crvena" režija: Danilo Marunović DESCRIPTION:“Grad teatar” Budva \nDžon Logan \n“Crvena” \nRežija: Danilo Marunović \nScenograf: Dimitrije Popović \nKostimograf: Andrijana Pajić \nDramatizacija i izbor muzike: Danilo Marunović \nUloge tumače: Branislav Lečić i Marko Grabež \nO predstavi:  \nDuodrama „Crvena“ američkog pisca\, scenariste i producenta Džona Logana\, praizvedena 2009. godine\, lucidna je\, univerzalna\, intelektualno izazovna i emotivna rasprava o različitim aspektima umjetnosti i umjetničkog stvaranja\, ali i o opštijim temama traganja za smislom\, prolaznosti\, usamljenosti\, smrti.\n\nProtagonisti su slavni slikar apstraktnog ekspresionizma Mark Rotko\, koji se u svom njujorškom ateljeu\, krajem pedesetih godina prošlog vijeka\, bori da balansira komercijalno zavodljivu narudžbu\, sa svojim umjetničkim vizijama i beskompromisnim životnim uvjerenjima; i njegov mladi asistent Ken\, koji Rotka postepeno suočava sa bolnim zabludama koje gaji i blijeđenjem značaja u dinamičnom svijetu umjetnosti. Iako je Ken predstavnik mlade\, nadiruće generacije umjetnika\, što tek pronalazi svoj glas i osvaja prostor\, dok je Rotko na neminovnom zalasku\, obojici je zajedničko suočavanje sa strahom – od beznačajnosti\, ali i besmisla zbog nepomirivosti ideala i načela sa nužnom nemilosrdnom borbom za prostor vidljivost\, koji jedino omogućava neophodnu komunikaciju publike sa djelom.\n\nKroz njihove strasne\, sokratske debate tokom dvije godine rada na Rotkovim muralima naručenim za buržujski restoran „Četiri godišnja doba“\, sveobuhvatno i višeperspektivno se pretresaju teme uloge\, relevantnosti i evolucije umjetnosti\, integriteta i ambicije umjetnika\, distribucije\, recepcije\, komercijalizacije\, odnosa umjetničkog stvaranja sa biografijom\, ali i cjelokupnom tradicijom\, itd.\n\nRežija Danila Marunovića je svedena i decentna\, značenjski i estetski precizna\, što uz odličnu\, psihološki uvjerljivu glumu Branislava Lečića i Marka Grabeža nenametljivo i podsticajno posreduje idejnu gustoću komada. Branislav Lečić prostudirano gradi lik Rotka\, markantno i tečno utjelovljujući njegovu transformaciju od stava samouvjerenog\, egoističnog\, nedijalogičnog propovjednika neupitnih istina\, do rastakanja toga oklopa i pokazivanja unutrašnje ranjivosti i straha. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-crvena-u-reziji-danila-marunovica/ LOCATION:Sala Doma Kulture\, Ulica Jovana Tomaševića\, Bar\, Crna Gora CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20190117T200000 DTEND;TZID=UTC:20190117T200000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20190114T185341Z LAST-MODIFIED:20190114T185432Z UID:8108-1547755200-1547755200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Predstava "MRZIM ISTINU!" u režiji Olivera Frljića DESCRIPTION:  \n  \nTEATAR & TD \n“MRZIM ISTINU!” \nRežija i koncept: Oliver Frljić \nUloge tumače: Ivana Roščić\, Rakan Rushaidat\, Filip Križan i Iva Visković \n  \nO predstavi: \n24.aprila 1992. godine Oliver Frljić u svojoj šesnastoj godini napušta rodiiteljski dom. Ono što u tom trenutku izgleda kao kratkotrajno razdvjanje od porodice\, postaće trajno stanje. \nSlijede: godine izbjeglištva\, prve studije\, druge studije\, zasnivanje vlastite porodice\, zatim i treće studije\, početak profesionalne pozorišne karijere\, postepena afirmacija\,nakon toga raspad porodice pa i ova predstava. \nOva predstava vraća nas u vrijeme prije 24. aprila 1992. godine. \nUmjesto patetičnog prepričavanja jedne porodične istorije\, predstava “Mrzim istinu!” daje nam uvid i raščlanjuje unutrašnje odnose unutar autorove porodice. \nSvoj dramaturški temelj gradi na tenziji između različitih porodičnih dokumenata i autorovih svjedočanstava\, te fikcionalnog statusa koji ovi dokumenti i svjedočanstva dobijaju u prostoru pozorišne reprezentacije. \nU nastojanju da porodične epizode koje čine okosnicu Frljićeva teksta izvedu što vjerodostojnije\, ansambl je početkom 2011. godine proveo mjesec dana s njegovom porodicom u Fort Worthu\, u Texasu\, u kojem trenutno žive. \nGlumci su u mjesec dana\, uz posmatranje njihove dnevne rutine\, razgovora i neobavezna druženja\, napravili i nekoliko proba kojima su prisustvovali Frljićevi roditelji i sestra. Probe su rezultirale dugim raspravama u kojima su roditelji i sestra pokušavali glumcima objasniti da to što oni pripremaju nije istina\, da se stvari nisu dogodila tako\, da nitko od njih nije rekao to i to\, a da se neke stvari o kojima govore nisu uopće dogodile. \nGlumci su ostali potreseni emotivnošću kojom su roditelji i sestra reagirali na probe\, ali još više neautentičnošću teksta koji su trebali izvoditi. \n                            URL:https://www.barskiljetopis.me/event/8108/ LOCATION:Hotel “Korali” Sutomore CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20181213T200000 DTEND;TZID=UTC:20181213T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20181210T122916Z LAST-MODIFIED:20181210T123210Z UID:7965-1544731200-1544736600@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Predstava "Tre sorelle" u produkciji FDU Cetinje i Centra za kulturu Tivat DESCRIPTION:Fakultet dramskih umjetnosti Cetinje u saradnji sa Centrom za kulturu Tivat \nStevan Koprivica \n„TRE SORELLE” \n\nReditelj: Zoran Rakočević\nProducent: Jelena Odalović\nDizajn svjetla: Radomir Stamenković\nMuzičari: Nevila Klakor\, Anda Bushi\, Anastasija Aleksić\nŠef scene: Aleksandar Filipović\nTon: Tomislav Elkaz\nSvijetlo: Mirko Kažić\nRekviziter: Ana Drakić\nKrojački radovi i garderoberka: Slađana Ilić\nDekorateri: Zdravko Vasiljević\, Mario Odžić\, Kristijan Rot i Stevan Novosel\n\nUloge tumače: Marija Đurić\, Jelena Đukić\, Marija Labudović\, Omar Bajramspahić\, Mak Čengić i Pavle Popović \n  \nRiječ pisca:  \n„Zaludna piščeva indikacija „o ljubavi i demonima“ kada su „Tre sorelle“ u pitanju postaje\, kako vrijeme prolazi\, sve važnija i tačnija odrednica ovog komada. Kažu oni koji vjeruju u horoskope da u jednom momentu životnog zrijenja podznak postane jači od znaka. Tako je i sa storijom o tri čudne prčanjske sestre i njihovom fatumskom i fanatičnom zaljubljenosti u jednog marinera. Malo vjerovatno\, ali na legendi nije da bude vjerovatna nego uzbudljiva i znakovita. Povod koji je snio u legendi počeo da dobija obrise o koordinate za koje\, iako je prošao priličan broj godina od nastanka ovog komada\, danas sve više postaju značajniji meni kao piscu. Pitanje slobode\, dogme\, tradicije\, religije\, erotskih kodova\, pobune\, mediteranske mimikrije koja iza nježnih klapskih sazvučja krije užase „umidece“ koja čeka buru da je osuši i pokrene sve iznova…Demoni koje olako nazivamo sudbinom\, a u stvari ih gajimo i predajemo im se kada emocija i eros u ime života nadjačaju racio i regule…Recimo da je ovaj komad o tome. Nego najgore je kada pisac samoobjašnjava svoje djele i nudi ključeve čitanja……. \n…Zapravo\, „Tre sorelle“ se vraćaju doma da provjere kako legende i demone i ljubavi sagledava najnovija generacija crnogorskih dramskih umjetnika. Ima li ljepšeg događaja za pisca i profesora škole iz koje dolazi reditelj i glumci?” \nStevan Koprivica \nRiječ reditelja: \n„Čovjek je veličanstvena sila ovog svijeta. Ma koliko bio sičušan i nemoćan u poređenju sa kosmosom\, čovjek je ipak uvijek brodio morima\, pisao poeziju i muziku\, tražio savršenstvo\, raspaljivao vatru fantazije i strasti\, praveći  jedan novi svijet. Čovječije požude\, ljudske vatre\, instikti\, nepregledne slobode duha\, seksualna priroda svake žarke utrobe\, vidici i horizonti\, postali su tama u koju čovjek\, pod pritiskom društva i crkve\, nije smio da zaviri. Palanka\, norme\, ulica\, društveni konteksti od vremena kada su ljudi počeli da crtaju plijen na zidovima pećina i prizivaju kišu\, napravili su od čovjeka- đavola. Đavo je u čovjeku\, a svaka duhovnost i sloboda\, otvorila je novi oganj na nebu na kojem treba peći ljudsko živo meso. Vraga je stvorio otpor\, žudnja za dolaskom do ponora svijeta na kojem izviru arije\, mirisi djetinjih heruvima\, rajsko voće\, gdje se iz pepela ptice rađaju. Đavo je sve što čovjek hoće\, bog je sve što je čovjeku zabranjeno. Nečastivi je svjetlo\, a častivi je zapravo mrak. Nepomenik je prelijepo ljudsko tijelo\, pomenik je zapatana ljudska duša puna straha i malodušnosti.” \nZoran Rakočević URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-tre-sorelle-u-produkciji-fdu-cetinje-i-centra-za-kulturu-tivat/ LOCATION:Sala Doma Kulture\, Ulica Jovana Tomaševića\, Bar\, Crna Gora CATEGORIES:Pozorišni program ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180815T213000 DTEND;TZID=UTC:20180815T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T120453Z LAST-MODIFIED:20180802T095217Z UID:5282-1534368600-1534368600@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Bitef teatar i Centar za kulturu Tivat: „Jami distrikt“\, režija Kokan Mladenović DESCRIPTION:Centar za kulturu Tivat i Bitef teatar\n„JAMI DISTRIKT“ \nRežija: Kokan Mladenović\nIzvedbeni tekst: Milena Bogavac\nOriginalna muzika: Marko Grubić\nMuziku izvodi grupa Vrooom: Jamal al Kiswani\, Marko Grubić\nKostim: Ivana Nestorović\nNarator: Nemanja Dragaš \nUloge: Isidora Simijonović\, Jelena Graovac\, Nina Nešković \nO predstavi: \n“Jami distrikt” je pozorišna predstava koja problematizuje pitanja nacije i nacionalnih država\, u hi-tech svijetu 21. vijeka. \nNacije proizvode ratove i ratovi proizvode nacije. \nKo je prvi počeo? Dokazaće se! \nNacija koja dokaže da je evoluirala direktno iz majmuna\, dobija nagradnu vožnju u luna-parku istorije. Uključite se! U Jami distriktu ima mjesta za sve! \nPolazeći od činjenice da je nacija konstrukt i pojam izmišljen u 19. vijeku\, ova predstava postavlja pitanje: kako je devetnaestovjekovnom izumu pošlo za rukom da izgleda kao da je bio tu oduvijek? \nDa li su nam\, u eri interneta\, vještačke inteligencije i savremene medicine\, još uvijek potrebne stare\, „dobre“ nacije? Šta će smijeniti nacije i nacionalne države? I ko je gori: nacije ili korporacije? \nDo kraja 21. vijeka\, očekuje se da će većinu intelektualnih i fizičkih poslova obavljati roboti. Da li će roboti imati nacionalnu svijest? Da li će biti robo-rodoljubi i robo-patriote? Da li će ideja nacije završiti na smetlištu istorije\, ili će tamo završiti oni koji u nju vjeruju? Da li ćemo u 22. vijek ući u cipelama iz 19. vijeka? I da li nas žuljaju te razgažene cipele? One odavno nisu lijepe. A da li su udobne? \n„Jami distrikt“ je predstava koja se\, u formi lažnog dokumentarca\, bazira na (izmišljenom)\, ali mogućem događaju – budućem ratu na Balkanu nastalom iz istih apsurda koji su uzrokovali i prethodni. Danas te iste sile iracionalnosti djeluju na širem području Evrope\, a sličnosti sa sudbinom Jugoslavije su zabrinjavajuće i zastrašujuće. \nU selu Jamena\, na tromeđi Srbije\, Hrvatske i Bosne i Hercegovine\, naučnici su najsavremenijim sredstvima (koja uključuju satelitsko snimanje zemljine kore\, specijalnim kamerama sa infra-crvenim i rendgentskim zracima) otkrili najstarije paleolitsko naselje u istoriji čovječanstva. Otkriće je značajno jer pomjera naučna saznanja o početku razvoja ljudske vrste stotinama hiljada godina unazad: homo sapiensi su bitno stariji nego što se do sada mislilo. \nOvo revolucionarno otkriće je od značaja za čitavo čovječanstvo\, ali se za njega posebno interesuju Srbi\, Hrvati i Bošnjaci\, budući da se praistorijska Jamena nalazi na teritoriji sve tri države. Budući da svaka država pokušava da ga prisvoji\, počinje niz apsurdnih teorija\, o tome koji je narod stariji i kome pripada drevna Jamena. Teorije vode sve tri nacije u rat\, a u rat se uključuju i sve svjetske sile\, na različitim stranama. Praistorijska Jamena biva uništena… a broj žrtava veći od 150.000. \nTada nastupa mir i trajno rješenje za Jamenu: ona postaje distrikt pod međunarodnim protektoratom\, a transnacionalne kompanije ulažu novac u to da se na prostoru Jamene otvori najveći naučno-zabavni park na svijetu. Svi preživjeli stanovnici sela Jamena (ima ih oko stotinu) dobijaju posao: u ovom parku\, oni će za turiste glumiti drevne Jamence. Svi dobijaju kostime neandertalaca i plate\, a međunarodna zajednica s ponosom ističe kako je stopa nezaposlenosti u Jameni – nula. Sve tri nacije sada su spuštene na nivo paleolitskih ljudi\, u službi krupnog kapitala. \nPriča pokazuje koliko su nacionalne podjele besmislene u XXI vijeku – kada\, usljed galopirajućeg razvoja nauke i tehnologije\, svijetom odavno vladaju transnacionalne kompanije i kada 1% čovječanstva posjeduje 46% svjetskog bogatstva. Ideja o naciji plasira nam se kao nešto na šta treba da budemo ponosni\, a zapravo je fenomen koji ponižava naše ljudsko dostojanstvo. \nPo svojoj formi\, predstava je fragmentarna i postmoderna\, a njen važan dio čini video-rad\, sastavljen od različitih sekvenci koje podržavaju formu lažnog dokumentarca\, kao i živa izvedba originalne muzike grupe „Vrooom“. U videu su nahovane izjave različitih političara\, donosilaca odluka i vlastodržaca\, a kako bi sve izgledalo što uvjerljivije\, tu su i lažna izdanja nacionalnih dnevnika i drugih informativnih emisija. \nRiječ reditelja: \nDa li smo postali majmuni dokazujući da nismo postali od istog majmuna? Da li će nas budući rat zbog praistorije dovesti do kraja istorije? Da li su korporacije progutale nacije dok smo mi iskopavali četnike\, ustaše i domobrane u luna-parku istorije?\n„Jami distrikt“ – jedinstvena prilika da se nasmijete majmunima za koje niste glasali. \nKokan Mladenović URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kc-tivat-i-bitef-teatar-jami-distrikt-kokan-mladenovic/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/jami-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180809T213000 DTEND;TZID=UTC:20180809T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T042710Z LAST-MODIFIED:20180611T102243Z UID:5333-1533850200-1533850200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Exit teatar: "Taksimetar"\, režija Matko Raguž DESCRIPTION:Exit teatar Zagreb\nGoran Vojnović\n“TAKSIMETAR” \nAdaptacija i režija: Matko Raguž\nKostimi: Marita Ćopo\nMuzika i video: Willem Miličević\nGlasovi: Tihana Lazović\, Tomislav Šikić\, Srećko Borse\nSvjetlo: Dragan Micić\nTon: Ivan Biondić/Vjekoslav Palinić\nScena: Matko Raguž\, Rudolf Balja i Vedran Relja\nFotografije: Radomir Sarađen \nUloge: Zijad Gračić i Robert Budak \nO predstavi \nŠta se događa taksisti na ulicama Zagreba dok se u njegovom taksiju vozi mnoštvo različitih karaktera\, od konceptualnog umjetnika preko tajanstvene dame koja to nije\, novopečenog japija i bivšeg pankera\, neiskusnog svećenika\, pasioniranog demonstranta\, starog\, usamljenog profesora marksizma te drugih likova kroz koje se ogledaju problemi i frustracije vremena u kojem živimo. \nO autoru \nGoran Vojnović  rođen je u Ljubljani 1980. godine. Diplomirao je na Akademiji za kazalište\, radio\, film i televiziju u Ljubljani te je jedan je od najcjenjenijih slovenskih književnika\, scenarista i filmskih reditelja novije generacije. Njegova prva dva romana Čefuri raus! (2008) i Jugoslavija\, moja domovina (2011) osvojili su kritičare i čitaoce\, a doživjeli su i svoje uspješne pozorišne adaptacije. Za roman Čefuri raus! dobio je nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik. Autor je dugometražnih filmova Piran – Pirano (2010) i Čefuri raus! (2013)  te više kratkih filmova. \nRiječ kritike \n„’Taksimetar’ putem kratkih prikaza otužnih sudbina i neuspješnih ljudi detektira kako ozbiljne socijalne probleme tako i mučne neuroze pojedinca u društvu. Mladi napuštaju Hrvatsku do opasnih razmjera\, a što se brakova tiče\, raspada se svaki treći. Najveća vrijednost ove predstave je Vojnovićev tekst koji\, osim galerije likova uzbudljivih za gledanje\, u sebi skriva taj dublji sloj socijalne drame: kada ona izroni na površinu\, publika se smjesta utiša i prestaje smijati.“ \nBojan Munjin\, „Novosti“ \n„Sudeći po oduševljenju publike na premijeri „Taksimetra“\, čini se da Teatar EXIT ima novu hit predstavu. Tekst slovenskog pisca Gorana Vojnovića gazda Exita Matko Raguž sjajno je režirao i vrhunski adaptirao u duodramu koja u gorko-slatkoj\, duhovitoj maniri smjelo progovara o neveseloj hrvatskoj stvarnosti.“ \nMia Mitrović\, „Express“ \n„Matko Raguž je još jednom kao redatelj u drugi plan potisnuo moguće režijske atrakcije i svu pozornost usmjerio na to da glumcima pruži mogućnost iskazivanja svekolikog umijeća. Time je u Vojnovićevoj komediji uspio maksimalno istaknuti ne samo humor i uspjela komediografska rješenja nego i slojevitost značenja\, te je tako s „Taksimetrom“ ostvario još jednu Exitovu uspješnicu”. \nTomislav Kurelec\, Kazalište.hr URL:https://www.barskiljetopis.me/event/exit-teatar-taksimetar-marko-raguz/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/IMG_5459-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180806T213000 DTEND;TZID=UTC:20180806T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T050616Z LAST-MODIFIED:20180803T114337Z UID:5341-1533591000-1533591000@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište PG: "O Miševima i ljudima"\, režija Dino Mustafić DESCRIPTION:Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica\npo motivima novele Džona Stajnbeka\n“O MIŠEVIMA I LJUDIMA”\nDino Mustafić \nDramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Smiljka Šeparović Radonjić\nKostimografija: Lina Leković\nMuzika: Tamara Obrovac \n  \nUloge:\nMišo Obradović – Džordž\nMiloš Pejović – Leni \nBranko Ilić – Karli\nPavle Ilić  – Kendi \nVule Marković – Slim\nMarija Đurić – Suzan\nDejan Đonović – Krivi \nBožidar Zuber – Vit \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. Svoju premijeru predstava je imala 23. jula u Baru 2018. godine\, a u oktobru je upriličena i premijerna izvedba i u Gradskom pozorištu Podgorica. \nRiječ reditelja\nRoman je smješten u tridesete godine prošlog vijeka\, u period Velike depresije u Americi\, ali može se čitati nezavisno od toga da li smo upoznati sa istorijskom pozadinom\, jer je siromaštvo i težak život najnižeg sloja ljudi nešto što je uvijek aktuelna i velika tema. Osim pomenutog\, u centru romana je i priča o jednom neobičnom prijateljstvu između Džordža\, čestitog i dobrog čovjeka\, i Lenija\, krupnog i snažnog čovjeka sa umom malog djeteta. Oni čine porodicu\, držeći se jedan drugog kako bi pobijedili usamljenost i otuđenost. Tu je i motiv Američkog sna\, kao sveprisutne teme u američkoj književnosti\, ali i filozofiji utopije što mi je blisko svjetonazorski i etički. Za takvo iskustvo nije potrebno bilo intervenisati u literarni materijal kako bi približili epohu gledaocima. Mi živimo isti ili čak i gori socijalni i politički trenutak\, koji prepoznajemo u našoj svakodnevnici. „O ljudima i miševima“ je jedinstvena priča koja dirljivo govori o istinskom prijateljstvu\, očaju i beznađu ljudi za vrijeme Velike depresije i krahu američkog sna\, ispričana je egzistencijalistički i emotivno. Ova vanvremenska priča čini ovaj roman revolucionarnim za svako vrijeme jer govori o pravu na život i kada smo drugačiji od većine. Zabrinuti smo nad svijetom koji se drastično dehumanizira svakodnevnom i agresivnom trkom za profitom. Postajemo moderni robovi\, nadničari neoliberalnog kapitala koji proždrljivo jede našu sudbinu i potragu za srećom\, prava na san\, utopiju\, viziju boljeg i pravednijeg svijeta. \nDino Mustfić\, reditelj \nRiječ dramaturškinje\nŽderači snova \nRoman „O miševima i ljudima“ napisan je za vrijeme Velike depresije u Americi. Kad razmišljamo o sintagmi „velika depresija“ nužno se nameće činjenica da ona savršeno korespondira sa našim „ovdje i sada“.\nLjude na ivici egzistencije koji utopijom krče svoj put kroz život\, utapajući se u znoju\, svjesni da bez tog sna za koji se grčevito drže ne bi preživjeli ni dana\, srećemo svakodnevno. Mi smo ti ljudi.\nPored ljudi na margini društva\, izolovanih zbog rodne\, vjerske\, nacionalne\, rasne pripadnosti\, koji opet sami marginalizuju određene manjine i na taj način zatvaraju krug diskriminacije\, prolazimo iz časa u čas. Mi smo ti ljudi.\nLjudi čiji se život svodi na puko preživljavanje\, jer ono što zaradimo zadovoljava tek primarne potrebe sa Maslovljeve ljestvice. Sve što zaradimo pojedemo. Jedemo svoje snove dok hrana ne proguta nas.\nMi smo ti ljudi. Ili miševi. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-pg-o-misevima-i-ljudima-repriza/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/misevi.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180802T213000 DTEND;TZID=UTC:20180802T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T041648Z LAST-MODIFIED:20180603T224010Z UID:5326-1533245400-1533245400@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Narodno pozorište Republike Srpske: „Sinovi umiru prvi“\, režija Marko Misirača DESCRIPTION:Narodno pozorište Republike Srpske\nMate Matišić\n„SINOVI UMIRU PRVI“ \nReditelj: Marko Misirača\nDramaturg predstave: Ivan Velisavljević\nDijalekatska obrada teksta: Milorad Telebak\nScenograf: Dragana Purković Macan\nKostimograf: Jelena Vidović\nMuzika: Petar Topalović / SOPOT\nAudio-dizajn: Petar Bilbija\nLektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman\nInspicijent: Radovan Glogovac \nUloge: Dragoslav Medojević\, Nataša Ivančević\, Aleksandar Stojković\, Miljka Brđanin\, Boško Đurđević\, Goran Jokić\, Ljubiša Savanović\, Zlatan Vidović\, Svetlana Tanja Popović\, Đorđe Marković\, Vladimir Đorđević\, Rok Radiša\, Zoran Stanišić \nO predstavi \nMnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je potrebno i važno danas\, više od dvije decenije nakon rata u BiH\, postaviti na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banja Luci „Sinove“ i napraviti predstavu koja nas\, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način\, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda „odozgo“\, iz ptičje perspektive\, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti. Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog\, „montipajtonovskog“ humora. Realistična groteska bilo bi\, možda\, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave. \nMatišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog\, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine\, dakle sedam godina od rata i tri godine od Tuđmanove smrti na koju se jedna od situacija u komadu odnosi. Naša adaptirana verzija „premještena“ je u selo Rekavice kraj Banja Luke u Republici Srpskoj i u 2008. godinu\, 13 godina od rata\, dvije godine od Miloševićeve smrti na koju će se pomenuta situacija referisati u našoj verziji i u godini velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske povodom lošeg materijalnog stanja i odnosa vlasti prema njima. \nOsim što se sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost\, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi)\, kao dominantna tema naše predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana (u metaforičkom smislu\, želja da se konačno „raščiste“ pitanja oko Jasenovca\, Jadovna i drugih stratišta ‒ u srpskom slučaju; isto se pitanje može postaviti u okolnostima hrvatskog ili bošnjačkog naroda) zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti zapravo donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje\, zla i nasilne smrti? Koliko god imali empatiju prema žrtvama i koliko god sa stanovišta žrtve težnja da se stvari „raščiste“ izgledala nužna\, očigledno ta „raščišćavanja“ na ovim prostorima nikada nisu dobro donijela. Ostaje\, dakle\, vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire\, staviti tačku na istoriju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?” \nMarko Misirača \nRiječ autora \n„Ideja o ‘Sinovima…’ stigla me je u rodnim Ričicama kraj Imotskog. Jednog popodneva tamo sam se zatekao u društvu nekolicine tridesetogodišnjih umirovljenika u seoskoj gostionici. Tamo sam susreo mladiće u dobi između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem\, krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno: „Idemo u poštu i gostionicu“. U poštu po mirovine\, jer su svi umirovljenici\, a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životu ništa drugo nije događalo\, osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu napetost koju sam odmah odlučio pretočiti u dramski tekst…“ \nMate Matišić \nRiječ kritike \nMatišićev komad u banjalučkoj verziji i dalje\, kako u programskoj knjižici predstave zapisuje dramaturg Ivan Velisavljević\, „čuva emotivnost\, humor  i vještu kompoziciju originala\, uz nastojanje da gledaoce primoramo na razmišljanje o ideološkim temeljima i o ludilu ekonomije mržnje i smrti\, u kojoj živimo i dvadeset godina nakon ‘ratova za nasljeđe i to u svim državama\, pokrajinama\, entitetima\, kantonima i opštinama nastalim poslije raspada Jugoslavije“. Autori predstave idu i korak dalje\, tu grotesknu\, crnohumornu priču o traženju nestalih\, najmilijih\, ubijenih i pokopanih tko zna gdje\, o ucjenama mafije koja im na prodaju nudi podatke o mjestu gdje su zakopani\, o iskopavanjima drugih\, potpuno nevinih mrtvaca da bi prisilili mafijaše da im otkriju te toliko tražene lokacije\, čitav taj kontekst prebacuju iz izvornog ambijenta\, nekog zabitog sela u Dalmatinskoj Zagori u ništa manje zabačenije krajiško selo\, Hrvati katolici postaju Srbi pravoslavci\, narodnosti se miješaju poput karata u špilu kojim se igra ta opasna i volšebna partija u kojoj se ne pita o visini uloga\, promijenjeno je i vrijeme kada se sve odigrava\, a dominantan dijalekt ikavskog izgovora tako tipičan za ruralnu Dalmaciju i tako bitan za ovaj Matišićev komad\, ispisuje se kočićevskom\, ruralnom ijekavicom tipičnom za Zmijanje i okolinu Manjače. Dakle\, novi tipovi\, novi likovi\, novi toponimi i novo vrijeme – a opet sve je tako matišićevski pogođeno\, uštimano i funkcionira besprijekorno. Jer\, i u originalu i u predstavi što je potpisuje tim Marka Misirače mrtvi su i dalje dominantni\, sve se oko njih odvija\, njihov govor\, nečujan i neprimjetan za uho\, grmi pozornicom i našom intimom\, osvaja nutrinu naših rastrojenih i ustreptalih duša\, pogađa nas više od bezbrojnih riječi i govora živih što tumaraju scenom u potrazi za tim neuhvatljivim trenucima smiraja\, zadovoljstva i obiteljske sreće što je sakrivena negdje duboko\, netragom nestala sred neznanih grobova dragih osoba. \nMladen Bićanić\, „Oslobođenje“ – bosanskohercegovačke nezavisne novine URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-republike-srpske-sinovi-umiru-prvi-marko-misiraca/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/slika-3-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180730T213000 DTEND;TZID=UTC:20180730T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T225409Z LAST-MODIFIED:20180603T223957Z UID:5308-1532986200-1532986200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:CNP i Barski ljetopis: „Koza ili ko je Silvija“\, režija Danilo Marunović DESCRIPTION:Crnogorsko narodno pozorište\, u saradnji sa Barskim ljetopisom i FDU Cetinje\n„KOZA ILI KO JE SILVIJA“  \nReditelj: Danilo Marunović\nPrevod: Žanko Tomić\nDizajn scene: Danilo Marunović\nAsistent scenskog dizajna: Ivanka Vana Prelević\nIzbor muzike: Danilo Marunović\nKostim: Natalija Vujošević\nDizajn svjetla: Mirko Radonjić\, Miodrag Mili Malović\nIzvršni producent: Danilo Kovačević \nUloge: Marko Baćović\, Nada Vukčević\, Dejan Ivanić\, Emir Ćatović \nRiječ reditelja \nDa li je zapadna civilizacija izvojevala sve velike bitke za slobodu? Jesmo li dosegli krajnje granice slobode? Ko određuje dokle sežu granice? Koliko smo smjeli da granicu zone tabua pomjeramo? Koji su kriterijumi za definiciju tabua? Je li ljubav opravdana baš u svakom obliku? Da li nas ljubav uvijek može amnestirati pred nama samima? Jesmo li sami sebi postavili previsoke moralne standarde? Jesmo li „prerasli“ iste? Imamo li pravo na to? Šta je to što je „prirodno“ ? Imamo li pretenziju postati „prirodniji“ od same prirode? Je li nam potrebna opšta redefinicija\, nova verzija\, update morala? Jesmo li požurili? Da li smo pretjerali? Ako su limiti naših himera sloboda postavljeni kao konačni\, da li nas upravo ta autocenzura preporučuje kao civilizovane? Zar poenta civilizacijskog progresa nije oduvijek bila osvajanje novih sloboda\, razbijanje tabua? Ako više nemamo šta osvajati\, znači li to da se civilizacija kakvu poznajemo raspada? Je li liberalizam postao diktatura? Robujemo li ideji o bezuslovnoj slobodi? Jesmo li ekstremno slijedeći takvu ideologiju postali konzervativni? Pretvorili smo se u sopstvenu suprotnost\, u grotesknu autoparodiju? Jesmo li toliko nesavršeni da se moramo uzdržavati od toga što osjećamo? \nDanilo Marunović \n  URL:https://www.barskiljetopis.me/event/cnp-i-barski-ljetopis-koza-ili-ko-je-silvija-danilo-marunovic/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/KOZA-ILI-KO-JE-SILVIJA-CNP-7.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180726T213000 DTEND;TZID=UTC:20180726T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T224759Z LAST-MODIFIED:20180603T223937Z UID:5303-1532640600-1532640600@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Festival 9: „Kralj Ibi“\, režija Goran Jevtić DESCRIPTION:Festival 9 Beograd\n„KRALJ IBI“ \nReditelj: Goran Jevtić​\nKoreografija: Sonja Vukićević​\nScenografija: Viktor Kiss​\nKostimografija: Tijana Pavlov​\nMuzika: Nemanja Aćimović​\nVideo: Srđan Ćešić​\nReditelj filma: Džonatan ​Ingliš \nUloge: Goran Jevtić\, Mirjana Đurđević\, Sonja Vukićević/Viktor Kiss\, Katarina Jovanović\, Dimitrije Stajić\, Sava Stojanović\, Saša Nićiforović\, Nemanja Rafailović\, Marko Milošević. \nO predstavi \nKomad je rađen je po tekstu Alfreda Žarija\, jednog od najzanimljivijih autora s početka XX vijeka\, tvorca patafizike\, koji u sebi objedinjuje vodviljsko djelo sa skaradnim\, razuzdanim humorom\, istovremeno uspijevajući da jednim novim humorističkim postupkom pokaže surovu stranu ljudske prirode\, što je bio značajan i prvi slučaj na svjetskoj pozornici i u umjetnosti uopšte. Ovo je drugačija verzija predstave „Kralj Ibi“. Razlikuje se od predstave koja je svoju premijeru imala 1964. godine\, a gdje je Ibija igrao čuveni Zoran Radmilović. Glumci su smješteni unutar instalacije koju čine skulpture jednog od najtalentovanijih savremenih umjetnika\, Viktora Kissa\, a atmosferu upotpunjuju filmovi Srđana Ćešića i Džonatana Ingliša kao i kostimi Tijane Pavlov. Predstava je splet različitih vidova umjetnosti i nastala je spontano kao borbeni krik\, jedini način da umjetnici iskažu stav u okruženju koje umjetnost tretira kao korov i pokušava da je uguši i suzbije na sve načine. Autorski tim je pokrenuo i realizovao predstavu sa željom da podstakne na razmišljanje o svakodnevnici\, budućnosti\, ratu\, gladi\, nemoći\, manipulaciji\, otimanju\, samoživosti\, narodu i borbi za opstanak.\nDanas svi žive Ibija\, danas je on svugdje prisutan\, opasniji nego ikada. On danas ima medije\, on zanemaruje kulturu\, guši umjetnost\, zatire mišljenje\, on ućutkuje neistomišljenike\, ne preza ni od čega\, on ignoriše budućnost bahato stičući i otimajući samo za sebe\, on je sebi dovoljan\, mi smo mu kolateralna šteta\, jeftina radna snaga. Zato dižemo glas i umjetnost kao jedino oružje – kaže uglas autorski tim koji čine… \nO reditelju \n  \n \nGoran Jevtić\, srpski pozorišni\, televizijski i filmski glumac\, rođen je 1978. godine u Mladenovcu. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2001. godine. Igra u brojnim srpskim pozorištima kao što su Jugoslovensko dramsko pozorište\, Atelje 212\, Malo pozorište „Duško Radović“ itd. Dobitnik je jedne od najprestižnijih srpskih pozorišnih nagrada „Miloš Žutić“ za više uloga u predstavi Okamenjeni princ koja je postavljena u koprodukciji Malog pozorišta „Duško Radović“ sa danskim teatrima „Corona La Blance“ i „Lampe“ i beogradskim pozorištem lutaka „Pinokio“. Ostale važnije uloge uključuju: Romeo („Romeo i Julija“\, Srpsko narodno pozorište\, Novi Sad)\, Geri („Shopping and Fucking“\, Jugoslovensko dramsko pozorište)\, Andreas Sam („Red vožnje Andreasa Sama“\, Jugoslovensko dramsko pozorište)\, Hitler („Hitler i Hitler“\, Atelje 212)\, Doktor („Fedrina ljubav“\, Jugoslovensko dramsko pozorište)\, Salvador Dali („Histerija“\, Jugoslovensko dramsko pozorište). Dobitnik je i nagrade „Ljubinka Bobić“ 2014. godine. Na filmu najčešće sarađuje sa rediteljem Srđanom Dragojevićem i veliku popularnost postiže ulogama u njegovim filmovima „Mi nismo anđeli 2“ i „Sveti Georgije ubija aždahu“. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/festival-9-kralj-ibi-goran-jevtic/ LOCATION:Tvrđava “Besac” CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/ibi-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180725T213000 DTEND;TZID=UTC:20180725T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T050947Z LAST-MODIFIED:20180603T223925Z UID:5352-1532554200-1532554200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište PG: “O Miševima i ljudima”\, režija Dino Mustafić DESCRIPTION:Pozorišni program Barskog ljetopisa 2018. i ove godine uključuje veliku produkciju inspirisanu klasičnim djelom svjetske književnosti. Ovoga ljeta biće to predstava „O miševima i ljudima“\, po motivima istoimenog romana Džona Stajnbeka. Predstavu koju Barski ljetopis postavlja u koprodukciji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice\, režiraće jedan od najuspješnijih reditelja u regionu\, Dino Mustafić. Premijera je zakazana za 23. jul\, u Baru\, u okviru 31. izdanja Barskog ljetopisa. \nDramatizaciju i dramaturgiju predstave „O miševima i ljudima“ potpisuje dramaturškinja Stela Mišković. Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović Radonjić\, kostimografiju Lina Leković\, dok će uloge tumačiti Mišo Obradović\, Miloš Pejović\, Vule Marković\, Dejan Đonović\, Branko Ilić\, Marija Đurić\, Pavle Ilić i Božidar Zuber. \n \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. \nI ovogodišnjom produkcijom Ljetopis afirmiše prošle godine utemeljenu ideju o saradnji Festivala sa profesionalnim domaćim pozorišnim subjektima\, angažmanu isključivo crnogorskih glumaca i pozorišnih djelatnika\, kao i njihovoj saradnji i povezivanju sa renomiranim i regionalno priznatim rediteljskim imenima. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-pg-o-misevima-i-ljudima-ii-repriza/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/misevi.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180724T213000 DTEND;TZID=UTC:20180724T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T050852Z LAST-MODIFIED:20180603T223910Z UID:5351-1532467800-1532467800@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište PG: “O Miševima i ljudima”\, režija Dino Mustafić DESCRIPTION:Pozorišni program Barskog ljetopisa 2018. i ove godine uključuje veliku produkciju inspirisanu klasičnim djelom svjetske književnosti. Ovoga ljeta biće to predstava „O miševima i ljudima“\, po motivima istoimenog romana Džona Stajnbeka. Predstavu koju Barski ljetopis postavlja u koprodukciji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice\, režiraće jedan od najuspješnijih reditelja u regionu\, Dino Mustafić. Premijera je zakazana za 23. jul\, u Baru\, u okviru 31. izdanja Barskog ljetopisa. \nDramatizaciju i dramaturgiju predstave „O miševima i ljudima“ potpisuje dramaturškinja Stela Mišković. Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović Radonjić\, kostimografiju Lina Leković\, dok će uloge tumačiti Mišo Obradović\, Miloš Pejović\, Vule Marković\, Dejan Đonović\, Branko Ilić\, Marija Đurić\, Pavle Ilić i Božidar Zuber. \n \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. \nI ovogodišnjom produkcijom Ljetopis afirmiše prošle godine utemeljenu ideju o saradnji Festivala sa profesionalnim domaćim pozorišnim subjektima\, angažmanu isključivo crnogorskih glumaca i pozorišnih djelatnika\, kao i njihovoj saradnji i povezivanju sa renomiranim i regionalno priznatim rediteljskim imenima. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-pg-o-misevima-i-ljudima-i-repriza/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/misevi.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180723T213000 DTEND;TZID=UTC:20180723T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T043728Z LAST-MODIFIED:20180603T223854Z UID:5340-1532381400-1532381400@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište PG: "O Miševima i ljudima"\, režija Dino Mustafić (PREMIJERA) DESCRIPTION:Pozorišni program Barskog ljetopisa 2018. i ove godine uključuje veliku produkciju inspirisanu klasičnim djelom svjetske književnosti. Ovoga ljeta biće to predstava „O miševima i ljudima“\, po motivima istoimenog romana Džona Stajnbeka. Predstavu koju Barski ljetopis postavlja u koprodukciji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice\, režiraće jedan od najuspješnijih reditelja u regionu\, Dino Mustafić. Premijera je zakazana za 23. jul\, u Baru\, u okviru 31. izdanja Barskog ljetopisa. \nDramatizaciju i dramaturgiju predstave „O miševima i ljudima“ potpisuje dramaturškinja Stela Mišković. Za scenografiju je zadužena Smiljka Šeparović Radonjić\, kostimografiju Lina Leković\, dok će uloge tumačiti Mišo Obradović\, Miloš Pejović\, Vule Marković\, Dejan Đonović\, Branko Ilić\, Marija Đurić\, Pavle Ilić i Božidar Zuber. \n \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. \nI ovogodišnjom produkcijom Ljetopis afirmiše prošle godine utemeljenu ideju o saradnji Festivala sa profesionalnim domaćim pozorišnim subjektima\, angažmanu isključivo crnogorskih glumaca i pozorišnih djelatnika\, kao i njihovoj saradnji i povezivanju sa renomiranim i regionalno priznatim rediteljskim imenima. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-pg-o-misevima-i-ljudima-premijera/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/misevi.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180719T213000 DTEND;TZID=UTC:20180719T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180601T223233Z LAST-MODIFIED:20180717T105455Z UID:5296-1532035800-1532035800@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Srpsko narodno pozorište: "Ilustrovana enciklopedija nestajanja"\, režija Zoltan Puškaš DESCRIPTION:Srpsko narodno pozorište i Sterijino pozorje\, Novi Sad\nBožidar Knežević\n„ILUSTROVANA ENCIKLOPEDIJA NESTAJANJA“ \nReditelj\, scenograf i koreograf: Zoltan Puškaš\nDramaturg: Nikolina Stjepanović\nKostimograf: Snežana Horvat\nLektor: Konstantin Knežević\nPomoćnik reditelja\, saradnik za pokret: Terezia Figura\nDizajn svjetla: Robert Majoroš\nMajstor tona: Dušan Jovanović\nTehnika glasa: Agota Vitkai Kučera \nUloge: Nebojša Savić\, Sanja Ristić Krajnov\, Jugoslav Krajnov\, Mia Simonović\, Marko Savković\, Grigorije Jakišić\, Nina Rukavina\, Vukašin Ranđelović\, Jelena Antonijević\, Aleksandra Pejić\, Terezia Figura\, Agota Vitkai Kučera\, Daniel Husta \nO predstavi \nŽivimo u svetu\, gde više ne znamo šta su prave vrednosti\, a dobili smo priliku da ih očuvamo. Svi imamo svoje probleme\, patimo od raznih bolesti\, fizičkih ili psihičkih\, ali odgovor na pitanje ko je kriv zbog toga\, sasvim je nebitan!\nOvaj komad predstavlja svet\, svet u kojem postoje mnogi problemi koji se tiču svakog od nas. Koliko treba da budemo privrženi svojoj prošlosti? Kako doživljavamo svoju sadašnjost i šta nas čeka u budućnosti? Ova apsurdna drama daje mogućnost maksimalnog ostvarenja glumačke igre\, anticipirajući\, pritom\, odgovore na postavljena pitanja.\nPredstava je u formi ritualnog pozorišta koje prikazuje naš odraz u „zakrivljenom ogledalu“\, a začinjena je humorom i živahnim scenskim pokretima. \nZoltan Puškaš \nRiječ pisca \nNacionalni park Koljigora (all inclusive & all exclusive)\, u toku je svečano otvaranje putokaza (sa srećnom završnicom). \nODISEJ:\n(…) Dame i gospodo\, braćo\, okupili smo se ovde da svečano otvorimo naš novi putokaz. Ovu značajnu investiciju obezbedio je Turistički savez Koljigore i ovaj\, naš i samo naš\, najsavremeniji putokaz sigurno će biti snažan zamajac u razvoju turizma na\novim prostorima. \nDame i gospodo\, sad znate gde su Koljibabe – tamo! Osetite gostoprimstvo i toplinu kakvu još niste osetili. Koljigora ima specifičnu mikroklimu\, posuta je cvećem i metaforama u koje se može ugaziti\, a za koji dan slavimo i značajan jubilej – hiljadu godina bez kupatila. \nDobrodošli na Koljigoru\, gde je nebo visoko\, a rupe duboke! Može aplauz. \nBožidar Knežević \nRiječ kritike \n  \n \n“Reč je o tekstu koji je pre nekoliko godina pobedio na konkursu Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst\, a koji je jedna stilski veoma neobična parodija\, gotovo stripoliki scenario za jednu od omiljenih alegorijskih i mitomanijskih priča (ne samo) sa ovih prostora o plemenu koje spremno dočekuje apokalipsu i\, u tom kontekstu što da ne\, vanzemaljce. Porodicom Koljibaba predsedava baba\, na vrhu planine – nacionalnog parka – Koljigora. Ona će učiniti sve da se ispuni proročanstvo i da poslednji naslednik izvornog bića njenog pokolenja bude poslednji i prvi koji će uploviti u novo doba. Ovaj nivo višestruko je pomešan sa nivoom priče u kojem prepoznajemo obrise savremenog društva\, diskriminacije\, homofobije\, zatucanost\, medijsku i drugu nepismenost\, ali sve vreme pisac izbegava neko konkretnije i banalnije poređenje sa stvarnim ljudima i događajima\, što i nije neophodno i bilo bi dodatno potcrtavanje situacije koja je svima prepoznatljiva. Noseći se sa zahtevnim zadatakom da na scenu postavi različito „ilustrativne“ i „enciklopedijske“ aspekte teksta (slajd projekcije i determinisanje ključnih pojmova)\, reditelj\, ovde i scenograf i koreograf Zoltan Puškaš\, poseže za jednim\, takoreći\, priručnim rešenjem da predstavu postavi u nedefinisani prostor pustinje (peska)\, da likove oboji živopisnim bojama (frizurama i „pustinjskim“ kostimom u kreaciji Snežane Horvat)\, a da ništa dodatno ne objašnjava\, nego da igru prevede mnogo više u pokret i stilizovanu dramsku igru satire\, koja na momente zna da bude veoma smešna (duhovita). Sve podseća na postapokaliptične filmove tipa „Pobešnjelog Maksa“\, s tim što teze\, donekle i shodno tekstu\, nimalo nisu uozbiljene\, nego pre postavljene tako da izgledaju začudno\, zbog čega gube obrise realnog tkiva\, a dodatno dobijaju niti fantastike.\n[…] Stilski\, „Ilustrovana enciklopedija nestajanja“ u Srpskom narodnom pozorištu predstavlja iskorak\, zbog svoje kreativne rasposajanosti\, počevši od teksta\, preko ritualne muzike bubnjeva\, pa do rediteljskih i glumačkih rešenja. Na glumačkom planu\, ističu se uloge glavnog krvnika Koljibaba\, u tumačenju Jugoslava Krajnova\, vrhovnog zapovednika u liku babe koju igra Sanja Ristić Krajnov\, sporednih\, običnih likova iz života koje kao svojevrstan kontrapunkt plemenskim budalama igraju Marko Savković i Mia Simonović. Mladi Grigorije Jakišić sve više pokazuje format velikog glumca\, a Nebojša Savić kao „prestolonaslednik“ svedeno i više dramski igra glavnog lika\, čime uspešno dodaje komički efekat celokupne igre… Zanimljiva i neobična predstava koja će sigurno imati svoje poklonike na Kamernoj sceni Srpskog narodnog pozorišta.” \nIgor Burić\, „Dnevnik“\, 17. marta 2018. \nO reditelju \nZoltan Puškaš\, pozorišni reditelj\, profesor glume i režije rođen je 20. februara 1976. godine u Senti. Osnovnu i srednju školu je završio u rodnom gradu. Akademiju umetnosti u Novom Sadu upisuje 1995. godine. Do 2003. godine dobija diplomu glumac-reditelj. Kao glumac i reditelj zaposlen je u Narodnom pozorištu u Subotici od 2000. do 2002. Tada prelazi na istu poziciju u Dečjem pozorištu u Subotici do kraja 2003. godine. Počinje da radi na Akademiji umetnosti\, na odseku Gluma na mađarskom jeziku\, kao asistent na predmetu Gluma. Godine 2003. postaje član ansambla Novosadsko pozorište – Újvidéki Színház\, a od 2006. godine postaje vodeći reditelj istog pozorišta. U inostranstvu vodi radionice na temu „Mjuzikl u pozorištu“. Od 2003. do 2016. godine režirao preko 40 predstava u zemlji i inostranstvu. \nIlustrovana enciklopedija nestajanja je njegova druga režija u SNP-u. Prva je bila 2013. godine\, kada je režirao predstavu Neka se jave najbolji\, rađena u koprodukciji SNP-a i Saveza dramskih umetnika Vojvodine\, Novi Sad. \nMjuzikli: „Ben Akiba Night Club Show (Moulen Rouge)“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház; „Violinista na krovu“ – Internacionalni pozorišni festival\, Kišvarad (Mađarska); „Knjiga o džungli“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház i Nacionalno pozorište Kluž (Rumunija). Ova predstava dobija specijalnu Nagradu publike na Internacionalnom pozorišnom festivalu u Kišvardu; „Čarobnjak iz Oza“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház i Nacionalno pozorište Kluž (Rumunija) – najbolji reditelj na „Tvrđava festivalu“ u Smederevu; „I love you“ – Pozorište „Čiki Gergelj“\, Temišvar – najbolji mjuzikl na Internacionalnom pozorišnom festivalu u Kišvardu; „Dangerous Liasions“ – Pozorište „Čiki Gergelj“\, Temišvar; Kosa –  Pozorište „Čiki Gergelj“\, Temišvar; „San letnje noći“ – najbolja predstava na „Tvrđava festivalu“ u Smederevu\, na Internacionalnom festivalu u Kragujevcu: nagrada za najbolju muziku i nagrada za najbolju predstavu; „Buđenje proleća“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház; „Cabaret“ – Kamerno pozorište\, Senta.\nMuzičke pozorišne predstave: „Feri Tot“ – Salaško pozorište; „Miljokaz“ – Salaško pozorište; „Priče iz šume“ – Dečje pozorište Subotica; „Čongor i Tinde“ – Pozorište komedije Budimpešta; „Otapanje kockica leda“ – Amatersko pozorište u Lendvi (Slovenija); „Tragedija čoveka“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház; „Biberah“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház\nAlternativne pozorišne predstave: „Tango“ – Pozorište „Deže Kostolanji“\, Subotica; „Muve“ – Kamerno pozorište\, Senta: „OFF“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház; „Obala strasti“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház: najbolja predstava na Internacionalnom festivalu u Tatabanji (Mađarska); „Dangerous Liasions“ – Pozorište „Deže Kostolanji“\, Subotica; „Neka se jave najbolji“ – koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta i Saveza dramskih umetnika Vojvodine; „Šta se desilo sa ženom?“ – Novosadsko pozorište–Újvidéki Színház. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/srpsko-narodno-pozoriste-ilustrovana-enciklopedija-nestajanja-zoltan-puskas/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/ilustrovana-enciklopedija-nestajanja-snp.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180712T213000 DTEND;TZID=UTC:20180712T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T115654Z LAST-MODIFIED:20180603T223750Z UID:5275-1531431000-1531431000@www.barskiljetopis.me SUMMARY:BNP i „Zeničko proljeće“: „Romeo i Julija“\, režija Selma Spahić DESCRIPTION:Bosansko narodno pozorište i XXIII Međunarodna kulturna manifestacija „Zeničko proljeće“\nViljem Šekspir\, Artur Bruk\n„ROMEO I JULIJA“ \nRežija: Selma Spahić\nPrevod i adaptacija prevoda: Aida Spahić*\nDramaturgija: Dario Bevanda\nScenografija: Mirna Ler\nKostimografija: Hatidža Nuhić\nMuzika: Draško Adžić\nScenski pokret: Tomas Stjuart\nBodypainting: Naida Đekić \n*Osim autorskog prevoda parcijalno su korišteni i prevodi Živojina Simića i Sime Pandurovića\, Aleksandra Saše Petrovića\, Senade Kreso (Šekspir)\, te prevod Gordane Platiše (Bruk). \nUloge: Enes Salković\, Lidija Kordić\, Muhamed Bahonjić\, Uranela Aagić Burina\, Saša Handžić\, Selma Mehanović\, Alban Ukaj\, Faketa Salihbegović Avdagić\, Nusmir Muharemović\, Zlatan Školjić\, Adis Mehanović\, Siniša Vidović\, Benjamin Bajramović\ni\nAhmed Jašarević\, Ajla Smajić\, Amila Heralić\, Amir Mrkonjić\, Ana Kulier\, Anes Dedić\, Belma Jaganjac\, Emina Hadžić\, Haris Kestenović\, Iman Bubić\, Imran Maglajlić\, Ismar Spahić\, Jalal Romano\, Lamija Salihović\, Mahira Beganović\, Muamera Horozović\, Nejra Mulić\, Saudin Gak\, Vildana Bašić \nO predstavi: \nNaša inscenacija Šekspirove tragedije o zabranjenoj ljubavi između djevojke i mladića koji pripadaju dvjema zavađenim porodicama prvenstveno se obraća mlađoj generaciji – mladićima i djevojkama rođenim nakon ratova devedesetih\, odraslim u konzervativnom društvu podignutom na temeljima tranzicionog kapitalizma\, nacionalnih podjela i masovnih grobnica\, odnosno\, generaciji koja nikada nije dočekala obećavanu budućnost. \nIz tog razloga\, u ovom projektu sarađivali smo sa devetnaestoro mladih ljudi koji su izabrani na specijalnoj audiciji. Uporedo s redovnim probama s glumcima i glumicama tekao je i kreativni i istraživački proces s mladima. Odgovori iz anonimnog upitnika sprovedenog među njima korišteni su kao materijal za dokumentarne međuscene koje predstavi daju prijeko potrebni kontekst aktuelnog. \nTekst komada je dramaturškim štrihom sveden na njegovu narativno-dramsku suštinu\, pri čemu je parcijalno zadržan Šekspirov stih i poetičnost replika koje izgovaraju njegovi likovi. Režijskim rješenjima scene su često izglobljene iz prvobitnih i usmjeravane ka novim značenjima\, pri čemu se predstava najviše oslanja na jezik scenskog pokreta i poigravanje s muzičkim znacima (značajan dio muzike izvođen je uživo). Djelovi Šekspirove drame su ostali na originalnom engleskom jeziku\, kao i tekstovi songova\, pri čemu njegova poezija na momente zvuči kao vrhunski savremeni pop. Kao tekstualni materijal „Romea i Julije“ korišteni su i djelovi istoimene poeme Artura Bruka\, koja je samom Šekspiru poslužila kao model za njegovu tragediju. U finalu predstave\, Šekspirov nijansirani dramski dijalog uzmiče pred Brukovom nezaustavljivom epsko-poetskom naracijom\, dok društvo i istorija\, zajedno s mnoštvom njihovih protivrječnih glasova\, prijete da progutaju buntovne ljubavnike i istinu o njima. Da li ljubav može mijenjati svijet\, ili barem spasiti one koji vole\, pitanje je na koje predstava pokušava dati odgovor. \nOna je i pokušaj iznalaženja subverzivnog potencijala u nečemu što je odavno obilježeno ograničavajućom etiketom književnog kanona i školske lektire. Ako dramskim klasicima ne pristupamo na svjež način\, uvijek i iznova propitujući ih iznutra\, postoji opasnost da oni ostanu samo mrtvo slovo na papiru. A revolucionarna ljubav Romea i Julije zaslužuje više od toga. \nDario Bevanda URL:https://www.barskiljetopis.me/event/bnp-i-zenicko-proljece-romeo-i-julija-selma-spahic/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/Romeo-i-Julia-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180709T213000 DTEND;TZID=UTC:20180709T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T114136Z LAST-MODIFIED:20180610T210321Z UID:5267-1531171800-1531171800@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“: „Kučka“\, režija Arpad Šiling DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“\n„KUČKA“ \nReditelj: Arpard Šiling\nTekst: Arpard Šiling i Eva Zabežinski\nPrevođenje sa mađarskog jezika: Kata Đarmati\nKompozitorka: Nina Perović\nAsistent reditelja: Mirko Radonjić\nMenadžer produkcije: Ildiko Sagodi \nUloge: Nada Vukčević\, Srđan Grahovac\, Zoran Vujović\, Stevan Radusinović i Vule Marković \nO predstavi \nCentralna tema drame je uloga žene u društvu – što naravno podrazumijeva i preispitivanje uloge muškarca\, a sve to na poligonu jedne zabačene željezničke stanice na kojoj Nada sama čeka voz. Njeno prisustvo snažno utiče na muškarce koji pristižu. Izbijaju na površinu njihova dobra i loša iskustva sa ženama koja su i razlog zbog kojeg su postali baš takvi kakvi jesu. Predstava predstavlja putovanje kroz vrijeme i prostor. Nema scenografije\, nema ukrasa. Samo su glumci na sceni\, priče koje igraju i njihova muzika. Šiling je na scenu postavio porodične priče i pitanje – zašto ne možemo živjeti srećno jedni sa drugima? Iako bi porodica trebalo da bude utočište\, neki je ne žele\, a neki\, opterećeni frustracijama\, ne razumiju njene izazove\, naročito u vremenu kada je pozicija žene promijenjena\, jer – „Šta će muškarac učiniti sa testosteronom sada kada više ne mora ići da lovi po šumama? Šta sa tim da žena može raditi bilo koji posao baš kao muškarac i otvoreno reći da ne želi da rađa?“ Ono što povezuje ovaj komad sa hit predstavom koja je obilježila prethodnu teatarsku godinu Dokle pogled seže\, jeste način Arpada Šilinga da uobliči tekst baziran na glumačkim improvizacijama\, ovoga puta zajedno s Evom Zabežinski. \nOva produkcija Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ podržana je od strane EU Creative Europe\, u okviru projekta EU Collective plays! \nRiječ reditelja: \nNajprije smo osmislili likove i situacije koje smo objasnili glumcima. Koristio sam improvizacije\, ali mi je bio bitan ženski ugao Eve Zabežinski. Ovdje imamo striktnu dramaturgiju i psihološki je složenije u odnosu na našu prethodnu predstavu. Rekao sam glumcima da želim da idem dalje\, da izgradim likove od početka do kraja i jaku dramaturgiju. Imali smo ideju šta tačno želimo. U ovom komadu vidimo i muškarce koji smatraju da ako ne mogu da izgrade odnos sa ženom\, da je veoma lako mogu nazvati „kučkom“\, jer ona ne igra njihovu igru. Ovakvo razmišljanje proističe iz loših iskustava i uspomena\, ali ne samo sa ženama nego i sa muškarcima. Ovaj provokativan naslov navodi ljude da dođu i da razmišljaju o čemu se radi\, da li je riječ o prostituciji. Ali nije – riječ je o muškarcima koji se nalaze u nevolji i pokušavaju da izađu iz nje. Veoma je interesantno kako žena u predstavi pokušava da razumije njihove probleme. To je kao istraga u kojoj pokušava da sazna prošlost ovih muškaraca\, njihove odnose sa ženama\, drugim muškarcima\, očevima.“ URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-kucka-arpard-siling/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/5ae061c6-2690-4ed5-9786-20100a0a0a67-kucka0418079-preview-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180705T213000 DTEND;TZID=UTC:20180705T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T113520Z LAST-MODIFIED:20180702T151658Z UID:5258-1530826200-1530826200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Narodno pozorište Beograd: „Dom Bernarde Albe“\, režija Ana Grigorović DESCRIPTION:Narodno pozorište u Beogradu\nFederiko Garsija Lorka\n„DOM BERNARDE ALBE“ \nRežija: Ana Grigorović\nAdaptacije teksta i dramaturgija: Vanja Nikolić\nScenografija: Marija Jevtić\nKostim: Katarina Grčić Nikolić\nLektura: dr Ljiljana Mrkić Popović\nMuzika: Maja Bosnić\nDizajn zvuka: Dragan Stevanović Bagzi\nStručna saradnica za scenski pokret: Tamara Antonijević\nProducent: Vuk Miletić\nOrganizator: Nemanja Konstantinović \nUloge: Dara Džokić\, Danijela Ugrenović\, Zlatija Ocokoljić Ivanović\, Dubravka Kovjanić\, Zorana Bećić\, Sloboda Mićalović\, Suzana Lukić\, Rada Đuričin\, Sara Vuksanović \nO predstavi:  \nTišina! \nLorka je motiv i izvor za pisanje drame „Dom Bernarde Albe“ pronašao u jednom bunaru. Nama je motiv za postavku pomenute drame bio jedan prozor. To je kuhinjski prozor koji je okrenut ka hodniku zgrade\, baš kao i svi drugi kuhinjski prozori\, drugih porodica koje tu žive\, svađaju se\, vole\, mrze\, plaču ili se tuku. I sve to se čuje. I svi su toga svjesni. Ako uzavrle emocije i strasti ponesu\, a prozor ostane otvoren\, čuje se mnogo\, čuje se sve\, možda i previše. Zato se ponekad na prozoru stoji i prisluškuje. Ali se mnogo češće sa prozora sklanja ili se neko ućutkava. \nTišina! \nPrva i posljednja Bernardina riječ u drami je „Tišina“. \nNa početku je znak za uspostavljanje odnosa unutar kuće\, na kraju za uspostavljanje odnosa izvan\, među svijetom koji sluša. Upravo težnja za tišinom i konstantna nemogućnost da se ona ostvari jesu polazište ovog rediteljskog čitanja „Doma Bernarde Albe“. Što znači ta tišina? I zbog čega je važna? Smrću muža Bernarda postaje muško u kući. Takva pozicija pred nju stavlja odgovornost i nameće zadatak da poput muškarca održi red\, mir i čast. Ta namjera proizilazi iz moralnih i vjerskih načela kojima se vodi\, ali samo prividno. Bernardina briga za kćerke i potreba da se stvari drže pod kontrolom mnogo više je posljedica njenog straha od toga što će svijet\, odnosno selo da misli i kaže o njoj. Vodeći se strahom\, ona se trudi da sačuva čast svoje porodice\, ona brine da obraz kuće ostane neukaljan\, a upravo tim strahom od ogovaranja ona uništava ono što pokušava da zaštiti. Ponsija jedina u kući predstavlja sredinu u odnosu na koju Berdnarda postavlja svoje principe. Zato je njihov ondos na stalnoj liniji između prijateljskog i neprijateljskog\, stalno u promjeni uloga i igri moći. Ponsija jedina osjeti i vidi emocije kćerki\, njihove potrebe i želje\, ali ona Bernardinim kćerkama nije zamjena za majku\, ona to ne može da bude\, jer mora da poštuje nametnute društvene konvencije malograđanske sredine. To je sredina koja vlada nasiljem i strahom\, gdje dobri ljudi vođeni diktatorskim principima postaju zli. Zato je Ponsija tu samo da sluša\, da služi i da povremeno otkrije kćerkama slast života i zabranjene emocije. Nasuprot tome\, Bernardin odnos prema kćerkama lišen je emocija. Njoj je važnije kako se one ponašaju\, nego šta osjećaju. Taj odnos se ogleda u paničnoj želji da se održi dostojanstvo i čast porodice. Želja prerasta samu Bernardu i pretvara se u nasilje. Za njihovo dobro ona uspostavlja teror nasiljem\, koje rađa novo nasilje i neminovno dovodi do katastrofe. Bernarda svoje kćerke štiti i skriva od svijeta\, koji ni u jednom trenutku ne vidimo\, samo ga čujemo. Taj zvuk nije samo pitanje atmosfere\, već je zvučna slika svijeta izvan kuće\, onog koji kćerkama nije dostupan i dozvoljen i zato stvara njihovu žudnju još većom i nepodnošljivijom. Muškarci se u ovom komadu ne pojavljuju fizički\, ali su stalno prisutni kroz glas\, pjesmu\, viku; seljaci koji jure Libradinu kći\, žeteoci koji kreću u polje i konačno i sam Pepe\, čiji zvižduk najavljuje katastrofu. Drama je postavljena u neizdrživu vrelinu izuzetno vrućeg ljeta. Ona još više podriva strast koja vlada u kćerima. Ta seksualnost je najstrože zabranjena\, potisnuta je i prije nego što je smjela da se rodi i time je postala još opasnija. Bernarda je svjesna opasnosti njihove strasti i zato je toliko uporna u namjeri da ih na tiranski način drži dalje od izražavanja tih želja. Potisnute emocije na planu seksualnosti stvaraju potpuno odsustvo emocija\, zato prisustvujemo atmosferi punoj gorčine i mržnje među sestrama. Ali nije Pepe predmet njihovog sukoba\, ne žele one njega. On je samo povod. One sve žele da ostvare svoje najdublje prirodne potrebe\, da savladaju nametnutu tišinu. Seksualnost o kojoj se ne govori\, koja se ne pokazuje i koja ne smije da bude vidljiva\, nemoguće je da ostane u tišini\, skrivena. Možda se prozori ka spolja i mogu zatvoriti\, možda se kćerke i mogu natjerati da ne izlaze\, da nose crninu\, da ne plaču\, ali se vatra u njima ne može savladati. Zato se ženska strast i seksualnost\, iako na početku neprimjetne i tihe\, do kraja čuju najglasnije\, vrište do te mjere da dovode do tragedije. I baš zato što ta tišina nije prijatna i prirodna\, već je potisnuti vrisak i krik\, ona mora u jednom trenutku da se ispolji i neminovno vodi u smrt. \nVanja Nikolić \nO autoru: \nFederiko Garsija Lorka je uz Servantesa\, najuniverzalniji španski pisac\, a nadasve i autentični simbol španske kulture. U njegovom djelu duboko je ukorijenjena forma narodne pjesme\, ali i ono univerzalno\, kosmopolitsko\, tradicionalno\, i naravno\, avangardno\, a to sve zajedno čini prepoznatljivi profil španske specifičnosti. Zapravo\, to je ono najživotnije u razumijevanju vlastitog postojanja unutar spleta tragova sakupljenih u vijenac\, koji je sačinjen od strasti\, ljubavi\, patnje i snova. U Lorkinom djelu sve je to doseglo sveobuhvatnost\, jer je išao istovremeno s vremenom i ispred vremena\, da bi istražio\, otkrio\, razjasnio i protumačio\, ono što je skriveno u naslagama vremena i duše\, istorije i sadašnjosti\, dok je maštom i simbolom nacrtao slobodu kao božansko nadahnuće i pjesnički bijeg od datih okvira\, vjerujući duboko i iskreno u sudbinsko predodređenje sebe kao pjesnika. \nJordan Jelić\, „Umro u svitanje“ \nFederiko Garsija Lorka je heroj španskog građanskog rata\, pjesnik jednog naroda i jedne ideje shvaćene u najpatetičnijem i najromantičnijem smislu te riječi. Lorka spada među one pisce koji zbog svoje naročitosti definitivno izmiču svakoj književnoj sistematizaciji. Najviše što se o njegovim dramama može reći u tom smislu jeste da pripadaju poetskoj drami\, ali čim smo to rekli\, osjećamo potrebu da bliže definišemo poetičnost njegovih drama i njegovu dramaturgiju uopšte. Jezik u Lorkinim dramama razvija se od ritmovane proze i ritmovanog stiha u njegovim ranijim dramama („Jerma“\, „Krvava svadba“) do prozne strukture u njegovoj posljednjoj drami\, „Domu Bernarde Albe“. Međutim\, bilo da piše u prozi ili u stihu\, Lorka\, pjesnik izuzetne imaginacije i saosjećajnosti\, uspijeva da stvori dramski jezik koji će adekvatno izraziti silne strasti uzavrele andaluzijske krvi. Tri njegova najvažnija dramska djela\, tragedije „Krvava svadba“\, „Jerma“ i „Dom Bernarde Albe“\, imaju slične teme. U sve tri žene igraju ili isključivu ili najvažniju ulogu\, dok se muškarci pojavljuju manje – više kao predmet njihove zabranjene strasti\, nemira\, strahovanja ili žalosti. U sve tri je smrt mračna sjenka koja natkrivljuje sva zbivanja i u sve tri strogi običaji i rigorozan tradicionalan moral su u sukobu sa vulkanskim strastima junaka\, da bi upravo ovaj sukob doveo do tragičnog kraja. \nSlobodan Selenić\, „Dramski pravci XX veka“ \nO rediteljki: \nAna Grigorović je rođena 1987. godine u Beogradu. Diplomirala je pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu\, u klasi profesorke Ivane Vujić. Završila je interdisciplinarne master studije teorije umjetnosti i medija na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Režirala je predstave: „Magično popodne“ (V. Bauer\, Atelje 212)\, „Đani Skiki“ (Đ. Pučini\, Narodno pozorište u Beogradu)\, „Bastijen i Bastijena“ (V. A. Mocart\, Narodno pozorište u Beogradu)\, „Igra“ (S. Beket\, Pozorište „Bora Stanković“\, Vranje)\, „Gozba“ (Platon\, Bitef teatar)\, „Rađanje jednog zapisnika“ (B. Pekić\, Narodno pozorište Pirot)\, „Biti“ (V. Nikolić\, Ustanova kulture Parobrod)\, „Petar“ (Ž. Hubač\, Bitef teatar)\, „Nacionalna klasa“ (G. Marković\, Omladinsko pozorište „Dadov“)\, „Pedeset udaraca“ (T. Baračkov\, Atelje 212)\, „Pet dečaka“ (S. Semenič\, Malo pozorište „Duško Radović“)\, „Ako mi se zviždi\, zviždim“ (A. Valean\, Narodno pozorište „Sterija“\, Vršac)\, „Lepotica i zver“ (Ž. Hubač\, Pozorište „Bora Stanković“\, Vranje)\, „Bekstvo“ (E. Jonesko\, Ustanova kulture „Vuk Karadžić“)\, „Dečaci Pavlove ulice“ (F. Molnar\, Omladinsko pozorište „Dadov“)\, „North Force“ (M. Bogavac\, Omladinsko pozorište „Dadov“)\, „After Sun“ (Rodrigo Garsija\, SKC Beograd). Dobitnica je nagrade „Hugo Klajn“ za najboljeg studenta pozorišne režije u generaciji\, nagrade „Zoran Ratković“ za režiju\, nagrade grada Beograda za umjetničko stvaralaštvo mladih za 2009. godinu\, nagradu Narodnog pozorišta za najbolju predstavu u sezoni 2016/17 i pohvalu Narodnog pozorišta za režiju opere „Đani Skiki“. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-beograd-dom-bernarde-albe-ana-grigorovic/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/DOM-BERNARDE-ALBE-e1522924080391.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180702T213000 DTEND;TZID=UTC:20180702T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T112308Z LAST-MODIFIED:20180701T082324Z UID:5250-1530567000-1530567000@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“: „Leptir“\, režija Andraš Urban DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“\nAleksandar Radunović Popaj\n„LEPTIR“ \nRežija i scenografija: Andraš Urban\nMuzika: Aleksandar Radunović Popaj\nDramaturgija: Rajko Radulović\nKostim: Lina Leković\nAsistent režije i organizator: Jelena Odalović\nFotografija: Duško Miljanić \nUloge: Ana Vujošević\, Srđan Grahovac\, Dejan Ivanić \nRiječ reditelja: \n„Drama „Leptir“ Aleksandra Radunovića\, beskompromisno dekonstruiše pojam porodice. Čovjek\, unutar sopstvene nesposobnosti da se obračuna sa tradicionalnim pristupom društvu\, nije u stanju da postane adekvatno „JA“\, autentično lice osnovne zajednice\, da prihvati onog drugog\, s kojim treba da čini onu prvobitnu ćeliju društva\, koja svakako nije namijenjena za destrukciju već za stvaranje. Želimo se roditi\, ponovo i ponovo. Ta želja\, ipak se artikuliše u tom naboju rušenja svega onog ljudskog\, što inače ocjenjujemo pozitivno\, kao osnovne vrijednosti čovjekovog postojanja. Rodimo se za svaku scenu. A rađa se i zlo sa nama\, unutar materice društva. Odgovoran je uvijek onaj drugi\, i taj mora da strada. I sada\, povodom ove drame\, predstave\, mi bismo voljeli da se svemu tome smijemo. Kažemo\, da pozorište treba da bude smiješno. Želimo da se smijemo onim drugima\, da kažemo da to nijesmo mi\, to su oni drugi. Tradicija\, društvo\, država\, javni prostor\, sve to je ušlo u intimu\, tako da je i ona postala javna. A nove generacije stradaju\, i stradaju iznova. Umjesto slike budućnosti\, plodnog koncepta za život\, jedino im ostaje da traže samo pristojan grob… no ipak\, ako ništa drugo\, čovjek je sposoban da opsuje\, da stavi ruke u džep i zviždućući krene dalje… valjda.“ \nAndraš Urban \nO autoru \nAleksandar Radunović je rođen 1971. godine na Cetinju. Student je specijalističkih studija\, na FDU Cetinje\, odsjek dramaturgija. Član je grupa „Perper“ i „The Books of Knjige“ . Radio je muziku za sedamnaest pozorišnih predstava. Sa grupom „Perper“ je objavio sedam CD-ova\, a sa „The Books of Knjige“ jedan. Nedavno je iz štampe\, izašao njegov drugi samostalni album instrumentalne muzike „Muzika za pozorište“. Uz ostale članove grupe „The Books of Knjige“\, od 1995. godine na podgoričkom radiju Antena M\, radi kao voditelj jedne od najslušanijih emisija u regionu. Od januara 2016. godine radi kao asistent na FDU Cetinje\, na predmetu Scenario. Oženjen je\, ima dvoje djece. \nO reditelju \n \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretirala kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­-a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Cluju\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-leptir-andras-urban/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/Leptir-1-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180628T213000 DTEND;TZID=UTC:20180628T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T111342Z LAST-MODIFIED:20180626T072432Z UID:5240-1530221400-1530221400@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Beogradsko dramsko pozorište: „Moj deda je aut“\, režija Đurđa Tešić DESCRIPTION:Beogradsko dramsko pozorište\n„Moj deda je aut“ \nPisac: Dušan Janković\nRežija i izbor muzike: Đurđa Tešić\nScenograf i kostimograf: Zorana Petrov\nKompozitor: Vladimir Pejković\nAsistent kostimografa: Sanja Mimić\nInspicijent: Dejan Popović\nFotografije: Marija Ivanišević \nUloge: Boris Komnenić\, Slobodan Boda Ninković/Milan Čučilović\, Ljubinka Klarić\, Milorad Damjanović\, Suzana Lukić\, Srđan Dedić \nO PREDSTAVI \nAutor mlađe generacije Dušan Janković\, kroz\, na prvi pogled\, jednostavnu i tipičnu savremenu\, porodičnu priču\, dotiče tabu temu: otvoreno priznavanje homoseksualnog opredjeljenja\, zapravo prihvatanje sopstvene seksualnosti. Današnja sprska porodica (i ne samo srpska) teško prihvata i razumije sklonost ka istom polu\, pogotovo kada takvo priznanje stigne od najstarijeg člana. Nakon smrti žene sa kojom je u braku proveo gotovo čitav život\, deda Marko želi da posljednje dane posveti godinama skrivenoj\, ali jedinoj iskrenoj ljubavi – Danilu. \nRIJEČ PISCA \nKomad „Moj deda je aut“ dekonstruiše porodične odnose i ispituje granice isključivosti i razumijevanja. Junaci ove drame otkrivaju koliko su zapravo spremni da se mijenjaju\, upoznaju i prihvate različitost kada je ona dio njihove porodice. Ova\, na prvi pogled jednostavna i tipična priča\, otvara temu priznavanja\, godinama skrivane seksualne orijentacije kod pripadnika treće generacije. Razmatra sposobnost\, odnosno nesposobnost članova porodice da se na prihvatljiv način suoče sa tim\, izlazeći pritom iz sopstvene zone komfora i malograđanskih uzusa kojima su ograničeni. \nDušan Janković \nO PISCU \nDušan Janković je rođen 1987. godine u Kopru\, Sloveniji. Završio je osnovne akademske studije komunikologije u Beogradu. Bavi se marketingom\, piše kratke priče i dramske tekstove\, od kojih je „Moj deda je aut“ njegov prvi komad\, a treći koji se izvodi. \nRIJEČ REDITELJKE \nSvako u sebi ima daimona\, onaj dio bića koji ga podsjeća i nagoni da bude svoj\, da se odazove pozivu duše i odupre stegama nasljeđa\, društva i okoline. Taj proces nikada nije lagan i nekada i dugo traje. Ipak\, kada trenutak odazivanja pozivu dođe\, kome treba da zahvalimo? Vjerovatno onome ko je stvorio vrijeme da nam se ne bi sve događalo odjednom. \nĐurđa Tešić URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beogradsko-dramsko-pozoriste-moj-deda-je-aut-djurdja-tesic/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/moj-deda-je-aut-4-v-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180625T213000 DTEND;TZID=UTC:20180625T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T110439Z LAST-MODIFIED:20180603T223515Z UID:5232-1529962200-1529962200@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“: „Sin“\, režija Mirko Radonjić DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“\n„Sin“\, režija Mirko Radonjić \nRežija\, scenografija\, dizajn svjetla: Mirko Radonjić\nTekst i dramaturgija: Mirjana Medojević\nKostimografkinja i saradnica na scenografiji: Lina Leković\nAsistentkinja režije: Marija Backović\nFotografije: Duško Miljanić \nUloge: Srđan Grahovac\, Marija Đurić\, Omar Bajramspahić \nO predstavi \nOvaj komad ne bavi se temom rata\, već onim što ostane u ljudima nakon njega. Iako ga na teritoriji Crne Gore nije bilo\, mnogo Crnogoraca učestvovalo je u ratu u susjednim državama. Neki kao podsjetnik na ta vremena imaju rane na tijelu\, neki na duši\, neki oboje. Tim dvoje mladih umjetnika koji su ušli u projekat sa crnogorskim glumcima\, predano je otvarao teme kako bi zaokružili priču\, pitajući se u tom procesu\, da li je krug pakla i mržnje uopšte moguće zaustaviti. Skrojili su zajedno\, pažnje vrijednu priču o sudbini jednog ratnog veterana i njegovoj djeci. \n\nRiječ reditelja: \n„Bez revidiranja svoje istorije\, ne mislim u duhu nacionalanog ponosa kako je revidiramo\, već zbilja kao susret sa svojom odgovornošću i svojom krivicom\, mislim da kao društvo ne možemo da napredujemo. To se apsolutno vidi kroz razne pore društvenog bivstvovanja\, kroz razne podjele koje danas postoje. Probali smo da to što u tekstu stoji ne čitamo kao bilo kakav pamflet već u smislu ljudskog stanja i ljudskih sudbina\, i toga gdje one sve mogu da povedu. Tek u trenutku kada se suočimo s tim da su naši očevi išli u ratove\, a postoji podatak da je 35 hiljada ljudi iz Crne Gore išlo u BIH i Hrvatsku\, tek kada se suočimo sa time\, tada ćemo moći znati šta su naši stavovi prije nego uskočimo u evropske čizme. Otvara se pitanje krivice. Nismo postavljali tragediju\, ali to je taj antički model odgovornosti i krivice\, koja kreće da proganja druge generacije.“ \nMirko Radonjić \nRiječ autorke: \n„Ovo nije priča o jednom čovjeku. Nijedna priča to nikada nije. Sin se sveti na najbrutalniji mogući način preko odnosa sa njegovom kćerkom\, njegovom polusestrom\, na kraju dođemo i do griže savjesti tog sina. U suštini\, to su tuđi grijesi koje plaća dvoje mladih ljudi\, koji istovremeno čine svoje greške na tom putu. Ne mislim da je tekst završen\, kada sam saznala da će Mirko da radi ovu predstavu ušli smo u novu ruku teksta\, jer sam shvatila da kod njega postoji motiv\, da mu predstava znači. Nemam taj pristup da je na tekst stavljena tačka\, poštujem pisce koji tako rade\, ali kod mene taj pristup dolazi iz toga što sam ja zapravo reditelj. Znam koliko života na sceni može da se otvara.“ \nMirjana Medojević URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-sin-mirko-radonjic/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/8b07d68e197daf2ec649a33eed7b1e00_XL-1.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180621T213000 DTEND;TZID=UTC:20180621T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T105502Z LAST-MODIFIED:20180603T223503Z UID:5226-1529616600-1529616600@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Satiričko kazalište „Kerempuh“: „Šest likova traži autora“\, režija Oliver Frljić DESCRIPTION:Satiričko kazalište „Kerempuh“\n„Šest likova traži autora“\n\nPrevod: Helga Juretić \nRežija i adaptacija teksta: Oliver Frljić\nAsistent režije: Tim Hrvaćanin\nDramaturgija: Nina Gojić\nAsistent dramaturgije: Robin Mikulić\nScenografija: Igor Pauška\nKostim: Sandra Dekanić\nIzbor muzike: Oliver Frljić\nPokret: Ana Kreitmeyer\nDizajn svjetla: Vesna Kolarec\nDizajn zvuka: Alen Sinkauz\nIzvršna producentkinja i inspicijentkinja: Mirela Tihava \nUloge: Vilim Matula\, Branka Trlin\, Linda Begonja\, Damir Poljičak\, Roko Sikavica\, Iva Šimić\, Jerko Marčić\, Borko Perić\, Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović\, Kim Končar\, Karlo Mlinar\, Ozren Opačić\, Filip Sertić\, Matija Šakoronja \nO predstavi \nNajpoznatiji Pirandelov komad i jedan od najpoznatijih dramskih komada uopšte – „Šest likova traži autora“ – stigao je na daske Satiričkog kazališta „Kerempuh“. Još 1921. Pirandelovi su likovi krenuli u potragu za autorom koja neprekidno traje do današnjeg dana. U toj potrazi se\, osim autora\, našlo još štošta\, a šta će se naći u „Kerempuhovoj“ predstavi koju postavlja Oliver Frljić\, možete pogledati 21. juna na velikoj sceni „Barskog ljetopisa“\, na ljetnjoj pozornici Doma kulture. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora\, ova Pirandelova drama o pozorištu dobija i neka nova značenja. Kao potpisnik „Manifesta fašističkih intelektualaca“\, autor Pirandelo svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga\, i ne znajući\, traže. \nRiječ reditelja: Zašto se fašizam ne može smijati sam sebi? \nU Zafranovićevom filmu „Okupacija u 26 slika“ ulazak italijanskih okupatora u Dubrovnik započinje kadrom vojnika koji\, vozeći se u džipu po Stradunu\, baca zemlju i viče: „Ovo je sveta talijanska zemlja.“ Zatim slijedi operetna parada u kojoj talijanska vojska marširajući ulazi u Grad. Vrlo brzo se taj teatralni marš pretvara u slapstick\, jer se vojnici poklizaju na „svetu talijansku zemlju“ i svom dužinom padaju na tle. Iako se okupljeno lokalno stanovništvo počinje grohotom smijati\, zapovjednik ne dopušta da se parada prekine jer ju je naredio Duče. \nOvaj primjer sjajno ilustruje odnos fašizma i humora – tačku njihovog kratkog susreta i trajnog razilaženja. Kao potpisnik „Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta“ i sjajan humorist\, Pirandelo se zasigurno našao na ovoj tački. To je tačka od koje\, govoreći o hrvatskom društvu danas i ovdje\, počinje i naša predstava. Kroz zadnjih 26 godina to društvo opsesivno je tražilo svoj identitet i autora. U tom kontekstu\, u njemu danas najpoznatija Pirandelova drama dobija nove rezonance i interpretativne podsticaje. Humor te drame se ledi u trenutku kad njeni komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva. \nTačka u kojoj se fašizam i humor sastaju jest dehumanizacija kao condicio sine qua non. Ali dehumanizaciju koju podrazumijevaju prvi i drugi ipak ima suštinski različite premise i implikacije. Fašizam dehumanizuje u realnom svijetu da bi dodatno normalizovao ozakonjeni ili prećutno tolerisani zločin zbog rase ili neke druge identitetske oznake. Dehumanizacija u humoru događa se unutar jasno i naglašeno postavljenog fikcionalnog okvira\, kako to u svojoj knjizi „Slapstick and Comic Performance“ objašnjava Luis Pekok. Njome se onemogućava ili minimalizuje mogućnost empatijskog odnosa spram pojedinih likova. Otud i mogućnost da se u slapsticku smijemo fizičkom nasilju koji bi u svakoj drugoj situaciji izazvalo znatno drugačiji afektivni odgovor. Redukcija prostora za empatijsku identifikaciju omogućava humoru i da realizuje svoj subverzivni potencijal u odnosu na realne i normirane društvene odnose moći. \nTačka u kojoj se fašizam i humor trajno razilaze jeste nemogućnost ovog prvog da se smije samom sebi. A upravo ta nemogućnost jeste uslov njegove egzistencije. Što bi se jednom poštenom fašisti dogodilo kad bi mu data zakonska mogućnost da nekoga fizički likvidira zbog njegove rase ili nacionalne pripadnosti postala smiješna? Upravo ozbiljnost i odsustvo autoironije koje se manifestuje u različitim politikama i praksama fašističke dehumanizacije\, jesu uslovi sprovođenja njihovih konačnih rješenja. \nOd Čaplinovog „Velikog diktatora“\, preko Brehtovog „Zadrživog uspona Artura Uija“\, do Lubičevog „Biti ili ne biti“ – da nabrojim samo nekoliko primjera iz vremena najbrutalnije ekspanzije istorijskog fašizma – istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju\, bez obzira na masku koju je navukla na svoje lice. A neno lice\, ma šta ga prekrivalo\, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je pozorišno ogledalo pokazalo njegov satirički odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj\, smijali bi se sebi. \nOliver Frljić \nO autoru \nLuiđi Pirandelo\, autor drame „Šest likova traži autora“\, bio je svestrani italijanski književnik čiji opus uključuje kanonske prozne i\, dakako\, dramske naslove zahvaljujući kojima je prvenstveno i stekao svjetsku slavu. Pa ipak\, možda valja tek uzgred spomenuti da je svoju književnu karijeru započeo poezijom. Osim toga\, poznata je činjenica kako struka Pirandelove tragične farse smatra pionirskom pripremom terena za teatar apsurda\, a za svoj stvaralački rad primio je i Nobelovu nagradu za književnost. \nRodio se na siromašnom jugu Sicilije\, u porodici imućnih i politički vrlo aktivnih industrijalaca angažovanih u pokretu za ujedinjenje i demokratizaciju Italije\, „Il Risorgimento“. Kako ćemo kasnije vidjeti\, ta porodična politička crta uhvatiće korijena i u njegovom javnom djelovanju. S ocem se nikad nije dobro slagao: Pirandelo je želio da studira književnost\, dok je otac insistirao na tome da preuzme porodični posao. Pirandelo je započeo vezu s rođakom\, a postavljen mu je ultimatum između studija i braka. Pirandelo je odabrao ovo prvo i stekao diplomu u Njemačkoj\, a po povratku u Italiju oženio se i dobio troje djece. \nNakon kolapsa porodičnog biznisa\, Pirandelo se odjednom našao na prosjačkom štapu i bio je primoran da radi kao učitelj italijanskog i njemačkog\, ali i da počne da naplaćuje tekstove koje je do tada objavljivao besplatno. U to vrijeme mu je književna karijera doživjela uzmah\, a počeo je usput ozbiljno da koketira sa fašističkim idejama\, što se ogledalo i u njegovim proznim djelima. Koliko je vjerovao u Musolinija dokazuje\, između ostalog\, i činjenica da je svoju medalju Nobelove nagrade predao fašističkoj vladi\, ne bi li na taj način podržao Dučeove imperijalističke aspiracije. Nakon što je suprugu zatvorio u duševnu bolnicu\, a nakon toga došao i do sukoba s fašističkim čelnicima\, zbog čega je ostatak života proveo pod prismotrom tajnih službi\, umro je sam u svom domu u Rimu 1936. godine\, ostavivši za sobom jedan od najrelevantnijih književnih opusa u prvoj polovini 20. vijeka. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/satiricko-kazaliste-kerempuh-sest-likova-trazi-autora-oliver-frljic/ LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/kerempuh-za-sajt.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT BEGIN:VEVENT DTSTART;TZID=UTC:20180618T213000 DTEND;TZID=UTC:20180618T213000 DTSTAMP:20260430T113348 CREATED:20180531T122940Z LAST-MODIFIED:20180615T233329Z UID:5290-1529357400-1529357400@www.barskiljetopis.me SUMMARY:Barski ljetopis i KP "Zetski dom": "Orkanski visovi"\, režija Dora Ruždjak Podolski DESCRIPTION:Barski ljetopis i Kraljevsko pozorište “Zetski dom”\nEmili Bronte\n“ORKANSKI VISOVI” \nRežija: Dora Ruždjak Podolski\nDramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Jelena Tomašević\nKostim: Lina Leković\nMuzika: Slobodanka Bobana Dabović\nDizajn svjetla: Elvis Butković\nFoto: Duško Miljanić \nUloge: Miloš Pejović\, Ana Vučković\, Katarina Krek\, Dejan Ivanić\, Branka Stanić\, Emir Ćatović\, Jelena Simić\, Simo Trebješanin\, Ognjen Raičević / Tomaš Jovanović       \nO predstavi \nKlasik engleske i evropske književnosti\, „Orkanski visovi“ Emili Bronte doživio je prvu dramatizaciju na Balkanu u koprodukciji festivala Barski ljetopis i Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Predstava je premijerno izvedena 20. jula 2017. godine u Starom Baru\, a 24. oktobra na Cetinju. Na sceni u Starom Baru\, rediteljka je insistirala na ambijentalnosti prostora\, koji upisuje dodatni sadržaj\, gdje metafora zavisi od metafizike samog prostora i vremena. Takva se postavka igra na svim otvorenim scenama\, gdje prostor uvlači interprete u sebe\, i isto tako interpreti – glumci upisuju svoj izražaj u prostor. U zatvorenom prostoru\, dobija se intimnost koja je potrebna za sprovođenje osnovnog koncepta\, a to je prisustvo\, svjedočenje. Metafizičnost zavisi od simbolike detalja – dramaturškog\, rediteljskog\, a pogotovo glumačke izražajnosti. Dramatizacija Stele Mišković progovara o izborima koje pravimo\, načinu na koji se nosimo sa njima\, načinu na koji prihvatamo tuđe izbore\, dosljednosti koju imamo u odnosu na ono što smo izabrali i zašto pravimo izbore sa kojima nismo spremni da živimo. \nRiječ rediteljke: \n“Roman govori o ljudskim manama sasvim otvoreno\, on ne skriva čovjeka i njegove svijetle i mračne strane. Bronte vrlo hrabro sprovodi tabu temu zlostavljanog djeteta\, Hitklifa\, koji dolazi u tuđu porodicu bez ikakvog pedigrea. Sa tom tematikom\, usvajanjem djece\, mi se i danas mučimo. Radeći na ovom komadu uvidjela sam da Bronte prvi put u istoriji književnost govori o razvodu. Bronte je samim tim hroničar svega što se nama danas događa. Mi živimo slobodnije\, ali istovremeno opterećenije. Uvijek sam smatrala da čovjek po suštni i potrebama uvijek ostaje isti\, samo se socijalna struktura mijenja\, način na koji nas društvo ograničava.” \nDora Ruždjak Podolski \nPozorišna kritika\nMelodrama napuštene dece u barskoj tvrđavi\nAna Tasić\, Politika\, 25.7.2017. \nBar- Na festivalu „Barski ljetopis“ koji ove godine obeležava trideset godina postojanja\, premijerno su izvedeni „Orkanski visovi“\, koprodukcija festivala i Kraljevskog pozorišta Zetski Dom na Cetinju. Reč je o prvoj pozorišnoj postavci viktorijanskog romana Emili Bronte na Balkanu\, kako je najavljeno\, po dramatizaciji Stele Mišković. Ovo je jedina premijerna pozorišna produkcija ove godine na „Ljetopisu“\, inače karakterističnom po posebnom kvalitetu regionalnih gostujućih predstava. Između ostalih su prisutne brojne predstave iz Srbije\, od „Pijanih“ Ateljea 212 i „Novog doba“ Bitef teatra\, do „Ane Edeš“ Narodnog pozorišta iz Subotice. „Barski ljetopis“ koji sada vodi spisateljica Ksenija Popović\, ove godine traje duplo duže nego što je to inače slučaj\, od 17. juna do 20. avgusta. Podeljen je na dva komplementarna dela\, kako je objašnjeno u programu\, večernju scenu tradicionalnog tipa\, i prateći program\, čiji je cilj vraćanje umetnosti kroz sadržaje koji traže publiku. \nDramski tekst „Orkanski visovi“ Stele Mišković koncentrisan je na istraživanja tamnih ponora ljudske prirode\, odnosa između civilizacije i kulture\, ljubavi i strasti\, ali i porodičnih konflikata\, društvene netolerancije\, rasizma\, mržnje prema drugačijima. Rediteljka iz Hrvatske\, Dora Ruždjak Podolski\, u maniru stilizovanog realizma spretno je vodila radnju. U igri se dosledno prepliću nežnost i surovost\, što je odgovarajuće praćeno diskretnom muzikom Slobodanke Dabović. Istančano i poetično su rešene scene zbližavanja Keti i Hitklifa. Naročito su efektne onda kada su oni\, kao deca\, odvojeni na zidini sa desne strane glavne scene\, oko drveta. Tako se vizualno i simbolički upečatljivo uspostavlja njihov mikro svet\, značenje izolacije ljubavi\, zaštićene od udaraca sredine koja ih prezire. Sugestivno su ostvarene i ljubavne scene\, izlivene u strasti\, kada su njihova tela zgurana u ormaru\, simbolom potrebe za begom od sveta. Paralelno sa takvim nežno-burnim\, romantičarski uobličenim ljubavnim prizorima\, na sceni se uzbudljivo grade i situacije pakosti i mržnje\, ljubomore i osvete. Kroz sablasne zvuke i bolne scene fizičkog nasilja\, između Hitklifa i Hindlija\, i Hitklifa i Izabele (Jelena Simić)\, stvara se kontrateža poeziji ljubavi. \nIzvedena na vrlo inspirativnom\, otvorenom prostoru Starog Bara\, ova inscenacija Bronteovog klasika je izrazito ambijentalno postavljena. Prostor je detaljno\, maštovito i funkcionalno iskorišćen. Temeljno se upotrebljavaju prostori u dubini starog kamenog zdanja\, prozori na spratu\, okolne zidine i drveće. Dopunjen i okružujućim brdima i razgranatim zidinama starog grada\, ambijent u celini snažno prenosi gotičku atmosferu romana\, tamne\, fatalističke tonove koji slikaju radnju (scenografija Jelena Tomašević\, kostimi Lina Leković). \nDejan Ivanić igra Hindlija sa više afektacije nego što je to potrebno\, ali nesumnjivo odlučno predstavlja zversku surovost prema Hitklifu\, zbog klasnih razlika. Maltretira ga i verbalno i fizički\, ophodi se sa njim kao da je životinja\, otkrivajući zapravo svoju užasnu ograničenost svesti. Emir Ćatović je precizan i odmeren Edgar\, staložen i posvećen suprug. Katarina Krek je ubedljiva kao Neli\, Simo Trebješanin je Ernšo\, Branka Stanić Frensis\, a Ognjen Raičević Herton. \nMiloš Pejović kao progonjeni Hitklif\, usvojeno dete koje se bori sa netrpeljivošću okruženja\, izvanredno je upečatljiv. Glumac donosi autentičnu scensku pojavnost\, neobuzdano prisustvo\, sirovu seksualnost\, ali i tananu osećajnost u intimnim trenucima sa Keti. Ana Vučković kao Keti je u senci snage Pejovićeve igre. Ipak\, i ona dovoljno sugestivno oblikuje rascepanost između divlje\, strastvene ljubavi prema Hitklifu\, i potrebe za stabilnošću i jednostavnošću\, koje donosi brak sa Edgarom. U rediteljskom čitanju lika\, naročito je izražajna scena koja odražava njen slom nakon gubitka Hitklifa\, kada on odlazi u naručje Izabele\, iz osvete.  Keti onda odsutno čerupa jastuk na gornjem prozoru\, rasturajući perje koje lebdi\, poetičan simbol njihove neuhvaćene\, lutajuće ljubavi. \nKada je ljubav nemoguća\, zbog svoje eruptivne\, razorne snage\, prejake za ovaj svet\, nema joj kraja. Preliva se u život posle smrti\, što je slučaj sa ljubavlju između Keti i Hitklifa. Oni se u ovoj vrlo uspešnoj barskoj predstavi konačno spajaju na drugoj strani vremena\, tamo gde opstaju osećajnost i lepota\, suviše krhki za ovaj svet. \nOrkanski visovi: Poetički i stilski svedena interpretacija klasika\nIva Čukić Šoškić\, Peripetija\, 28.10.2017. \nU pozorištu Zetski dom prvi put je 24. oktobra 2017. godine postavljena na scenu predstava „Orkanski visovi“\, po motivima romana Emili Bronte\, u adaptaciji Stele Mišković i režiji  hrvatske rediteljke Dore Ruždjak Podolski (premijerno izvedena 20. jula na sceni u Starom Baru\, u produkciji Barskog ljetopisa i Zetskog doma). \nPredstava „Orkanski visovi“ nije\, kako bi se u prvom mahu očekivalo\, samo melodrama o neostvarenoj ljubavi\, već se kroz  zamršenu priču punu obrta nameću razni podteksti podstičući nas u otkrivanju mnogobrojnih značenja teksta – o čednosti bića dok još nije uslovljeno očekivanjima društveno prihvaćenih vrijednosti i normi\, o surovom neprihvatanju drugačijih\, o nikad pomirenim staleškim nejednakostima u društvu i igrama moći\, rasizmu\,o bezdanu ljudske samoće s kojom se svako rodi i čezne za nečijom pažnjom…i tako redom. Takođe\, realistički jezik ove predstave je efektan i britak\, na mahove stilizovan i pun simbolike\, a opet ne postajući nikad suvišan\, banalan ili patetičan\, pružajući gledaocu mogućnost totalnog uživljavanja u radnju\, baš kao prilikom čitanja ovog klasika. \nRediteljka je spretno rukovodila igrom glumaca na sceni igrajući se smislom vremena i prostora\, konstantno preplićući momente sadašnjosti i budućnosti\, a isto tako samim njihovim kretanjem po sceni  simbolično razdvaja „komade“ prostora u kojima se radnja simultano odvija. Scena (Jelena Tomašević) u mnogome doprinosi stvaranju atmosfere ovog viktorijanskog romana\, ali isto tako ne želeći da bude u potpunosti doslovna ostavlja ponegdje da se maštom gledaoca nadogradi prostor\, dok muzika Slobodanke Dabović nenametljivo podvlači emotivnu dimenziju pojedinih scena. \nDuhovna metamorfoza koju proživljavaju svi glavni likovi u ovoj priči slikovito je prezentovana ne samo kroz samu glumu\, već i preko odgovarajućeg kostima (Lina Leković) i šminke upečatljivo se odražavajući na njihovu fizičku pojavu. Hindli (Dejan Ivanić)\, doživotno zatrovan mržnjom prema svom usvojenom bratu Hiklifu (Miloš Pejović)\, od najprije bogatog\, uglađenog\, učenog ali i bestijalno surovog čovjeka postaje propala\,očajna i cinična pijanica. Hiklif\, najprije ravnopravan sa bratom Hindlijem\, od neuglednog i prljavog poljskog radnika (kakvim ga je učinio Hindli nakon očeve smrti) nakon nekoliko godina odsustva vraća se kao bogataš i gospodin\, dok Keti čini preobražaj pa od bezbrižne\, slobodne i neukrotive djevojke\, lepršave u svojoj jednostavnosti i zaljubljenosti\, postaje konformistkinja i odabira ugodan život umjesto autentične ljubavi. \nGlumci su bili međusobno dobro uigrani i skladni bez nekih većih odstupanja u kvalitetu igre. Miloš Pejović je odlično prikazao mnogobrojne nijanse Hiklifovih osjećanja predstavljajući stidljivost i povučenost tek na ulici pronađenog divljeg dječaka\, djetinje čedne ljubavi prema Keti\, strast\, ponos\, prkos i bijes iznevjerenog ljubavnika. Veoma uvjerljivo i izražajno Ana Vučković je prikazala lik Keti\, njenu dobrotu\, slobodoumnost i šarm\, neopterećenost društvenim normama\, a onda i njenu upečatljivo vidljivu promjenu\, pokondirane dame\, osorne i neprijatne prema nižem staleškom sloju. Dejan Ivanić kao Hindli vrlo ekspresivno tumači složenost ovog lika čija zloba potiče iz neutažene žeđi za očevom ljubavlju\, straha da će je izgubiti sa dolaskom novog člana porodice\, a agresivnost i cinizam posljedica su nemoći da on tu išta promijeni. Hindlijevu ženu Frensis uspješno igra Branka Stanić dočaravajući nemirni i krhki duh ovog lika\, pa je do rastrojstva dovodi Hindlijeva životinjska grubost prema Hiklifu\, a od idealizovonag osjećanja ljubavi pada u ponore sopstvenog mraka. Emir Ćatović i Jelena Simić korektno su tumačili likove brata i sestre\, Edgara i Izabelu\, koje iz mrtvila uljuljkanog buržujskog života Hiklif i Keti bude svojim destruktivnim duhom. Katarina Krek odlično se snašla  u ulozi Neli\, pokorne i ljubazne služavke\, nataloženog osjećaja samoće i gorčine\, dok je Simo Trebješanin vjerodostojno predstavio Ernša\, Ketinog i Hindlijevog oca\, njegovu humanost i pravdoljubivost\, čija smrt uzrokuje poljuljanost ranije baštinjenih vrijednosti u porodici.\n„Orkanski visovi“ je predstava koja snagom narativne strukture\, izvanrednom glumom i inteligentom režijom svakako zavrijeđuje pažnju publike. \nRediteljka: \nDora Ruždjak Podolski je renomirana hrvatska rediteljka koja je do sada režirala sedamdesetak dramskih\, operetnih i opernih naslova\, među kojima su i: Madama Butterfly Puccini)\, Traviata (Verdi)\, Tragedija mozgova (Kamov)\, Chicago (Kander – Fosse – Ebb)\, Priča o vojaku (Stravinski – Ramuz)\, Ljepotica i zvijer (Woolverton – Rice – Ashman)\, La Boheme (Puccini)\, San ljetne noći (Shakespeare)\, Žena – bomba (Sajko)\, Acis i Galatea (Handel)\, Slučajevi običnog ludila (Zelenka)\, Carmen (Bizet)\, Cabaret (Masteroff – Ebb – Kander)\, Regoč (I.B. Mažuranić)\, Dorothy Gale (Zajec)\, Ana Karenjina (Tolstoj)\, Amadeus (Schaffer)\, Posljednji dani mira (Vidić). Režirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu\, Splitu\, Osijeku i Rijeci\, na Dubrovačkim ljetnim igrama\, u GK „Komedija“\, GK „Trešnja“\, ZKM-u\, GDK „Gavella“ i dr.\, te u Sloveniji\, Bosni i Hercegovini\, Crnoj Gori\, Rusiji i Kanadi. S Frankom Perković 2001. osnovala je „Kazališnu udrugu frustriranih redatelja“ (KUFER)\, koja je afirmisala niz mladih umjetnika\, reditelja\, glumaca\, plesača i koreografa. Od 2012. godine vodi Umjetničku organizaciju „Ruždjak i Perković“ (RUPER). Bila je direktorka dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2009. do 2012. godine. Od 2017. godine je direktorka festivala Dubrovačke ljetnje igre. Predaje glumu na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike\, nagrade za režiju Postojanog kositrenog vojnikana „Naj\, naj“ festivalu (2006.) te Nagrade hrvatskog glumišta za režiju Chicaga(2004.)\, Ljepotice i zvijeri (2008.) i Madame Buffault (2015.). Ljubavni napitak\, Čarobna frula\, Slavuj\, Madame Buffault i Agrippina\, projekti tri umjetničke akademije i TTF-a koje je vodila i režirala\, nagrađeni su Posebnom rektorovom nagradom (2008.\, 2010.\, 2013.\, 2015. i 2016.)\, a Čarobna frula i La Boheme (predstava HNK Split) i nagradom „Milka Trnina“. Predstave Rent a friend\, Chicago\, Ljepotica i zvijer i Cabaret nagrađene su Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini. URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-kp-zetski-dom-orkanski-visovi-dora-ruzdjak-podolski/ LOCATION:Stari Bar – amfiteatar CATEGORIES:Pozorišni program ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/orkanski4.jpg ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me END:VEVENT END:VCALENDAR