BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv6.5.1.6//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-ORIGINAL-URL:https://www.barskiljetopis.me
X-WR-CALDESC:Events for Barski ljetopis
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:UTC
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0000
TZOFFSETTO:+0000
TZNAME:UTC
DTSTART:20190101T000000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190721T213000
DTEND;TZID=UTC:20190721T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T213300Z
LAST-MODIFIED:20190717T170004Z
UID:9790-1563744600-1563744600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban-2/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190722T213000
DTEND;TZID=UTC:20190722T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T212841Z
LAST-MODIFIED:20190717T170159Z
UID:9792-1563831000-1563831000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190723T213000
DTEND;TZID=UTC:20190723T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T212649Z
LAST-MODIFIED:20190706T155206Z
UID:9563-1563917400-1563917400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Beogradsko dramsko pozorište i „Beo Art“: „ROMAN O LONDONU“\, režija: Ana Đorđević
DESCRIPTION:Beogradsko dramsko pozorište i „Beo Art“ \nMiloš Crnjanski \n„ROMAN O LONDONU“ \nRežija\, dramatizacija i izbor muzike: Ana Đorđević \n Scenografija: Jasmina Holbus \nKostimografija: Adrijana Pajić \nScenski govor: Dijana Marković \nVođa projekta: Srđan Obrenović \nFotografije: Marija Ivanišević \n  \nIgraju: Milan Marić\, Milica Zarić\, Ljubinka Klarić\, Milan Čučilović\, Ivana Nikolić\,Dragiša Milojković\, Branko Cvejić i Aleksandar Vučković \n  \nO DJELU: \nZasnovan na ličnom iskustvu pisca\, „Roman o Londonu“ Miloša Crnjanskog je priča o tegobnom životu emigranata u tuđini. Prati život dvoje izbjeglih Rusa\, bračnog para\, koji u Londonu u godinama poslije Drugog svjetskog rata\, jedva sastavlja kraj sa krajem u nepoznatom\, negostoljubivom\, stranom gradu… Ima li mjesta sreći u posljeratnom svijetu u kome nema prijatelja\, već samo poznanika i prolaznika\, u kome je\, čak i u gomili\, svako sam… Trošni i memljivi londonski stančići i sobičci slika su puste duše emigranata\, bračnih parova poput Rjepnina i Nađe\, u kojima u tišini i nemaštini\, životare uz bolna sjećanja\, osjećaje nepripadanja\, izgnanosti\, neuklopljenosti i strepnje. Kakva je to egzistencija u kojoj vam\, osim golog života\, nedostaje sve: otadžbina\, prijatelji\, porodica\, pa čak i oni koji su neposredno pored vas? \n  \nO PREDSTAVI:  \n„Iako ne može da se kaže da stvaralaštvo M. Crnjanskog nije bilo prisutno na srpskim scenama u proteklih petnaest godina\, sigurno je da\, s obzirom na značaj i obim njegovog opusa\, niko ne može da tvrdi da ga je bilo previše\, pa čak ni dovoljno. Od pozorišnih institucija i umetnika koji se\, u estetskom pristupu\, prvenstveno oslanjaju na literarna ostvarenja kao polazišnu tačku u radu na predstavama\, očekuje se da svoj izbor baziraju na najvišim dometima te literature\, a posebno se to odnosi na ona literarna ostvarenja koja dolaze od domaćih autora svetskog nivoa. Među njih\, bez sumnje\, spada Miloš Crnjanski\, za kog je Ivo Andrić izjavio da je „jedini rođeni pisac među nama“. \nNaravno\, koliko je pojedino literarno delo značajno u direktnoj je vezi sa tim koliko situaciono i tematski ima dodirnih tačaka sa najvažnijim društvenim problemima.. „Roman o Londonu“ nedvosmisleno govori o poziciji emigranta u stranoj sredini\, o razlozima za emigraciju\, i emotivnoj\, duhovnoj i egzistencijalnoj borbi koju vodi sa sobom i sa drugima\, osoba naterana na život van svoje zemlje. Dileme i krize koje preživljavaju mnogobrojni naši sunarodnici u emigraciji ne razlikuju se od sudbine Rjepnina i njegove supruge Nađe\, glavnih likova u romanu Crnjanskog. Kako je i sam Crnjanski bio emigrant\, a „Roman o Londonu“ ima delimično autobiografski osnov\, snaga i preciznost s kojim su u njemu izražena stanja su fascinantni. Teško da postoji literarno delo koje nadahnutije govori o životu u stranoj zemlji\, o čežnji za sopstvenom\, i očajanju usled saznanja da je život u njoj ultimativno nemoguć. Kada se razmišlja o najizraženijim društvenim problemima koji su potresali i potresaju ovu sredinu dve decenije unazad\, „Roman o Londonu“ se nameće kao jedno od onih dela koja ih definišu na mnogo različitih načina i nivoa. \nIdeja za koju želimo da bude u osnovi svakog elementa predstave\, od dramatizacije do njenog vizuelnog dela\, i koja će objedinjavati sve njih\, i preko njih dejstvovati na publiku je ta da\, ma koliko uslovi života bili surovi\, razarajući po golu egzistenciju i po duševno zdravlje\, čovek može i mora da zadrži dostojanstvo i pravičnost spram sveta u kome živi\, i ljubav prema ljudima uopšte\, najdaljem koliko i najbližem. To se posebno odnosi na ljubav prema sopstvenoj zemlji\, koja ne zavisi od njenog političkog uređenja\, a ne znači ni mržnju prema drugim zemljama. Ostati nepokolebljivo objektivan\, odmeren\, protivan svakom revanšizmu\, mržnji i nasilju\, u odnosu na svoj narod\, ali i druge narode\, ostati nepotkupljiv i kada si gladan\, ne izdajući ni za jotu uverenja svog srca i logičnog uma\, neophodno je da bi život\, koji je u svojoj pojavnosti nemilosrdno promenljiv\, imao trajni\, neuništivi smisao\, svoju kičmu\, koja je nesalomiva.“ \nAna Đorđević\, reditelj i autor dramatizacije \n  \nO REDITELJU:  \nAna Đorđević (1977) je završila pozorišnu i radio-režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Režirala je predstave u Beogradu\, Novom Sadu\, Skoplju\, Podgorici\, Subotici\, Somboru\, Banja Luci\, Kruševcu\, Vranju\, Nišu. Autor je ili ko-autor većeg broja dramatizacija i autorskih tekstova koje je režirala. Dobitnik je više domaćih i regionalnih priznanja. \nZnačajnije režije: Kiš/Baletić/Đorđević „Red vožnje Andreasa Sama“ (JDP\, 2005)\, Ž. B. Molijer „Don Žuan“ (BITEF teatar\, 2005)\, Đ. Bokačo „Dekameron“ (Večernja scena pozorišta „Boško Buha“\, 2006)\, L. Lazarević „Švabica“ (JDP\, 2009)\, F. M. Dostojevski „Zapisi iz podzemlja“ (JDP\, 2010)\, N. V. Gogolj „Ženidba“ (NP Sombor\, 2010)\, Petar Mihajlović „Radnička hronika“ (NP Republike Srpske\, Banja Luka\, 2010)\, Ana Đorđević „Đakon“ (SNP Novi Sad\, 2013)\, Ana Đorđević „Četrnaesta“ (NP Republike Srpske\, Banja Luka\, 2013)\, V. Šekspir „Mnogo vike ni oko čega“ (NP Sombor\, 2015)\, Stojan Srdić „Moje dete“ (BDP\, 2016)\, M. Krleža „U agoniji“ („BeoArt“ i JDP\, 2016)\, N. V. Gogolj „Mrtve duše“ (NP Niš\, 2017)\, Ana Đorđević „Anika i njena vremena“ („BeoArt“ i SNP\, 2017)\, Ana Đorđević „Crne kraljice“ (Drama na mađarskom jeziku\, NP Subotica\, 2017).
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beogradsko-dramsko-pozoriste-i-beo-art-roman-o-londonu-rezija-ana-djordjevic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/Roman-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190727T213000
DTEND;TZID=UTC:20190727T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T212338Z
LAST-MODIFIED:20190618T163656Z
UID:9568-1564263000-1564263000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju: „KAPITAL“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju \nKarl Marks \n„KAPITAL“ \nRežija: Andraš Urban \n  \nDramatizacija: Vedrana Božinović \nAdaptacija i vizuelni identitet: Andraš Urban \nMuzika: Irena Popović Dragović \nKostimografija: Lina Leković  \nIzrada maski: Marko Petrović Njegoš \nFotografija: Duško Miljanić \nAsistenti na projektu: Jelena Odalović i Minja Novaković \nOrganizacija: Đorđije Radoičić \nMuzičari: Milivoje Pićurić\, klavir; Jovan Bjelica\, gitara; Blažo Tatar\, bubnjevi i Vedran Zeković\, bas gitara. \n  \nIgraju: Jelena Laban\, Jelena Šestović\, Stevan Vuković i Pavle Perović\, studenti FDU Cetinje\, iz klase profesora Branislava Mićunovića. \n  \nRiječ reditelja:  \n„Mi smo krenuli od „Kapitala“ sa izrazitim ciljem da pojasnimo određene termine i pojmove\, da ne govorimo više u vazduh\, već da nam bude jasno o čemu govorimo\, da odredimo taj prostor\, koji bi nazvali nekim našim životom u savremenom svijetu. Čovjek se bavi preispitivanjem\, ne lokalno\, već u vremenu u kom postojimo. Stvarnost je samo inspiracija. Smisao svake umjetnosti je da dovodimo u pitanje sebe i određene pojmove. Predstava govori o brutalnim stvarima. Ekonomisti kažu da kapitalizam nije dobar\, ali da ne postoji bolji sistem. Mi nismo naučno društvo koje nalazi rješenja\, ali baš kada dovodimo u pitanje neke stavove dolazimo do istine. Ovo nije priča o Jugoslaviji. Ta priča se\, kao i ona iz 1918\, 1945. završila u krvi. Mi to stalno imamo u istoriji. To je lažni mit Balkana\, biću intiman\, toga mi je dosta. Mi se mažemo tom krvlju kao da je to naš folklor. Prihvatamo demagoške neistine koje nam se plasiraju kao fundamentalnu istinu. To se čini uglavnom na račun ugroženosti.“ \nAndraš Urban \nRiječ dramaturškinje:  \n„Teško je transponovati roman na scenu\, a „Kapital“\, činilo mi se gotovo nemoguće\, jer je to jedno zamršeno klupko raznoraznih pojmova\, od ekonomske do društvene teorije i treba naći nit\, koju će čovjek povući\, ali tako da se sve razmrsi. Mnogo niti sam vukla\, ali zapravo sam uvijek znala – treba krenuti od toga – „A gdje je tu čovjek?“ … Marks piše o tome\, u svakom poglavlju\, bilo da piše o radu\, novcu\, akumulaciji\, ispod tih zamršenih redova i brojki\, pita – „Gdje je čovjek?“ Postavljam to pitanje od devedesetih. Pola svog života živim u društvu za koje kažu da se zove tranzicija\, u njoj smo zarobljeni. Gdje je čovjek u Crnoj Gori? Radimo u ovoj zemlji. Šta se dešava sa ovim mladim ljudima? Oni nisu živjeli u socijalizmu. Mi jesmo. Socijalizam smo srušili nacionalizmom. Prvobitna akumulacija kapitala desila se kada smo ubijedili ljude da će im biti bolje\, ako se vratimo unazad. Mi klizimo unazad. Ova predstava postavlja i pitanje – Gdje ćemo se zaustaviti?                                                                                                                                                                                                                                            Vedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretirala kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­-a i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-na-cetinju-kapital-rezija-andras-urban/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/kapital-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190730T213000
DTEND;TZID=UTC:20190730T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T212000Z
LAST-MODIFIED:20190618T163637Z
UID:9574-1564522200-1564522200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Kulturocilin: „KAD JE NIČE PLAKAO“\, režija: Goran Jevtić
DESCRIPTION:Kulturocilin \n„KAD JE NIČE PLAKAO“ \npo istoimenom romanu Irvina D. Jaloma \nRežija: Goran Jevtić \nDramatizacija: Jordan Cvetanović \n  \nIgraju: Ljubomir Bandović\, Goran Jevtić\, Katarina Marković\, Vanja Milačić\, Sara Pejčić i Dimitrije Stajić \n  \nO predstavi:  \nPredstava „Kad je Niče plakao“ inspirisana je istoimenim romanom Irvina Jaloma\, jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca.\nU pitanju je priča o rađanju psihoanalize\, o izdvajanju pojedinca iz mase\, priča o susretu tri genijalna uma – Jozefa Brojera\, Sigmunda Frojda i Fridriha Ničea – susretu koji će promijeniti savremeno razumijevanje čovjeka. \nRiječ reditelja:  \n„Kao retko kada\, dogodi se da jedan roman postane neprikosnoveni svetski bestseler\, a da pritom ne izgubi svoj umetnički i intelektualni autoritet. Roman Irvina Jaloma je upravo to. Statistike kažu da je među svetskom populacijom koja čita romane\, svaki treći pročitao „KAD JE NIČE PLAKAO“\, što ga svrstava u jedno od najpopularnijih dela ikada napisanih. Ovaj komad počinje molbom filozofkinje Lu Salome doktoru Brojeru\, da primi na lečenje mladog i nepoznatog filozofa Fridriha Ničea. Problem je u tome što Niče neće pristati ako sazna da je upravo Lu urgirala na tome jer su odnedavno prekinuli sve odnose i ona smatra da je ona uzrok njegove patnje i narušenog zdravlja. Dr Brojer nalazi način da se sretne sa Ničeom i počinju njihovi stalni susreti u kojima se polako odmotava gusto i teško razmrsivo klupko Ničeovih problema\, strahova\, nasleđa\, nerazjašnjenih porodičnih problema\, ljubavnih nemogućnosti\, strasti\, filozofskih nedoumica i pitanja bez odgovora\, jednom rečju svega sto čini život bilo koga od nas. \nTokom tih seansi otkriva se podjednako zamršeni unutrašnji svet i samog doktora Brojera. I dok otkrivamo i tajne njegovog bića\, koje ne sme da pokaže\, kao ni slabosti jer je upravo on taj koji bi trebalo da leči\, prisustvujemo uzbudljivom\, gotovo trilerskom zapletu i preplitanju unutrašnjih borbi\, koje vode katarzi ova dva blistava uma\, čiji će rad promeniti tok istorije i uticati na živote svih nas. Tokom samih seansi rađaju se tehnike i ideje za lečenje koje će kasnije biti artikulisane u ono što danas nazivamo psihoanalitički metod lečenja. Svedok ovog procesa je i mladi doktor Frojd\, Brojerov saradnik koji polako uviđa plodonosnost i značaj „lečenja razgovorom“. Pitanja koja čekaju svoj odgovor i traže ga u najskrivenijim kutovima naše podsvesti su ista ona pitanja koja muče svakog čoveka\, dakle i svakog gledaoca. Odnos sa porodicom\, traume\, nasleđa\, u suprotnosti sa željama i osećanjima\, moralne norme\, društveni poredak koji nam je dalek\, pitanja religioznosti\, izdaje\, snovi\, značenja\, strahovi\, seksualnosti\, besmisao…“ \nGoran Jevtić \n  \nO REDITELJU:  \nGoran Jevtić (1978\, Beograd) diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2001. godine\, u klasi profesorke Biljane Mašić. Član je ansambla pozorišta „Boško Buha“ u Beogradu. Učestvovao je na preko 60 domaćih i internacionalnih pozorišnih i filmskih festivala. Od 2012. godine radi kao docent na katedri za glumu Akademije umetnosti u Beogradu. Dobitnik je brojnih nacionalnih i internacionalnih nagrada za glumačka ostvarenja. Prije dvije godine je režirao svoju prvu pozorišnu predstavu \,\,Kralj Ibi“\, koja je postigla veliki uspjeh kako u Srbiji\, tako i u regionu. Predstava \,\,Kralj Ibi“ je rađena po tekstu Alfreda Žarija\, jednog od najzanimljivijih autora s početka XX vijeka\, tvorca pata fizike\, koji u sebi objedinjuje vodviljsko djelo sa skaradnim\, razuzdanim humorom\, istovremeno uspijevajući da jednim novim humorističkim postupkom pokaže surovu stranu ljudske prirode\, što je bio značajan i prvi slučaj na svjetskoj pozornici i u umjetnosti uopšte. \,\,Kad je Niče plakao“ je njegova druga režija predstave koja je nastala inspirisana istoimenim djelom Irvina Jaloma\, jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca. Pored režije\, Goran Jevtić u ovoj predstavi tumači i ulogu Fridriha Ničea.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kulturocilin-kad-je-nice-plakao-rezija-goran-jevtic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/png:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/niče-cover-događaj.fw_.png
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190803T213000
DTEND;TZID=UTC:20190803T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T211230Z
LAST-MODIFIED:20190614T211230Z
UID:9579-1564867800-1564867800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „O MIŠEVIMA I LJUDIMA“\, režija: Dino Mustafić
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica\npo motivima novele Džona Stajnbeka\n„O MIŠEVIMA I LJUDIMA“\nRežija: Dino Mustafić \nDramatizicija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Smiljka Šeparović Radonjić\nKostimografija: Lina Leković\nMuzika: Tamara Obrovac \n  \nIgraju: Mišo Obradović\, Miloš Pejović\, Branko Ilić\, Pavle Ilić\, Vule Marković\, Marija Đurić\, Dejan Đonović i Božidar Zuber \n  \nO predstavi:  \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. \n  \nRiječ reditelja \n„Roman je smješten u tridesete godine prošlog vijeka\, u period Velike depresije u Americi\, ali može se čitati nezavisno od toga da li smo upoznati sa istorijskom pozadinom\, jer je siromaštvo i težak život najnižeg sloja ljudi nešto što je uvijek aktuelna i velika tema. Osim pomenutog\, u centru romana je i priča o jednom neobičnom prijateljstvu između Džordža\, čestitog i dobrog čovjeka\, i Lenija\, krupnog i snažnog čovjeka sa umom malog djeteta. Oni čine porodicu\, držeći se jedan drugog kako bi pobijedili usamljenost i otuđenost. Tu je i motiv Američkog sna\, kao sveprisutne teme u američkoj književnosti\, ali i filozofiji utopije što mi je blisko svjetonazorski etički. Za takvo iskustvo nije potrebno bilo intervenisati u literarni materijal kako bi približili epohu gledaocima. Mi živimo isti ili čak i gori socijalni i politički trenutak\, koji prepoznajemo u našoj svakodnevnici. „O ljudima i miševima“ je jedinstvena priča koja dirljivo govori o istinskom prijateljstvu\, očaju i beznađu ljudi za vrijeme Velike depresije i krahu američkog sna\, ispričana je egzistencijalistički i emotivno. Ova vanvremenska priča čini ovaj roman revolucionarnim za svako vrijeme jer govori o pravu na život i kada smo drugačiji od većine. Zabrinuti smo nad svijetom koji se drastično dehumanizira svakodnevnom i agresivnom trkom za profitom. Postajemo moderni robovi\, nadničari neoliberalnog kapitala koji proždrljivo jede našu sudbinu i potragu za srećom\, prava na san\, utopiju\, viziju boljeg i pravednijeg svijeta”. \nDino Mustafić \nRiječ dramaturškinje \nŽderači snova \n„Roman „O miševima i ljudima“ napisan je za vrijeme Velike depresije u Americi. Kad razmišljamo o sintagmi „velika depresija“ nužno se nameće činjenica da ona savršeno korespondira sa našim „ovdje i sada“.\nLjude na ivici egzistencije koji utopijom krče svoj put kroz život\, utapajući se u znoju\, svjesni da bez tog sna za koji se grčevito drže ne bi preživjeli ni dana\, srećemo svakodnevno. Mi smo ti ljudi.\nPored ljudi na margini društva\, izolovanih zbog rodne\, vjerske\, nacionalne\, rasne pripadnosti\, koji opet sami marginalizuju određene manjine i na taj način zatvaraju krug diskriminacije\, prolazimo iz časa u čas. Mi smo ti ljudi.\nLjudi čiji se život svodi na puko preživljavanje\, jer ono što zaradimo zadovoljava tek primarne potrebe sa Maslovljeve ljestvice. Sve što zaradimo pojedemo. Jedemo svoje snove dok hrana ne proguta nas.\nMi smo ti ljudi. Ili miševi.“ \nStela Mišković
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-o-misevima-i-ljudima-rezija-dino-mustafic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/o-miševima-i-ljudima-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190806T213000
DTEND;TZID=UTC:20190806T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T210556Z
LAST-MODIFIED:20190618T163726Z
UID:9581-1565127000-1565127000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:JU „Grad teatar“ Budva i SNP Novi Sad: „KRVAVE SVADBE"\, režija: Igor Vuk Torbica
DESCRIPTION:JU „Grad teatar“ Budva i Srpsko narodno pozorište Novi Sad \nFederiko Garsija Lorka \n„KRVAVE SVADBE“ \nRežija: Igor Vuk Torbica \n\nScenografija: Branko Hojnik\nKostimografija Jelisaveta Tatić Čuturilo\nMuzika: Vladimir Pejković\nScenski govor: dr Dejan Sredojević\nDizajn svjetla: Milica Stojšić \nIgraju: Varja Đukić\, Milica Grujičić\, Ivana Mrvaljević\, Pavle Popović\, Branka Stanić\, Vukašin Ranđelović\, Miroslav Fabri\, Draginja Voganjac\, Maja Stojanović\, Dušan Vukašinović\, Filip Đuretić i Nenad Pećinar.  \nTrajanje: 95 minuta \n  \nRiječ reditelja: \n„Htio sam odmah da pronađem tekst zbog kojeg bi me mnogi na prvom mjestu upitali – nama rediteljima veoma dobro znano pitanje – „Šta ćeš sa tim danas?“ Već sam imao i spreman odgovor\, da me ne zanima to „danas“\, da\, ako svakoj stvari koju činimo moramo naći i trenutno uzemljenje i utemeljenje u neposrednom „sad i ovdje“\, onda k vragu sa cjelokupnom umjetnošću. Htio sam pozvati ljude da na trenutak prestanu da misle iz sopstvenog pakla subjektiviteta. Da puste znanje i da osjete. Da nekom drugom centru\, a ne onom cerebralnom\, dozvole da primi jedno djelo. Da umire buku svojih misli i da prije svega slušaju i osjete. \nLorka je bio moj prvi izbor\, ne samo zbog neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji\, nego i stoga što je jedan od rijetkih autora koji je uspio prenijeti svoj pjesnički jezik u teatarske okvire\, istovremeno se opirući tome da se povinuje zakonima tradicionalnog dramskog sklopa\, sukoba\, fabularnog razvoja i značenja. Sem toga\, na prostorima naše nekadašnje zajedničke zemlje\, Lorka je dugo zapostavljan na pozorišnim scenama. Na tim našim geografskim prostorima zapravo je zauvijek ostalo neotkriveno\, ili bar ne u potpunosti otkriveno\, ono što se naziva „novom španskom poezijom“. Paradoksalno\, jer mogli bismo primijetiti da je toliko toga zajedničkog u motivima naših dvaju poetskih i jezičkih nasljeđa. (Nije tek slučaj ni koincidencija to što je\, recimo\, nadrealizam tako brzo – nakon što je izrastao iz glasova mahom španskih autora – našao svoj trenutan odgovor i kod autora jugoslovenskih naroda). Lorka je\, u tom pogledu\, za mene bio autor sa kojim bismo\, i bez pravog predznanja publike\, mogli ostvariti podsvjesne asocijacije i dijaloge kroz predstavu. Uostalom\, on je u svojoj poetici pomirio ono što se na našim prostorima\, sva je prilika\, nikad neće pomiriti. Kao nijedan autor prije njega\, Lorka je objedinio\, u jednakoj mjeri i snazi\, tri poetska\, autorska\, i\, rekao bih\, ideološka plana: umjetničke tradicije\, narodnog i ličnog.“ \nIgor Vuk Torbica \nO reditelju: \nIgor Vuk Torbica je rođen u Drvaru (Bosna i Hercegovina)\, djetinjstvo je proveo u Rovinju\, u Puli je završio Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn\, a režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesorke Alise Stojanović. Njegova ispitna predstava na trećoj godini\, Nušićev „Pokojnik“\, dobila je glavnu nagradu „Studio festa“\, proglašena je za najbolju predstavu Nušićevih dana u Smederevu\, i trajno je ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. \n„Razbijeni krčag“ u istom pozorištu dobio je 2016. godine pet nagrada na Danima komedije u Jagodini\, tri plus jednu pohvalu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci\, tri nagrade na danima satire u Zagrebu. Igor Vuk Torbica je zatim režirao „Ožalošćenu porodicu“ u Kranju\, „Don Žuana“ u Zrenjaninu\, „Hinkemana“ u Zagrebačkom kazalištu mladih koji je osvojio nagradu za najbolju predstavu Jugoslovenskog pozorišnog festivala „Bez prevoda“ u Užicu\, nagradu „Ardalion“ za režiju\, nagradu za najbolju predstavu na Gavelinim večerima u Zagrebu i nagradu za režiju\, „Priče iz bečke šume“ u zagrebačkom pozorištu „Gavela“\, a u martu 2017. je održana premijera „Carstva mraka“ Lava Tolstoja u Narodnom pozorištu u Beogradu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/ju-grad-teatar-budva-i-snp-novi-sad-krvave-svadbe-rezija-igor-vuk-torbica/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/krvave-svadbe-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190810T213000
DTEND;TZID=UTC:20190810T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190618T055047Z
LAST-MODIFIED:20190717T170301Z
UID:10048-1565472600-1565472600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban-3/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190813T213000
DTEND;TZID=UTC:20190813T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T210150Z
LAST-MODIFIED:20190618T164007Z
UID:9586-1565731800-1565731800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Narodno pozorište Sombor: „SUMNJIVO LICE“\, režija: Jagoš Marković
DESCRIPTION:Narodno pozorište Sombor \nBranislav Nušić \n„SUMNJIVO LICE“ \nAdaptacija i režija: Jagoš Marković \nKostimografija: Božana Jovanović\nScenografija: Jagoš Marković\nIzbor muzike: Jagoš Marković\nLektor: dr Ljiljana Mrkić Popović\nMaska: Nijaz Memiš \nMuzičari: „Dunavski biseri“\, Apatin \nIgraju: Saša Torlaković\, Biljana Keskenović\, Danica Grubački\, Radoje Čupić\, Srđan Aleksić\, David Tasić Daf\, Pero Stojančević\, Aleksandar Ristoski\, Zdravko Panić\, Živorad Ilić\, Ninoslav Đorđević\, Mihajlo Nestorović\, Dragana Šuša\, Vladimir Broćilović i Nemanja Bakić. \nTrajanje: oko 100 minuta \nO predstavi: \nPoznata komedija našeg čuvenog komediografa koja govori o nama\, našem mentalitetu; tematski aktuelna i dan danas. Glavna tema komada je korumpirana i nesposobna vlast koja traži sumnjivo lice\, a sporedna je sukob roditelja i djece. Jerotije\, neuk i niskog morala sreski kapetan\, želi da uhvati sumnjivo lice i da na taj način napreduje u svojoj karijeri. Deformisan otvaranjem i dešifrovanjem raznih tajnih državnih i privatnih spisa\, Jerotije zajedno sa svojom ženom Anđom čita ćerkino ljubavno pismo od izvjesnog Đoke. Prekida ih činovnik Vića koga Jerotije smatra idealnim kandidatom za muža njegove ćerke. Vića donosi pismo iz Ministarstva u kom\, kada su uspjeli da ga dešifruju\, saznaju da će u njihov srez doći sumnjivo lice\, za kojeg se samo zna da je mlad i da sa sobom nosi revolucionarne antidinastičke spise i pisma. Poslije detaljno razrađenog plana i napada na hotel „Evropa“\, zajedno sa svojim podređenima Jerotije hapsi Đoku misleći da je baš on to „sumnjivo lice“. \n  \nRiječ kritike:  \n„…U „Sumnjivom licu“ somborskog pozorišta se\, naime\, ispostavilo da je Markovićeva poetika do te mere u stanju da supsumira različite stilske poetike da se Nušićev tekst bez problema uklopio u nju ili\, ako stvar okrenemo drugačije\, Nušićeve replike su bez problema funkcionisale u komadu koji je „ispisao“ Jagoš Marković. Konkretno govoreći\, predstava „Sumnjivo lice“ je realizovana na prvi pogled oprečnim rešenjima. S jedne strane\, u pitanju je potpuno preinačavanje Nušića na koga smo navikli. Postavljanjem težišta predstave u gogoljevskom načinu pripovedanja i insistirajući na ruralnim crtama karaktera glavnih junaka koje će pritom smestiti u (scenske) okvire domaćeg tužnog hora\, parafrazu antičkog\, ispostavilo se da je Nušić zapravo nadrealista. Priča o tužnom liku Jerotija\, njegovoj porodici i stradanju kome će biti izložen zaljubljeni Vića\, zapravo je nadrealna pripovest o našoj nadrealnoj stvarnosti. S druge strane\, bukvalna karikaturalnost glavnog junaka Jerotija\, koga je Saša Torlaković odigrao potpuno u skladu sa rediteljevom intonacijom uvećavajući njegove osobine do paroksizma\, zatim pomeranja Anđinog lika (Biljana Keskenović) u istom smeru\, pri čemu je njena priroda definisana kako spoljašnjim elementima\, tako\, usmeravanjem njenog lika u pravcu realizacije osnovnog komičarskog prosedea uz pomoć inscenacije domaćičke logike kao načina kontrole vlasti\, predstavlja postupak doslovnog pridržavanja Nušićevog teksta. Značaj ove režije Jagoša Markovića upravo se sastoji u onom delu njegovog stava prema Nušiću koji se može imenovati terminom pravovernosti.“ \nDarinka Nikolić \n  \nO reditelju:  \nJagoš Marković (Podgorica\, 1966) je jedan od najistaknutijih pozorišnih reditelja u regionu. Diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu\, u klasi profesora Borjane Prodanović i Svetozara Rapajića. \nU Narodnom pozorištu u Beogradu\, čiji je stalni reditelj od 2008. godine\, režira najznačajnije naslove svjetske i domaće klasike: „Učene žene“\, „Hasanaginica“\, „Gospođa ministarka“\, „Pokondirena tikva“\, „Dr“\, „Antigona“\, „Pepeljuga“ (opera) i „Figarova ženidba“ (opera). Po pravilu\, njegove predstave su dugovječne\, hvaljene i izvode se uvijek pred punom salom. \nU drugim teatrima u zemlji i inostranstvu režirao je do sada preko pedeset predstava. Među najznačajnije ubrajaju se: „Romeo i Julija“\, „Kate Kapuralica“\, „Dekameron dan ranije“ (Narodno pozorište Sombor)\, „Lukrecija iliti ždero“ (Pozorište na Terazijama)\, „Skup\, „Bogojavljenska noć“\, „Tako je ako vam se tako čini“ (JDP)\, „Porodične priče“\, „Gospoda Glembajevi“\, „Jesenja sonata“ (Atelje 212)\, „Galeb“\, „Filumena Marturano“ i opera „Karmen“ (HNK Ivana pl. Zajca)\, „Lukrecija o bimo rekli Požeruh“ (Riječke ljetnje noći)\, „Učene žene“ (HNK Split)\, „Čarapa od sto petlji“ (BDP)\, „Zora na istoku“\, „Naši sinovi“\, „Svinjski otac“ (Zvezdara teatar)\, „Hasanaginica“ (Centar za kulturu Tivat)\, „Tartif“\, „Hekuba“… (CNP). \nU švedskom kraljevskom pozorištu „Dramaten“ povodom jubileja tog teatra režirao je Strinbergovu „Kraljicu Kristinu“. Poslije raspada Jugoslavije prvi je naš reditelj koji je radio na Dubrovačkim ljetnjim igrama („Romeo i Julija“\, 2014). \nReditelj Marković je dobitnik oko pedeset strukovnih\, festivalskih i državnih nagrada među kojima su: Nagrada „Bojan Stupica“\, Nagrada oslobođenja Beograda\, Trinaestojulska nagrada\, Nagrada „Mića Popović“\, Nagrada za sveukupan doprinos stvaralaštvu Crne Gore\, Nagrada grada Beograda\, Nagrada grada Podgorice\, Sterijina nagrada\, nekoliko nagrada „Zlatni ćuran“\, „Ardalion“… \nU Bugarskoj je održan i festival „Balkan čita Jagoša“ u okviru koga su četiri reditelja radila njegov tekst „Govornica“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-sombor-sumnjivo-lice-rezija-jagos-markovic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/simnjivo-lice-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190817T213000
DTEND;TZID=UTC:20190817T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20190614T205848Z
LAST-MODIFIED:20190614T205848Z
UID:9592-1566077400-1566077400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju: „ORKANSKI VISOVI“\, režija: Dora Ruždjak Podolski
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju\nPo motivima romana Emili Bronte \n„ORKANSKI VISOVI“ \nRežija: Dora Ruždjak Podolski\nDramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Jelena Tomašević\nKostim: Lina Leković\nMuzika: Slobodanka Bobana Dabović \nIgraju: Miloš Pejović\, Ana Vučković\, Katarina Krek\, Dejan Ivanić\, Branka Stanić\, Emir Ćatović\, Jelena Simić\, Danilo Čelebić i Ognjen Raičević \nO predstavi:  \nKlasik engleske i evropske književnosti\, „Orkanski visovi“ Emili Bronte doživio je prvu dramatizaciju na Balkanu u koprodukciji festivala „Barski ljetopis“ i Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ na Cetinju. Predstava je premijerno izvedena 20. jula 2017. godine u Starom Baru\, a 24. oktobra na Cetinju.\nNa sceni u Starom Baru\, rediteljka je insistirala na ambijentalnosti prostora\, koji upisuje dodatni sadržaj\, gdje metafora zavisi od metafizike samog prostora i vremena. Takva se postavka igra na svim otvorenim scenama\, gdje prostor uvlači interprete u sebe\, i isto tako interpreti – glumci upisuju svoj izražaj u prostor.\nU zatvorenom prostoru\, dobija se intimnost koja je potrebna za sprovođenje osnovnog koncepta\, a to je prisustvo\, svjedočenje. Metafizičnost zavisi od simbolike detalja – dramaturškog\, rediteljskog\, a pogotovo glumačke izražajnosti.\nDramatizacija Stele Mišković progovara o izborima koje pravimo\, načinu na koji se nosimo sa njima\, načinu na koji prihvatamo tuđe izbore\, dosljednosti koju imamo u odnosu na ono što smo izabrali i zašto pravimo izbore sa kojima nismo spremni da živimo. \n  \nRiječ rediteljke:  \n„Roman govori o ljudskim manama sasvim otvoreno\, on ne skriva čovjeka i njegove svijetle i mračne strane. Bronte vrlo hrabro sprovodi tabu temu zlostavljanog djeteta\, Hitklifa\, koji dolazi u tuđu porodicu bez ikakvog pedigrea. Sa tom tematikom\, usvajanjem djece\, mi se i danas mučimo. Radeći na ovom komadu uvidjela sam da Bronte prvi put u istoriji književnosti govori o razvodu. Bronte je samim tim hroničar svega što se nama danas događa. Mi živimo slobodnije\, ali istovremeno opterećenije. \nUvijek sam smatrala da čovjek po suštini i potrebama uvijek ostaje isti\, samo se socijalna struktura mijenja\, način na koji nas društvo ograničava.“ \nDora Ruždjak Podolski \n  \nO rediteljki:  \nDora Ruždjak Podolski je renomirana hrvatska rediteljka koja je do sada režirala sedamdesetak dramskih\, operetnih i opernih naslova\, među kojima su i: „Madama Butterfly“ (Puccini)\, „Traviata“ (Verdi)\, „Tragedija mozgova“ (Kamov)\, „Chicago“ (Kander – Fosse – Ebb)\, „Priča o vojaku“ (Stravinski – Ramuz)\, „Ljepotica i zvijer“ (Woolverton – Rice – Ashman)\, „La Boheme“ (Puccini)\, „San ljetne noći“ (Shakespeare)\, „Žena – bomba“ (Sajko)\, „Acis i Galatea“ (Handel)\, „Slučajevi običnog ludila“ (Zelenka)\, „Carmen“ (Bizet)\, „Cabaret“ (Masteroff – Ebb – Kander)\, „Regoč“ (I. B. Mažuranić)\, „Dorothy Gale“ (Zajec)\, „Ana Karenjina“ (Tolstoj)\, „Amadeus“ (Schaffer)\, „Posljednji dani mira“ (Vidić). \nRežirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu\, Splitu\, Osijeku i Rijeci\, na Dubrovačkim ljetnjim igrama\, u GK „Komedija“\, GK „Trešnja“\, ZKM-u\, GDK „Gavella“ i dr\, te u Sloveniji\, Bosni i Hercegovini\, Crnoj Gori\, Rusiji i Kanadi.\nS Frankom Perković 2001. osnovala je „Kazališnu udrugu frustriranih redatelja“ (KUFER)\, koja je afirmisala niz mladih umjetnika\, reditelja\, glumaca\, plesača i koreografa. Od 2012. godine vodi Umjetničku organizaciju „Ruždjak i Perković“ (RUPER). Bila je direktorka dramskog programa Dubrovačkih ljetnjih igara od 2009. do 2012. godine. Od 2017. godine je direktorka festivala Dubrovačke ljetnje igre. Predaje glumu na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.\nDobitnica je nagrade „Goran“ za mlade pjesnike\, nagrade za režiju „Postojanog kositrenog vojnikana“ na „Naj\, naj“ festivalu (2006)\, te Nagrade hrvatskog glumišta za režiju „Chicaga“ (2004)\, „Ljepotice i zvijeri“ (2008) i „Madame Buffault“ (2015). „Ljubavni napitak“\, „Čarobna frula“\, „Slavuj“\, „Madame Buffault“ i „Agrippina“\, projekti tri umjetničke akademije i TTF-a koje je vodila i režirala\, nagrađeni su Posebnom rektorovom nagradom (2008\, 2010\, 2013\, 2015. i 2016)\, a „Čarobna frula“ i „La Boheme“ (predstava HNK Split) i nagradom „Milka Trnina“. Predstave „Rent a friend“\, „Chicago“\, „Ljepotica i zvijer“ i „Cabaret“ nagrađene su Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-na-cetinju-orkanski-visovi-rezija-dora-ruzdjak-podolski/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/orkasnki-visovi-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200116T200000
DTEND;TZID=UTC:20200116T200000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20191223T160830Z
LAST-MODIFIED:20191223T160830Z
UID:10780-1579204800-1579204800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Narodno pozorište Beograd i Šabačko pozorište: „PRAH“\, režija: Veljko Mićunović
DESCRIPTION:Đerđ Špiro  \nNarodno pozorište Beograd i Šabačko pozorište \n„PRAH“ \nRežija: Veljko Mićunović \nAdaptacija teksta i izbor muzike: Veljko Mićunović \nPreveo: Radoslav Milenković \nScenograf: Ljubica Milanović \nKostimograf: Marina Vukasović Medenica \nIgraju: Nataša Ninković i Zoran Cvijanović \n  \nRIJEČ REDITELJA:  \nOn jednog popodneva dođe kući ranije s posla\, a ona tek dolazi s pijace da spremi krompir za ručak. Ništa od ručka\, ostaće gladni. Nešto strašno važno se dogodilo i to mora da joj saopšti. Ali kako da joj saopšti šta je sreća? Je li sreća sigurnost? Je li novac sreća? Je li sreća blagostanje? Kako da je zavredimo\, kako da objasnimo da smo je zaslužili? Je li sreća nešto čemu samo možemo da težimo? Otkud ta ljudska vera u lutrijsku srećku? Pitanje je\, zapravo\, ima li kraja društvenoj ‘tranziciji’ ili će se ljudi deliti na one koji se klade na sreću i one koji su ‘srećni’ profiteri. Postaje li nam smešno svako moralisanje na temu novca? Ko još veruje da siromašni mogu biti srećni? \n  \nO AUTORU:  \nĐERĐ ŠPIRO (Spiró György) je jedan od najpoznatijih savremenih mađarskih pisaca. Piše romane\, pripovijetke\, drame\, pjesme\, eseje\, bavi se istorijom i teorijom književnosti\, prevodi. Rođen je u Budimpešti 1946. Diplomirao je mađarsku i slovensku književnost na Univerzitetu Eötvös Loránd (ELTE) 1970\, a potom i žurnalizam i sociologiju. Karijeru je počeo kao radio-novinar. Radnja njegovih romana često je prostorno i vremenski izmještena\, ali se snažne paralele sa današnjim vremenom neminovno nameću: „Đerđ Špiro može da uradi nešto čemu drugi pisci mogu samo da zavide – on može da se kreće kroz vrijeme“ (Imre Kerteš). U istorijskom romanu o poljskom Narodnom pozorištu sa početka 19. vijeka\, „Iksevi“ (1981)\, sa Vojčehom Boguslavskim kao glavnim likom\, Špiro govori o borbi umjetnika protiv cenzure. Na 800 strana romana „Zarobljeništvo“ (2005)\, koji je smješten u Rimsko carstvo u doba Julijevsko-klaudijevske dinastije\, Špiro se vraća svojim korijenima i prati doživljaje Jevrejina lutalice po imenu Uri. Roman „Proljećna izložba“ (2010) postigao je veliki uspjeh. Radnja je izmještena u revolucionarnu 1956. i postrevolucionarnu 1957. i pripovijeda zastrašujuću kafkijansku priču o anti-heroju\, takozvanom malom čovjeku\, inženjeru koji uprkos najjačem mogućem alibiju (sve vrijeme revolucije je proveo u bolnici)\, ne može da izbjegne apsurdnu optužbu da je učestvovao u pobuni i to kao jedan od glavnih podstrekača. Roman je objavljen i na srpskom jeziku. Kao izuzetan poznavalac mnogih jezika\, naročito slovenskih (ruski\, poljski\, slovački\, srpskohrvatski)\, Špiro je napisao jedinstvenu studiju o razvoju drame u Srednjoj i Istočnoj Evropi\, a među njegovim djelima iz oblasti istorije književnosti ističe se i monografija o Miroslavu Krleži. Svojim avangardnim stilom\, likovima sa margine\, bogatim i sočnim jezikom\, Špiro umije da šokira tradicionalnu mađarsku kritiku. Njegove drame su osvojile brojne nagrade\, uključujući i nekoliko nagrada za „Najbolju mađarsku dramu godine“. Komad „Pileća glava“ (1986) je ocijenjen kao „najvažnija mađarska drama u posljednjih 20 godina“ (Dramatic Exchange). Među brojnim nagradama i priznanjima izdvajaju se Košutova nagrada\, Nagrada „Atila Jožef“\, Nagrada mađarske pozorišne kritike\, Nagrada „Tibor Deri“… \nĐerđ Špiro je profesor na Akademiji za dramsku i filmsku umjetnost. Član je Šečenji (Széchenyi) akademije za književnost i umjetnosti. \n  \nO REDITELJU: \nVELJKO MIĆUNOVIĆ je rođen 1986. godine. Diplomirao pozorišnu režiju na beogradskom Fakultetu dramskih umetnosti\, u klasi profesora Egona Savina. Kao asistent reditelja sarađivao je sa Jiržijem Menclom i Paolom Mađelijem. Nakon ispitne predstave po Fejdoovom tekstu „Ne šetaj se gola“\, slede predstave „U lovu na bubašvabe“ (Jugoslovensko dramsko pozorište)\, „Otelo“ (Grad teatar Budva / Zetski dom / Festival MESS)\, „Revizor“\, „Urnebesna tragedija“ (Crnogorsko narodno pozorište\, Podgorica)\, „Život je pred tobom“\, „Smrt trgovačkog putnika“\, „Anđeli čuvari“ (Beogradsko dramsko pozorište)\, „Nesporazum“ (Narodno pozorište u Beogradu) i „Garderober“ (Slovensko narodno gledališče\, Maribor). Predstave koje je režirao gostovale su i nagrađivane na više od dvadeset festivala kod nas i u inostranstvu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-beograd-i-sabacko-pozoriste-prah-rezija-veljko-micunovic/
LOCATION:Sala Doma Kulture\, Ulica Jovana Tomaševića\, Bar\, Crna Gora
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200304T200000
DTEND;TZID=UTC:20200304T200000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20191223T155617Z
LAST-MODIFIED:20200302T093923Z
UID:10785-1583352000-1583352000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:SNP Novi Sad i Savez dramskih umetnika Vojvodine: „GRETA\, STRANICA 89“\, režija: Boris Liješević
DESCRIPTION:Luc Hibner \nSrpsko narodno pozorište Novi Sad i Savez dramskih umetnika Vojvodine \n„GRETA\, STRANICA 89“ \nRežija: Boris Liješević \n  \nPrevodilac: Jovan Ćirilov \nKompozitori: Stevan Divjaković\, Srđan Dalagija i Lado Leš \nScenograf i kostimograf: Marina Sremac \nIgraju: Jasna Đuričić i Boris Isaković \nTrajanje: 90 minuta \nO AUTORU: \nLUC HIBNER rođen je 1964. godine u Heilbronu. Studirao je germanistiku\, filozofiju i sociologiju na univerzitetu Minster. Teatarsko obrazovanje stekao je na Glumačkoj visokoj školi u Sarbrikenu\, gdje je i prvi put profesionalno angažovan kao glumac i reditelj\, da bi se od 1996. godine odlučio za status slobodnog umjetnika\, nastavivši da radi kao glumac i reditelj. Napisao je više od deset dramskih djela\, za odrasle ali i djecu. Laureat je „Jugendtheaterpreis“\, najznačajnije njemačke nagrade za dramski tekst namijenjen mladima\, a to priznanje je 1998. godine dobio za komad „Srce boksera“. Osim ovog komada\, među značajnija Hibnerova dramska djela spada i „Nakaze“ („Creeps“)\, komad igran u desetak njemačkih i evropskih teatara\, pa i Beogradskom dramskom pozorištu. \n  \nO REDITELJU: \nBORIS LIJEŠEVIĆ je rođen u Beogradu 1976. godine. Diplomirao na Odseku za multimedijalnu režiju\, u klasi profesora Bore Draškovića 1999. godine\, apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu\, na Grupi za srpsku književnost i jezik. U pozorištu režirao „U kulisama duše Nikolaja Jevrejinova“\, „Feniks“ Kristofera Fraja\, „Dva viteza iz Verone“ Vilijama Šekspira\, „Opštinsko dete“ Branislava Nušića\, „Beograd – London“ Fedora Šilija\, u okviru projekta „Beogradske priče 04“ i „Prisustvo“ Dejvida Harovera. Autor je filmova „Gvozdeni krst“\, prema istoimenoj noveli Hajnera Milera\, i dokumentarnog filma „Luka“. Učestvovao je na mnogim festivalima: FSF u Beogradu\, RAF u Zagrebu\, ŠTUKFEST u Mariboru\, Beogradskom festivalu kratkometražnog i dokumentarnog filma\, Festivalu Evroregije u Segedinu\, Festivalu vojvođanskih pozorišta u Subotici i Gradu teatru u Budvi. Izabran je 2004. godine za asistenta na Odseku za multimedijalnu režiju Akademije umetnosti u Novom Sadu\, u klasi prof. Draškovića. \n  \nPOZORIŠNA KRITIKA: \nČinjenica da je „Faust“ polazište ove komične igre na neki način je reprezentativna za Hibnerov odnos prema tradiciji\, koji\, sa jedne strane\, otkriva autorove sklonosti prema demistifikaciji elitističkih tendencija\, dok sa druge govori o njegovom obožavanju komedije\, igre\, i naravno\, procesa pozorišnog stvaranja. \nPredstava Borisa Liješevića dosledna je u poštovanju Hibnerovog teksta; na skoro sasvim praznoj sceni koja otelotvoruje koncept „siromašnog“ teatra\, Jasna Đuričić i Boris Isaković\, skoro u svim scenama\, igraju različite tipove glumica i reditelja. U osnovi predstave je odsustvo scenske iluzije\, vođeno idejom ogoljavanja procesa stvaranja; glumci se na pozornici pojavljuju kao oni sami\, Boris Isaković i Jasna Đuričić\, koji\, dakle\, igraju te različite likove-tipove. \nAna Tasić\, Politika \nPozorišne (dez)iluzije \nDa se razumemo: Jasna Đuričić i Boris Isaković su takvi glumci\, da bi\, u njihovom tumačenju\, i čitanje telefonskog imenika bio uzbudljiv pozorišni događaj. Ta oveštala kritičarska fraza\, ovde namerno upotrebljena u svrhu solidarisanja s nizom šablonskih ili\, lepše zvuči\, arhetipskih izakulisnih situacija u koje pisac (inače i glumac i reditelj) Luc Hibner\, u komadu „Greta\, stranica 89“\, stavlja dvoje svojih protagonista\, hoće na samom početku da stavi do znanja da su upravo glumci ono najvrednije i najdragocenije što donosi istoimena predstava\, premijerno izvedena u Srpskom narodnom pozorištu. A sad: uvod\, razrada\, zaključak… Dakle\, nemački pisac\, naš savremenik\, piše komad o pozorištu\, a na primeru proba jedne scene iz Geteovog „Fausta“\, Gretine scene sa škrinjom\, na stranici 89. Protagonisti su Glumica i Reditelj. Šta je Hibneru Faust i zašto baš taj komad? Pa\, valjda\, da bi\, poput nihiliste i razbijača iluzija – Mefista – demistifikovao jedan svet koji upravo počiva na iluzijama i\, potom\, budući da i sam u tom svetu živi\, otvorio glumcima prostor za – stvaranje nove iluzije. Upravo taj dijalektički skok dogodio se u predstavi Borisa Liješevića\, mladog\, talentovanog\, ali nadasve inteligentnog reditelja koji je\, najpre\, prepoznao tu dvostruku piščevu „igru“\, tu njegovu potrebu za demistifikacijom i ponovnom mistifikacijom pozorišta\, a potom\, u idiomu scenskog minimalizma\, usredsređujući se na glumce\, odgovorio – istom merom\, stvarajući duhovitu\, povremeno dirljivu i pre svega čarobnu pozorišnu iluziju. Svu delikatnost i minucioznost Liješevićevog (uslovno „nevidljivog“) rediteljskog rada\, u ovom slučaju\, prepoznajemo tek „iz kontre“\, pri pokušaju da odgovorimo na pitanje: šta bi tu uradio manje inteligentan\, a pritom prepotentan reditelj? Kakva je to prizemna lakrdija mogla biti! A kad smo već kod lakrdije\, pisac je\, između ostalih\, ponudio i takve (rediteljske i glumačke) arhetipove (od kojih su neki i „prepevani“ na ovdašnje\, no s merom i duhovito)\, ali s koliko glumačkog dobrog ukusa\, mašte\, zadivljujuće moći transformacije i inteligentne distance Jasna Đuričić i Boris Isaković igraju i – što je valjda najteže – oneobičavaju sopstvenu svakodnevicu\, sopstveno iskustvo! Njih dvoje\, iz etide u etidu (naslovljene\, primera radi: reditelj tezgaroš\, glumica početnica\, reditelj frojdist\, diva\, reditelj ljubitelj štriha…) superiorno\, duhovito\, nadahnuto i s lakoćom koju poseduju samo najveći\, pokazuju svojih „hiljadu glumačkih lica“. Bez gesta viška\, bez „kupovanja“ publike\, bez grubog upiranja prstom\, čak i kad ih tekst upućuje na kritičnost spram sopstvene profesije i\, pogotovo\, njenog socijalnog konteksta\, Jasna Đuričić i Boris Isaković su nam priredili izuzetno veče vrhunske glume koja se ne udvara ali osvaja\, do mere da vam je žao što se završilo. Prošli smo\, s njima\, kroz stanja bola i radosti\, frustracija i prikraćenosti\, istinskog i onog hinjenog traganja za suštinom (pozorišnog čina) i istovremeno se predavali iluziji koju su nam ponudili\, poštujući s punim poverenjem tu „nevidljivu“ rediteljsku ruku koja ih je ritmički i značenjski precizno vodila iz jednog stanja/situacije/žanra u drugi… A ako ćemo o klimaksu\, to je scena u kojoj Boris Isaković\, u ulozi ostarelog glumca koji voli da režira\, u jednom trenutku preuzima Glumičinu ulogu\, staje na rampu i govori njen tekst! Dirljivo\, potresno\, kao sublimacija onog „glumac-je-glumac…“ ili\, drugačije: „igrao bih i Lava“! \nDarinka Nikolić
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/snp-novi-sad-i-savez-dramskih-umetnika-vojvodine-greta-stranica-89-rezija-boris-lijesevic/
LOCATION:Sala Doma Kulture\, Ulica Jovana Tomaševića\, Bar\, Crna Gora
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200409T200000
DTEND;TZID=UTC:20200409T200000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20191223T155120Z
LAST-MODIFIED:20191223T155120Z
UID:10790-1586462400-1586462400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Beoart“: „HISTERIJA“\, režija: Ivan Vuković
DESCRIPTION:Terry Johnson \n„Beoart“ \n„HISTERIJA“  \nRežija: Ivan Vuković \nDramaturg: Miloš Krečković \nScenografija: Ljubica Milanović \nKostimografkinje: Senka Kljakić i Marijana Radović \nKompozitori: Miroslav Radulović i Stevan Radulović \n  \nIgraju: Mladen Andrejević\, Goran Jevtić\, Suzana Lukić\, Nebojša Ljubišić i Anđelika Simić (glas) \nO PREDSTAVI:  \nOvaj psihoanalitički vodvilj govori on tome šta se dogodilo kada su se 1937. godine u Londonu sreli otac psihoanalize Sigmund Frojd i princ nadrealizma Salvador Dali. Urnebesno mračna i jezovito smiješna\, drama „Histerija“ osvojila je\, kao komedija godine\, britansku nagradu „Lorens Olivije“\, najznačajnije priznanje za dramu na engleskom jeziku. \n  \nPOZORIŠNA KRITIKA:  \nPredstava je vrlo dinamična\, dijalozi duhoviti i promišljeni\, gluma izvanredna. Ko zna ponešto o Frojdu i Daliju ima razlog više da je pogleda. Međutim\, mislim da opis da se radi o susretu ova dva briljantna uma nije baš egzaktan. Fokus je na Frojdu\, koji pred kraj života sumnja u jednu od teorija na kojoj je bazirao čitav svoj psihoanalitički rad. Sumnja u sebe\, u smisao svog poziva i života\, haos\, predstavljen u liku Dalija\, gubljenje granica između svijeta oko sebe i u onoga u sebi\, ova predstava je kao jedna jeziva\, zabavna\, zastrašujuća halucinacija čovjeka na samrti. Efekti svjetla\, zvuka i fantastične sinhronizovanosti glumaca zaista čine da imate osjećaj da ste izgubljeni u košmaru. Glavna zamjerka je u vezi sa samim tekstom\, a ne sa njegovim izvođenjem i predstavlja\, po mom mišljenju\, banalizovan i nedovoljno razrađen sukob u psihi samog Frojda koji mu nije dozvolio da u potpunosti prodre u tajne ljudske duše. On\, naime\, zbog traumatičnih iskustva iz sopstvenog djetinjstva s kojima nije u stanju da se suoči bazira znatan dio svog rada na negaciji istih na taj način oštećujući pacijentkinju. Interesantna ideja\, no pomalo naivno izvedena. Sve u svemu\, odlična predstava\, fantastične gluma i režija\, i puno nadrealnog humora! \n  \nO REDITELJU: \nIVAN VUKOVIĆ (1983) diplomirao je pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu\, u klasi profesora Nikole Jevtića i profesorke Alise Stojanović. Od 2012. godine radi kao v. d. direktora\, a zatim kao direktor Narodnog pozorišta u Nišu. Predstave: Tina Fej: „Loše devojke“\, Pozorište „Dadov“ Beograd (2008); Malgorzata Mrockovska: „Justina\, sestra moja“\, Narodno pozorište „Toša Jovanović“ Zrenjanin (2008); Džon Ozborn: „Osvrni se u gnevu“\, Narodno pozorište „Bora Stanković“ Vranje (2010); Teri Džonson: „Histerija“\, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd (2010); Radoslav Pavlović: „Devojke“\, Narodno pozorište u Nišu (2011); Stiven Grinblat: „Šekspir – izgubljeno/nađeno“\, Dom omladine Beograd u koprodukciji sa Harvardskim univerzitetom (2011); Kristofer Durang: „Ludi od terapije“\, Scena Stamenković Beograd (2012); Ivo Bresan: „Veliki manevri u tijesnim ulicama“\, Narodno pozorište u Nišu (2013)\, Radoslav Pavlović: „Mala“\, Narodno pozorište u Nišu (2014)\, Jelena Mijović: „12 gnevnih žena“\, Narodno pozorište u Nišu (2014); Ivan Velisavljević: „Svrati\, reče čovek“\, Narodno pozorište u Užicu (2015). Operske predstave: Jonan Straus Mlađi: „Slepi miš“\, Narodno pozorište u Nišu (2013); Đoakino Rosini: „Seviljski berberin“\, Narodno pozorište u Nišu (2013). Godine 2014. izabran je za docenta na Fakultetu umetnosti u Nišu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beoart-histerija-rezija-ivan-vukovic/
LOCATION:Sala Doma Kulture\, Ulica Jovana Tomaševića\, Bar\, Crna Gora
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200908T210000
DTEND;TZID=UTC:20200908T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T113337Z
LAST-MODIFIED:20200906T071929Z
UID:11208-1599598800-1599598800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović/ Katarina Krek\, Branka Otašević\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače.                                                                Vedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban-4/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200912T210000
DTEND;TZID=UTC:20200912T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T113045Z
LAST-MODIFIED:20200904T080424Z
UID:11263-1599944400-1599944400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Monicart“: „ŽIVOT JE LOTO“\, tragikomedija\, režija: Bojana Lazić
DESCRIPTION:  \nProdukcija „Monicart“ \nVladimir Đurđević \n„ŽIVOT JE LOTO“\, tragikomedija \nRežija: Bojana Lazić \nVideo-projekcija\, snimanje i montaža: Milina Trišić \nIgra: Monika Romić \n  \nO predstavi: \n„Život je loto“ je tragikomedija koja govori o događajima i nizu neverovatnih situacija kroz koje je prošla naša junakinja Vera\, u\nposlednja 24 sata. Vera dolazi na željezničku stanicu i igrom slučaja\, počinje da iznosi svoju nesvakidašnju priču u koju su upleteni i njen muž\, ljubavnik\, komšinica\, kuma\, mama\, tata\, loto-kuglice\, laptop\, hitna pomoć\, spiker sa železničke stanice itd. Priča je ispričana iz perspektive jedne nezaposlene žene koja balansira između muža informatičara\, koji joj sve više ide na živce (mada mu ostaje lojalna) i komšije kriminalca (sa kojim je u seksualnoj\nvezi). U toku predstave se dešava niz zanimljivih situacija\, ali kad Verin muž dobije sedmicu na Lotou a već u sledećem trenutku sazna da ga ona vara\, svet joj se ruši i počinje njena drama. A voz Bar- Beograd sve više kasni… \nPredstava se\, finim i nenametljivim instrumentima\, kroz priču jedne žene\, bavi pre svega\, pogledom na društvo u kome živimo\, odnosom prema novcu\, odnosom prema ljudima koji imaju ili nemaju novac\, da li se menjamo u odnosu na nekog ko je iznenada dobio novac ili moć\, i na kraju: šta je sreća i da li i kako možemo da utičemo na nju? Publika bira kraj! Da li će naša junakinja otići u slobodu bez novca\nili u zatvor\, posle kog će je čekati milioni\, kad izađe – zavisi od odluke publike! Predstava je propraćena interakcijom sa publikom od samog početka\, obiljem muzike\, video projekcijom\, a naša junakinja čak i kuva kafu\npublici! \nKroz interakciju sa publikom i kroz rušenje četvrtog zida\, zajedno čekamo voz i na kraju demokratskim principima glasanja odlučujemo kako će se predstava završiti. \nInteraktivna tragikomedija „Život je loto“ je imala učešće na brojnim festivalima u Makedoniji\, Albaniji\, Beogradu\, Bosni i Hercegovini\, Zagrebu\, Rijeci\, Novom Sadu\, Trebinju\, a osvojila je i nekoliko nagrada među kojima se izdvajaju nagrada „Javnost“ za najbolju transformaciju i interakciju sa publikom na Internacionalnom festivalu monodrame u Makedoniji i nagrada za najbolju žensku ulogu na Internacionalnom festivalu monodrame „Albamono“ u Albaniji. \nO autoru: \nVladimir Đurđević (Beograd\, 10. jul 1977) je srpski\, dramski pisac i scenarista. Završio je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Debitovao je dramom „Ne igraj na Engleze“. Autor je drame „Dnevna zapovest“\, dramatizacije „Zbogom žohari“ (Balada o Pišonji i Žugi) inspirisane tekstovima pesama kultnog sarajevskog benda „Zabranjeno pušenje“. Koscenarista je igrane serije „Ono kao ljubav“ i scenarista sitkoma „Kuku Vasa“. Autor je monodrame „Život je LOTO“\, duodrame „Savršen kroj“ i nekoliko nagrađenih radio-drama. \nDrama „Ne igraj na Engleze“ je postavljena u svim državama nastalim raspadom SFRJ. Prevedena je na engleski i katalonski jezik. \nDobitnik je nagrade „Slobodan Selenić“ za dramu „Dnevna zapovest“. Tekstovi su mu objavljivani u stručnim časopisima Scena\, Teatron i TFT.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/monicart-zivot-je-loto-tragikomedija-rezija-bojana-lazic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200915T210000
DTEND;TZID=UTC:20200915T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T124225Z
LAST-MODIFIED:20200904T081354Z
UID:11316-1600203600-1600203600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:ATAK: "PERSONA"\, režija: Stevan Bodroža
DESCRIPTION:ATAK\, Centar za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo“ Bijelo Polje\, KIC „Budo Tomović“ Podgorica i Grupa za istraživanje i razvoj kulturne politike \n \nPo filmu „Persona“ Ingmara Bergmana \nAdaptacija: Dragana Tripković \n„PERSONA“ \nRežija: Stevan Bodroža \nProducent: Slobodan Radović \nVideo: Saša Radović \nGlumci u videu: Dubravka Drakić i Đorđije Tatić \nGlas: Milica Šćepanović \n  \nIgraju: Nada Vukčević i Vanja Jovićević \nPredstava „Persona“\, Ingmara Bergmana\, u režiji Stevana Bodrože\, za koju je po kultnom švedskom filmu\, adaptaciju uradila Dragana Tripković\, premijerno je izvedena 14. maja 2019. u Bijelom Polju. U predstavi uloge tumače Nada Vukčević i Vanja Jovićević. „Persona“ je rađena u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK)\, Centra za kulturu „Vojislav Bulatović – Strunjo“ iz Bijelog Polja\, KIC-a „Budo Tomović“ iz Podgorice i Grupe za istraživanje i razvoj kulturne politike. \nScenograf na predstavi je Ilija Vujošević\, glumci u videu su Dubravka Drakić i Đorđije Tatić\, vizuelni identitet potpisuje Srđa Dragović\, video Saša Radović\, glas Milica Šćepanović\, majstor tona je Osman Zaimović\, majstor svjetla Danilo Malović\, tehnički koordinator Mićo Kovačević i organizator Milivoje Lakić. \nPredstava „Persona“ je dio projekta „Śeverne scene – razvoj publike i podsticanje pozorišne produkcije u Centrima za kulturu na sjeveru Crne Gore“\, putem konkursa Ministarstva kulture\, u svrhu afirmacije kulturne nezavisne scene\, za NVO u Crnoj Gori. \n  \nRiječ reditelja:  \n„Bergmanova Persona je lirska vivisekcija čovjekove nemoći da nešto osjeti… bilo sreću… bilo tugu… bilo povezanost s drugim bićem. Centralna misterija\, voljno ćutanje glavnog lika\, Elizabet Fogler\, ostaje samo po sebi nedokučena tajna… magično\, zastrašujuće\, nesaznatljivo kao uglačana lica kamenih idola. Drama počinje tamo gdje istražujemo šta ta tišina\, ta odlučnost da se ne komunicira\, budi u nama „običnim ljudima“\, u jednoj sestri Almi koja je naivno pogledala u okamenjene dubine idolovih očiju. Užas praznine i tuge koji nam se vraća iz vanvremenskog ogledala besmisla\, iz odluke da se u životu više ne učestvuje\, poražavajući je\, lomi… kao što slomljena biva i sestra Alma… zdrobljena pod žrvnjem pitanja da li je ikada išta što je osjećala ili doživjela imalo smisla. Budi li se u njoj neka prkosna\, životinjska volja za opstankom? I to ostaje otvoreno ali i prisutno\, kao nesigurna\, treperava nada. Na ovako kompleksne motive u teatru se može odgovoriti samo scenskom poemom\, samo lirsko-dramskom zagonetkom. Srećan sam što je ATAK jedno od rijetkih utočišta gdje su takav skok u nepoznato\, ali i takva bol postavljanja najtežih pitanja\, mogući.“ \nStevan Bodroža \n  \nO reditelju:  \nStevan Bodroža rođen je 1978. godine u Beogradu. Završio je Pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u svom rodnom gradu. Više od petnaest godina profesionalno je aktivan na pozorišnim scenama u Srbiji\, Crnoj Gori\, Bosni i Hercegovini i Austriji. Radio je u Beogradskom dramskom pozorištu\, Bitef teatru\, Narodnom pozorištu u Beogradu\, Ateljeu 212\, Malom pozorištu “Duško Radović”\, Drami i operi “Madlenianum”\, Crnogorskom narodnom pozorištu\, Mostarskom teatru mladih\, Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici\, Teatru Nestroyhof- Hamakom i Hundsturm teatru u Beču kao i u niz drugih pozorišta. Devet godina predavao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirao je tekstove značajnih klasičnih kao i savremenih pisaca.\nNeke od drama koje je postavio na scenu su: “Medeja\, materijal” Hajnera Milera\, “Prometej u okovima” Eshila\, “Ifigenijina smrt u Aulidi” Euripida\, “Učene žene” Molijera\, “Gospa od mora” Ibzena\, minijature Samjuela Beketa….Od savremenih tekstova režirao je dramu “Gospodin” Filipa Lolea\, “Lice od plamena” Mariusa fon Majenburga\, “Mali Geza” Janoša Haja\, “U samoći pamučnih polja” Bernar Mari Koltesa\, “Lasice” Bojane Mijović\, “o.REST IN PEACE” Jetona Neziraja\, “Mlijeko u prahu” Dragane Tripković\, “Pupoljci” Sanje Domazet (po motivima poezije Vaska Pope)\, “Smećarnik” Koste Peševskog\, “Telo” Branislave Ilić\, “Los Yugoslavos” Huana Majorge\, “Naši preci jedite sa nama” Gorana Milenkovića i mnoge druge. \nSa svojim predstava učestovao je na mnogobrojnim festivalima i dvostruki je dobitnik nagrade za najbolju režiju na Festivalu Joakim Vujić a jedanput na Festivalu savremene bosansko-hercegovčke drame. Nagradu za najbolju režiju dobio je i na Festivalu praizvedbi u Aleksincu. U poslednjih nekoliko sezona ostvaruje zapaženu saradnju sa Ustanovom kulture “Vuk Stefanović Karadžić kao i sa Puls teatrom. U Beogradu je svojevremeno učestovao u osnivanju Parobrod teatra.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/atak-persona-rezija-stevan-bodroza/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200919T210000
DTEND;TZID=UTC:20200919T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T112228Z
LAST-MODIFIED:20200903T151434Z
UID:11261-1600549200-1600549200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Gala teatar: „SAMO JEDNA ŽENA“\, tragikomedija (monodrama)\, režija: Đuro Roić
DESCRIPTION:Gala teatar \nDario Foa i Franca Rame \n„SAMO JEDNA ŽENA“ – tragikomedija (monodrama) \nRežija i prevod: Đuro Roić \nIgra: Matija Prskalo \n**Prema monologu „Sve\, kuća\, postelja i crkva i druge priče“ iz „Dvadeset pet monologa za ženu“ Franca Rame\, Daria Foa i Jakopa Foa \n  \nO PREDSTAVI: \nJe li između neka četiri zida zaista onako kako se na prvi pogled čini? Koliko truda i energije ulažemo da se zapravo\, dobro prikrijemo\, maskiramo\, pripremimo za vanjski svijet? Koliko poznajemo ljude koje\nsvaki dan viđamo? I koliko nas oni uopšte zanimaju?\nMaria naivno ali na duhovit\, komičan način\, progovara o svojoj\nsvakodnevnici\, ljubavi i nezadovoljstvu s kojima se stalno susreće. Ali\nkoliko joj snage još preostaje da se smije samoj sebi u lice? Koliko\nstrpljivosti\, posvećenosti\, čak pokornosti?!\nPrepoznajemo u njenoj priči kolotečinu u koju ponekad neprimjetno i\nsami upadnemo kao u živo blato i koja nas odvodi sve dalje od nas\nsamih. Kako to Marija podnosi\, kako se nosi sa svim ulogama koje su je\nkako ona kaže —dopale— i kako ih na koncu rješava? Možemo li je\nrazumjeti? \nO autorima: \nDario Fo\, Franca Rame i njihov sin Jakopo Fo su i porodica i umjetnička družina. Sve troje su glumci\, pisci i muzičari. Dario FO je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1997. godine. Porodica Fo i njihov teatar su pokretači društvenih akcija i humanitarnih poduhvata. Cijela Nobelova nagrada otišla je na pomoć onima kojima je potrebna\, ali ne izdaleka\, već živom aktivnošću i susretom sa ljudima. Osim glume\, režije\, pisanja\, Dario Fo se bavi i slikanjem\, scenografijom I kostimografijom. \nFranca Rame\, supruga Daria Foa\, bila je sjajna glumica\, dramaturškinja\, ali i italijanska političarka. \nJakopo Fo\, njihov sin\, pisac je\, glumac\, režiser\, crtač stripova i italijanski aktivista. \nO reditelju: \nĐuro Roić je rođen u Splitu 17. januara 1953. godine. Glumac je u Zagrebačkom kazalištu lutaka\, režiser\, pisac\, slikar i prevodilac. Svoje oduševljenje radom i djelima Daria Foe i France Rame gaji još od djetinjstva. \nO glumici: \nMatija Prskalo je poznata filmska\, televizijska i pozorišna glumica. Ostvarila je uloge u brojnim filmovima\, TV serijama i predstavama\, a ulogom Marie u predstavi „Samo jedna žena“ prvi put se okušava i u monodrami. \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/gala-teatar-samo-jedna-zena-tragikomedija-monodrama-rezija-djuro-roic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200922T210000
DTEND;TZID=UTC:20200922T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T134916Z
LAST-MODIFIED:20200903T134916Z
UID:11342-1600808400-1600808400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Dom Jevrema Grujića: "DVE ŽENE I JEDAN RAT"\, režija: Alek Conić
DESCRIPTION:  \nDom Jevrema Grujića \nJelena Kajgo \n“DVE ŽENE I JEDAN RAT” \nRežija: Alek Conić \nUloge: Marija Bergam i Vjera Mujović \n  \nO predstavi:  \nOvo je predstava o prijateljskom odnosu dva naroda\, srpskog i američkog tokom Velikog rata\, najkritičnijeg perioda istorije ove zemlje\, a koja se ogleda kroz sudbinu dveju žena\, koje su višegodišnjim\, strastvenim zalaganjem za Srbiju širile diplomatsku misiju širom sveta. \nJedna je Amerikanka – Mabel Danlop Gordon Grujić\, udata za srpskog diplomatu\, Slavka Grujića\, a druga Srpkinja – Jelena Lozanić\, kasnije udata za najvećeg američkog dobrotvora srpskog naroda Džona Frotingama. Obje imaju dvije domovine- Srbiju i Ameriku. One su pravi primer zaboravljenih srpskih heroina\, potisnute u tišinu i zaborav. \nSubine i zaboravljene priče dve nepokolebljive i odvažne dobrotvorke naroda – Mabel i Jelene\, vjerno će dočarati glumice Vjera Mujović u ulozi Mabel Grujić i Marija Bergam kao Jelena Lozanić. U ulozi batlera Džejmsa\, igra Petar Milićević. Predstava je rađena po tekstu Jelene Kajgo i u režiji Aleka Conića. \nZbog svog snažnog humanitarnog rada\, Mabel Grujić\, je svjetska štampa prozvala srpskom Jovankom Orleankom. Prepričavalo se kako je okupila i ujedinila američke dame iz visokog društva da pletu vunene čarape za srpske vojnike na frontu i sa svojim usvojenim narodom prešla Albaniju\, tokom čega je zauvek izgubila šansu za potomstvom. Zajedno sa Mihajlom Pupinom gradila je domove za napuštenu srpsku siročad i mobilisala američke lekare da dođu u Srbiju i pomažu svojim kolegama u bolnicama. Njenom predavanju o stradanju srpskog naroda na Univerzitetu Prinston prisustvovalo je preko 4 000 studenata\, kao i tadašnji predsednik Univerziteta – Vudro Vilson\, koji postaje njen veliki prijatelj. Jedna od najvećih zasluga ovog srpsko-američkog para\, Mabel i Slavka Grujića\, jeste animacija Karnegi fondacije da uputi novac – tadašnjih 100 000 dolara\, za izgradnju Univerzitetske biblioteke u Beogradu\, što će ostati jedan od njihovih najvećih doprinosa. \nSa druge strane – Jelena Lozanić\, ćerka prvog rektora beogradskog univerziteta\, Sime Lozanića bila je veliki borac za ženska prava\, a tokom rata dobrovoljna bolničarka koja se brinula o ratnoj siročadi. Kao predstavnica jugoslovenskog Crvenog krsta\, tokom rata\, od 1915. do 1920. godine\, odlazi u veliku humanitarnu misiju u Ameriku gde sakuplja novac za srpsku vojsku i iznemogao narod. Poput Mabel i ona je pokretala radionice u kojima su Amerikanke i Kanađanke šile zavoje i odeću za srpske vojnike\, gostovala na brojnim univerzitetima i držala predavanja širom Amerike. Upravo tamo upoznaje svoju najveću ljubav – Džona Frotingama\, koji je već uveliko zaražen ljubavlju prema Srbiji u kojoj je proveo najlepše godine tokom kojih je othranio preko 600 dece iz Vranja i okoline. \nO reditelju:  \nAleksandar Conić je producent\, reditelj i scenarista sa višedecenijskim iskustvom u radu na filmu i televiziji na tržištima Amerike\, Indije i Evrope. Kao stipendista kanadske Akademije za film\, diplomirao je režiju i filmsku produkciju u Torontu. Nakon 10 godina provedenih u Kanadi\, vraća se u Beograd gde osniva jednu od najuspešnijih produkcijskih kuća  “Clockwork Film Production”. \nU Srbiji je producirao internacionalna filmska ostvarenja koje je videlo preko 100 miliona gledalaca širom sveta. Posebno je posvećen promociji nacionalne filmske industrije u svetu. \nKoproducent je filma “Questi Giorni”koji je ušao u zvaničnu selekciju Filmskog festivala u Veneciji. Režirao i producirao više desetina marketinških kampanja\, TV reklama i emisija\, kratkih i dugometražnih igranih filmova u Evropi i Severnoj Americi. Autor je nagrađivanih scenarija\, među kojima je i scenario za film “Dodir” koji je prikazan na nekoliko najprestižnijih svetskih festivala. \nDugogodišnje iskustvo u radu u kreativnoj industriji\, prenosi i na angažovanje u promociji kulturnog nasleđa\, kao osnivač Muzeja istorije\, umetnosti i diplomatije “Doma Jevrema Grujića”. Član je UO Filmskog centra Srbije\, Srpske filmske asocijacije i potpredsednik Nacionalnog udruženja istorijskih kuća Evrope.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/dom-jevrema-grujica-dve-zene-i-jedan-rat-rezija-alek-conic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20200926T210000
DTEND;TZID=UTC:20200926T210000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20200903T111725Z
LAST-MODIFIED:20200924T091250Z
UID:11265-1601154000-1601154000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:EXIT Teatar: CABARET – KONCERT ZA ŽLICE I GITARU\, mentori: Rade Šerbedžija i Lenka Udovički
DESCRIPTION:CABARET – KONCERT ZA ŽLICE I GITARU                  \nMentori: Rade Šerbedžija i Lenka Udovički \nIgraju: Nikola Nedić i Mario Jovev \nFotografije: A. Saška Mutić \nAutor video spota: Hrvoje Zalukar \nProdukcija: Teatar EXIT i Kazalište Ulysses \n  \n  \nO predstavi:  \nŽlice & gitara dvojac su koji uz pomoć zvukova kuhinjskih kašika\, gitare i mandoline\, otkačenog nastupa\, pomalo trubadurski pričaju o svome životu kroz  poeziju\, a iza njihovog ludog i uvrnutog nastupa krije se poruka razuma. Svaka pjesma ima svoju priču i pozadinu i koliko god lepršavo i zabavno zvučale\, svaka ima duboku poruku o svijetu u kojem živimo. \nRadi se o autorskom projektu i angažovanoj predstavi u kojoj Mario Jovev i Nikola Nedić na izrazito duhovit i satiričan način progovaraju o problemima u društvu koji nas svakodnevno okružuju. Iako to rade dopadljivo i šarmantno\, stihovi njihovih pjesama pogađaju u samu srž ozbiljnih problema kao što su korupcija\, kriminal\, kapitalizam i iseljavanje mladih iz Hrvatske\, dotičući se pritom i tema iz svakodnevnog života.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/exit-teatar-izlozak-br-49-rezija-damir-poljicak/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20210718T213000
DTEND;TZID=UTC:20210718T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20210708T085953Z
LAST-MODIFIED:20210718T085431Z
UID:11733-1626643800-1626643800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Predstava „Don Kihot“\, tekst Vedrana Božinović\, režija Andraš Urban\, produkcija Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica
DESCRIPTION:Predstavom „Don Kihot”\, u režiji uglednog reditelja Andraša Urbana započeće na Barskom ljetopisu pozorišni segment. U pitanju je koprodukcija Gradskog pozorišta iz Podgorice i Barskog ljetopisa\, a premijera iste bila je 2019. godine na ovom festivalu. Ovo ostvarenje rađeno je po motivima Servantesovog romana\, a dramaturgiju je uradila Vedrana Božinović. \nU Urbanovom rediteljskom viđenju Servantesovog remek djela\, na neke ovdašnje „vjetrenjače“ juriša sedam žena – sedam glumica koje progovaraju o problemima i dilemama savremenog društva i žena u takvom okruženju. Predstava se\, između ostalog\, tiče i prepoznavanja donkihotovskog u sebi i u društvu oko nas\, jednako kao i obračuna sa samim sobom i određenim društvenim licemerjem i manipulacijama. \nIgraju: Branka Femić-Šćekić\, Vanja Jovićević\, Kristina Obradović\, Sanja Popadić\, Jelena Simić\, Branka Stanić i Anđelija Rondović. \nScenografiju predstave potpisuje Smiljka Šeparović-Radonjić\, muziku je uradila Irena Popović\, dok su kostimi djelo Line Leković. \n  \nPROMO
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-don-kihot-tekst-vedrana-bozinovic-rezija-andras-urban-produkcija-barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2021/07/Poster-DON-KIHOT.jpg
ORGANIZER;CN="Gradsko pozori%C5%A1te Podgorica":MAILTO:producent.organizator@pgpozoriste.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20210721T213000
DTEND;TZID=UTC:20210721T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20210708T090322Z
LAST-MODIFIED:20210718T090251Z
UID:11743-1626903000-1626903000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Predstava „Kozocid“  režija Vida Ognjenović\, produkcija Gradsko pozorište Podgorica
DESCRIPTION:Projekat “Kozocid” u produkciji Večernje scene Gradskog pozorišta iz Podgorice jedna je od najvećih predstava ikada igranih na Barskom ljetopisu. Autorski projekat Vide Ognjenović biće izveden u utorak\, 21.jula. \nPolazište drame „Kozocid” je događaj iz prošlosti nekadašnje Jugoslavije\, kada je prioritet petogodišnjeg plana obnove i izgradnje nakon Drugog svjetskog rata bila industrijalizacija zemlje. Stručnjaci su tada procijenili da bi u planinskim krajevima zemlje (Crna Gora\, Hrvatska\, Bosna) trebalo razvijati drvnu industriju. Da bi se za to stvorili uslovi\, morale su se istrijebiti koze jer\, prema njihovim proračunima\, nanose veliku štetu obnavljanju šuma. U siromašnim seoskim domaćinstvima gdje su koze bile važan izvor prihoda\, to je odjeknulo kao kazneni pohod i nastala je velika pometnja… \nOva predstava ovjenčana je velikim brojem važnih nagrada\, a čak četiri osvojila je na 64. Međunarodnom pozorišnom festivalu „Sterijino pozorje“ u Novom Sadu. \nU predstavi igraju: Milivoje Mišo Obradović\, Igor Đorđević\, Dušan Kovačević\, Dejan Đonović\, Dubravka Drakić\, Simo Trebješanin\, Pavle Ilić\, Goran Slavić\, Danilo Čelebić\, Stevan Radusinović\, Ivana Mrvaljević\, Miloš Pejović\, Branka Femić Šćekić\, Jelena Simić\, Katarina Krek\, Omar Bajramspahić\, Davor Dragojević\, Maja Šarenac\, Pavle Popović \nStatisti: Olgica Lalović\, Zoran Rakočević\, Darko Bjelobrković. \n  \nPROMO
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/predstava-kozocid-rezija-vida-ognjenovic-produkcija-gradsko-pozoriste-podgorica/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2021/07/KOZOCID-plakat.jpg
ORGANIZER;CN="Gradsko pozori%C5%A1te Podgorica":MAILTO:producent.organizator@pgpozoriste.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20210801T213000
DTEND;TZID=UTC:20210801T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20210708T091336Z
LAST-MODIFIED:20210718T112710Z
UID:11779-1627853400-1627853400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:U AMANET\, autorke Tamare Vujošević Mandić \, produkcija FIAT
DESCRIPTION:Koreodrama „U amanet“ biće odigrana na ovogodišnjem Barskom ljetopisu. \nPremijerno je izvedena 3. aprila u Dodestu\, u KIC “Budo Tomović” u Podgorici. To je istovremeno i četvrta predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. U koreodrami Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost\, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom. U predstavi igraju: glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković. \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/u-amanet-autorke-tamare-vujosevic-mandic-produkcija-fiat/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2021/07/image3.jpeg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20210802T213000
DTEND;TZID=UTC:20210802T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20210708T091425Z
LAST-MODIFIED:20210720T100548Z
UID:11782-1627939800-1627939800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:ANA KARENJINA\, režija Mirko Radonjić\, produkcija Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“ i dramski studio „Prazan prostor“
DESCRIPTION:Predstava “Ana Karenjina” je koprodukcija Kraljevskog pozorišta “Zetski dom” i Dramski studio Prazan prostor. Predstavu po motivima istoimenog djela Lava Nikolajeviča Tolstoja režirao je Mirko Radonjić. Igraju: Sanja Vujisić\, Aleksandar Gavranić\, Pavle Prelević. \n  \nPROMO \n  \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/ana-karenjina-rezija-mirko-radonjic-produkcija-kraljevskog-pozorista-zetski-dom-i-dramski-studio-prazan-prostor/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2021/07/AK-0023-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20210804T213000
DTEND;TZID=UTC:20210804T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20210708T091534Z
LAST-MODIFIED:20210720T094510Z
UID:11788-1628112600-1628112600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Đokonda“\, Vikor Lodat\, režija i adaptacija Dušanka Belada\, produkcija Crnogorskog narodnog pozorišta
DESCRIPTION:Predstava „Đokonda“\, po drami „Žena koja se igra“ Viktora Lodata\, u režiji Dušanke Belade\, biće izvedena na Barskom ljetopisu. Pored režije\, Dušanka Belada potpisuje i adaptaciju\, scenografkinja je Ivanka Vana Prelević\, kostimografkinja Gordana Bulatović\, kompozitorka Marija Mitrović\, lektorka Jelena Šušanj\, izvršne producentkinje Janja Ražnjatović i Jelena Milošević. U predstavi igraju: Zoran Vujović\, Slavko Kalezić\, Branka Otašević\, Slobodan Marunović\, Hana Jovićević\, Pavle Bogićević. \n„Žena koja se igra“ je drama zasnovana na čudnom istorijskom incidentu iz 1911. godine. Italijanski slikar sa prebavilištem u Francuskoj krade Mona Lizu iz muzeja Luvr\, a zatim živi sa slikom dvije i po godine u pariškom potkrovlju. Kroz seriju monologa\, predstava zamišlja život Vinćenca Peruđe\, kradljivca Đokonde\, od godina provedenih u potkrovlju do njegovog kasnijeg života u Italiji. \n  \nPROMO
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/djokonda-vikor-lodat-rezija-i-adaptacija-dusanka-belada-produkcija-crnogorskog-narodnog-pozorista/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2021/07/djokonda-1.jpg
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220717T213000
DTEND;TZID=UTC:20220717T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220704T130914Z
LAST-MODIFIED:20220707T103619Z
UID:12572-1658093400-1658093400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Narodno pozorište Niš: „Neki to vole vruće“
DESCRIPTION:Narodno pozorište Niš \nMjuzikl \n„Neki to vole vruće“ \nPo motivima istoimenog filma \nRežija: Aleksandar Marinković \n  \nDramaturg: Branislav Nedić \nAsistent reditelja i video radovi: Stefan Krasić \nScenograf/ Kostimograf: Katarina Pavlović \nMuzički saradnik: Irena Popović Dragović \nKoreograf: Nebojša Gromilić \nIgraju: \nDragana Mićalović\, Aleksandar Marinković\, Uroš Milojević\, Jasminka Hodžić\, Danilo Petrović\, Jovan Krstić\, Stefan Mladenović\, Bratislava Milić\, Maja Dejanović\, Mila Pužić\, Milica Krasić\, Aleksandar Stevanović\, Marko Milisavljević\, Mateja Mitić\, Dušan Petrović\, Željko Tasić\, Petar Ščepihin\, Aleksa Stojiljković\, Vuk Marinković \n  \nRiječ reditelja: \n\,\,Volim mjuzikl. Istinski volim\, poštujem i radujem se tom pozorišnom žanru\, bilo kao protagonista\, reditelj ili gledalac. Smatram ga posebnim i bliskim. Za mene je on pozorišna forma budućnosti. Ne mislim samo na brodvejske franšize i muzičke komedije već pre na ozbiljne ideje i teme sprovedene kroz ovu božanstvenu žanrovsku formu. \nOnomad sam gledao na nacionalnoj televiziji gostovanje svog profesora Svetozara Rapajića\, reditelja\, profesora emeritusa\, nekadašnjeg dekana FDU\, inače jednog od osnivača Pozorišta na Terazijama i pionira muzičkog teatra\, kako govori o mjuziklu kao svojevrsnom fenomenu. On skreće pažnju da ovaj\, nepravedno skrajnuti i kroz pejorativni pojam „bulevar“ tretiran žanr\, u stvari pruža talentovanom autoru neslućeni i beskrajni spektar tema i ideja kao mogućnost da se kroz ovu formu temeljno\, iskreno i duboko bavi njima. Od društvenih\, političkih\, socijalnih\, pa do filozofskih. Moj mnogopoštovani profesor podseća da velika evropska muzička pozorišta svoju slavu grade upravo spajajući značajne i velike teme sa specifičnostima ovog žanra. \nA ja\, zanesen\, opčinjen i bespovratno zaljubljen u taj pozorišni zagrljaj koji čine zamamni ton saksofona našeg orkestra\, vešt okret zavodljive igračice\, božanski glas horistkinje i reč dobrog glumca\, svoje prve rediteljske korake u mjuziklu započinjem vodvilj-komedijom i muzičko-scenskim omažem vanvremenskom filmu „Neki to vole vruće“ iz 1959. Moj mjuzikl je panagirik mojoj omiljenoj filmskoj komediji\, veličanstvenom glumačkom triju i slavnom reditelju. \nŽiveo mjuzikl!“ \nAleksandar Marinković \n  \nO reditelju: \nAleksandar Marinković je prvak drame Narodnog pozorišta Niš i njegov član dvadeset pet godina. Za to vreme odigrao je više od 50 uloga u matičnom pozorištu i mnogobrojne uloge gostujući u drugim teatrima u Srbiji (Kragujevcu\, Zaječaru\, Lazarevcu\, Beogradu\, Leskovcu)… \nDobitnik je mnogobrojnih nagrada na značajnim pozorišnim festivalima u zemlji: Dani komedije u Jagodini (dva puta)\, Festival profesionalnih pozorišta Srbije „Joakim Vujić“ (gran pri)\,Festival praizvedbi u Aleksincu\, „Dani Milivoja Živanovića“ u Požarevcu\, „Vršačka pozorišna jesen“. Dobitnik je Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Bavio se pozorišnom pedagogijom. \nZnačajnije uloge: Volođa „Draga Jelena Sergejevna“ (B. Dimitrijević)\, Petručio „Ukroćena Goropad“ (M. Karadžić)\, Princ od Velsa „Edmund Kin“ (I. Mensur)\, Ninković „Gospođa ministarka“ (D. Jovanović)\, Mića Oficir „Limunacija“ (N. Bradić)\, Leka „Vlast i njena opozicija“ (E. Savin)\, Zobar „Cigani lete u nebo“ (D. Stanojević).
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-nis-neki-to-vole-vruce/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220726T213000
DTEND;TZID=UTC:20220726T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220707T103448Z
LAST-MODIFIED:20220707T103448Z
UID:12576-1658871000-1658871000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Teatar Exit\, Zagreb: „Realisti"
DESCRIPTION:Teatar „Exit“ Zagreb \nJure Karas \n„REALISTI“ \nRežija: Matko Raguž \n  \n  \nScenograf i autor svjetla: Matko Raguž \nKoreografkinja: Ksenija Zec \n  \nIgraju: Domagoj Ivanković\, Nika Ivančić\, Nikola Nedić\, Rok Juričić\, Fabijan Komljenović \nO predstavi: \nSvijet srlja u propast\, a ljudi u šoping-centre. \nReality show postaje stvarniji od vijesti. Tražimo poslove tamo gdje ih nema\, a samo su smrt i kredit neizbježni. \nNepodnošljiva lakoća površnosti dopušta nam misliti da možemo ostvarivati svoje snove bez imalo uloženog truda ili resursa bilo koje vrste. \nDiskriminacija\, predrasude\, neprilagođenost\, narušeni raznovrsni međuljudski odnosi. \nRealisti nam kroz smijeh govore o haotičnoj realnosti i apsurdnostima vremena u kojem živimo u maniru kabarea kroz parodiju i muzičke komentare. \n  \nRiječ kritike:  \n„REALISTI” ISPRAĆENI STAJAĆIM OVACIJAMA \n„Teatar Exit ima novu hit-predstavu – Realiste\, kabare kojem se može predvidjeti ‘sudbina’ primjerice Njuški ili do sada nedostižnih Kauboja\, definitivno najvećeg hita ovog kazališta. Subotnja premijerna publika ispratila je Realiste stajaćim ovacijama. I bilo je zasluženo\, zbog nevjerojatne glumačke energije koja se vratila u kazalište koje od svojih početaka inzistira na glumačkoj izvrsnosti. Tekst Jure Karasa\, nije nepoznat zagrebačkoj kazališnoj publici\, jer Realiste smo gledali na Danima satire\, štoviše – u izvedbi SNG Nova Gorica i u režiji Tijane Zidajnič\, bila je to i pobjednička predstava Dana satire 2019. godine. Ovi zagrebački\, exitovski “Realisti” su čak i bolji od toga. Možda su i najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi u ovim crnim vremenima\, predstava u kojoj publika uživa\, smije se od početka do kraja\, ali smije se na vlastitom sudbinom i nadasve pametnim prikazom naše stvarnosti. Redatelj Matko Raguž i koreografkinja Ksenija Zec stvorili su okvir za glumačke akrobacije i nevjerojatnu zajedničlu igru petoro mladih glumaca. Oni su: Domagoj Ivanković\, Nika Ivančić\, Nikola Nedić\, Rok Jurčić i Fabijan Komljenović.” \nBojana Radović (Večernji list) \n  \nNOVI HIT TEATRA EXIT \nExitove predstave uvijek su bile pravi izvedbeni biseri\, visokoestetizirane produkcije snažne scenske energije koje su okupljale sjajne\, iznimno kreativne umjetnike i glumce\, od kojih su mnogi poslije postali velike glumačke zvijezde. Zahvaljujući tomu\, to je malo nezavisno kazalište u Ilici 208 sagradilo postojanu bazu obožavatelja\, a da pritom u 28 godina postojanja nije bilo prisiljeno odstupiti od svoje misije stvaranja nešto „drukčijeg kazališta“\, temeljena na idealu autentične umjetnosti koja neumorno traži izlaz iz okvira konvencionalnoga scenskog promišljanja\, pritom uporno u središte svoga stvaralaštva postavljajući glumačko umijeće. \nNova Exitova predstava\, komični kabaret Realisti\, premijerno postavljen 12. ožujka\, apsolutno se nastavlja na dosadašnji niz najvećih uspješnica toga teatra. Komad koji je po predlošku slovenskoga pisca\, scenarista i glazbenika Jure Karasa preveo\, adaptirao i režirao Matko Raguž\, urnebesno je duhovita\, izvrsno glumački oblikovana predstava\, savršen spoj čiste kreativnosti\, oštre socijalne kritike i divnog\, sočnog humora. \nKabaretski uobličen satirični niz beskrajno zabavnih narativnih skečeva\, Realisti su britka parodija suvremenoga trenutka modelirana na spoju komične estetike bosanskohercegovačke Top liste nadrealista i ekspresivnog\, nesputanog\, politički nekorektnog montipajtonovskog humora\, koja pozornicu pretvara u poligon ozbiljnoga društvenokritičkog teatarskog angažmana. (…) \nBogato protkana iskričavim crnim humorom\, spektakularna komedija o tragičnom stanju suvremenoga svijeta pravo je osvježenje na kulturnoj karti Zagreba\, primjer izvanredno uigrane kolektivne scenske sinergije i pravi kreativni biser koji temama\, pristupom i izvedbom dokazuje da je kazalište još itekako relevantan medij\, da je itekako u dodiru s našom stvarnošću i da može biti itekako zanimljivo suvremenoj publici. \nUkratko\, zagrebački Teatar Exit ponovo ima hit.” \nGea Vlahović (Vijenac) \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/teatar-exit-zagreb-realisti/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220727T213000
DTEND;TZID=UTC:20220727T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220707T103422Z
LAST-MODIFIED:20220707T103422Z
UID:12815-1658957400-1658957400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Pozorište „Deže Kostolanji“ Subotica/Kosztolányi Dezső Színház: Vitezovi “Lake male”
DESCRIPTION:Pozorište „Deže Kostolanji“ Subotica/Kosztolányi Dezső Színház \nVitezovi “Lake male” \nRežija i scenografija: Andraš Urban \n  \nDramaturzi: Kornelija Goli i Tamaš Olah\nKompozitor: Arpad Serda\nKostimografkinja: Marina Sremac\nAsistentkinja kostimografkinje: Senka Ranosavljević\nKoreografkinja: Timea Filep\nAsistentkinja reditelja: Žofija Serda \nIgraju: Timea Filep\, Andrea Verebš\, Dina Dedović Tomić\, Blanka Horvat\, Gabor Mesaroš\, Boris Kučov\, David Buboš \nUčesnici video snimaka: Marta Bereš\, Emeše Nađabonji\, Arpad Mesaroš\, Imre Elek Mikeš \n  \nRiječ dramaturškinje: \n„Posegnuli smo za praoperetom\, koja se nije ustručavala od izrugivanja politici ili javnosti\, za ironijom. Ovo je šarolika predstava\, uspostavili smo šaroliku strukturu sa pesmama\, šalama\, ali bavili smo se i sopstvenom tradicijom\, što je veoma važno. Osvrćemo se na istoriju vojvođanskog mađarskog pozorišta\, na baštinu kojoj pripadamo\, koja predstavlja organski deo ovog operetskog sveta\, što će publika moći da vidi na sceni.” \nTamaš Olah \n  \nRiječ reditelja: \nSiže predstave staje u nekoliko reči: glumcima je dozlogrdio njihov položaj i formirali su sindikat. Pod rediteljskom imaginacijom\, uz improvizacije glumaca\, dobija se dvočasovna opereta sa mnogo pesme\, igre\, humora\, ali i ironije. Opereta je popularna forma u mađarskom kulturnom miljeu i specifičan momenat. Ipak\, mi nismo izabrali žanr\, ja se ne bavim žanrom\, niti me zanima\, niti mislim da je to bitno pitanje\, ali žanr je nastao tokom procesa proba\, naravno\, uz našu želju da predstavu vodimo u pravcu varijetea. \nČesto se postavlja pitanje zone komfora\, to jeste teško\, ali ima izazova u tome da prevaziđeš svoje granice. Veoma brzo shvatimo da smo ušli u rutinu\, to ubija naše scene. Rutina je\, u stvari\, najveći otrov za umetnost. Probijanje određenih ograničenja upravo je protivotrov. Ali pitanje je i o čemu možemo i o čemu smemo da govorimo. \nAndraš Urban \n  \nRiječ kritike: \n(…) Savremeni teatar\, barem onaj koji poput „Deže Kostolanjija“ odbija da svede sebe na zabavu za dokonu publiku – ne samo da je odustao od podražavanja života i od tako shvaćene glume nego insistira na potrazi za istinom o tom životu. Današnje istraživačko pozorište preispituje odnose između stvarnosti i teatra ne pristajući da bude imitacija života i pokušava da na umetničke načine u teatru generiše autentičan život. Takvom pozorištu više nisu potrebni glumci izvođači nego glumci kreatori. Da li je\, međutim\, savremeno pozorište svim svojim segmentima spremno za ovakve izazove\, i da li su baš svi glumciu stanju da participiraju u takvom teatru? \n(…) Postepeno se\, dakle\, u Vitezovima ՚Lake male՚ razgrću zavese koje prikrivaju autentično utemeljenje ove pobune u teatru\, da bi\, posredstvom tipično malograđanskog žanra\, na pozornicu stupilo i sve ono što uz taj žanr i tu estetiku logično sledi. Naspram autentično umetničkih preispitivanja istine o životu i stvarnosti\, od teatra se danas zahteva da bude zabavan\, a sa zabavom ide i zaborav koji lako vodi u samozaborav. \n(…) Urban se u predstavi poigravao i vlastitim rediteljskim pristupom teatru. Atraktivnom operetskom koreografijom\, koju je osmislila Timea Filep\, vešto i promišljeno\, ali i samoironično\, razgrađivao je svoju rediteljsku svedenost; operetski kupleti sada imaju funkciju songova\, a sadržaj njihovih tekstova dobija ironičnu snagu na koju nas je ovaj reditelj navikao. Ujedno\, Urban je i autor scenografije: u prvom delu predstave scenski proctor je sveden na praznu pozornicu\, dok nas u drugom tri velika platna banalnošću svojih motiva – predeo s drvetom\, razigrani jeleni na poljani te fontana na pustoj livadi s plavim nebom kojim krstare oblačići – upućuju na kič kao temelj operetskog pogleda na svet. Na tragu Abrahama Mola i njegove studije „Psihologija kiča – umetnost sreće”\, Urban pokazuje kako operetski kič ne samo što čini svakodnevni život prijatnim nego i na koji način teatar\, želeći da u kontekstu tiranije tržišta ugodi gledaocu (koji je postao kupac umetnosti)\, uspostavlja konkretne rituale koji taj život čine lepšim. No\, isto tako\, reditelj ukazuje i kuda prepuštanje kiču vodi – i umetnike i publiku. Srećom\, Andrea Verebeš\, Blanka Horvat\, David Buboš\, Dina Dedović Tomić\, a naročito Timea Filep\, Boris Kučov i Gabor Mesaroš evidentno nisu glumci koji se pobune protiv teatra kakav pravi Andraš Urban. Ne samo da su iskazali volju i predanost da učestvuju u ovoj „pobuni“ nego su savršeno balansirali između različitih estetika i raznovrsnih zadataka koje je reditelj stavio pred njih\, bili su i pomalo zbunjeni pozorišni debitanti\, i uspaljeni pobunjenici\, ali i sjajni učesnici operetskog spektakla. Svakako su doprineli da nastane nova\, odlična i uzbudljiva predstava Pozorišta „Deže Kostolanji“\, ali i još jedna tačka scenske smelosti i pameti na sve skromnijoj mapi ovdašnjeg teatarskog života. \nAleksandar Milosavljević \n(Kritika je deo projekta „Kritičarski karavan“ koji realizuje \nUdruženje pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije\, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i informisanja) \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban (Senta\, 1970) studirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu u klasi Vlatka Gilića i režirao u Narodnom pozorištu u Subotici. Devedesetih godina napušta studije i vraća se u Sentu da bi 2000. diplomirao u klasi Bore Draškovića. Po završetku studija započinje njegov profesionalni angažman u pozorištu „Deže Kostolanji” u Subotici\, čiji je sadašnji direktor. Bogati rediteljski opus Andraša Urbana svedoči o njegovom raznolikom interesovanju i traganju za novim\, alternativnim pozorišnim izrazom. \nNagrađen je brojnim i značajnim nagradama na pozorišnim festivalima (Bitef\, 1992\, Festival alternativnog teatra Mađarske\, 2003. i 2004\, Sterijino pozorje 2011. i 2016\, Infant\, 2008) ali svakako treba izdvojiti prestižnu nagradu „Mari Jašai” koja se dodeljuje kao najznačajnija nagrada Mađarske za pozorišnu umetnost čiji laureat postaje 2008. godine. \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/pozoriste-deze-kostolanji-subotica-kosztolanyi-dezso-szinhaz-vitezovi-lake-male/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220803T213000
DTEND;TZID=UTC:20220803T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220707T103305Z
LAST-MODIFIED:20220801T133418Z
UID:12650-1659562200-1659562200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica: „Bez portfelja"- PREMIJERA
DESCRIPTION:Gradsko pozorište Podgorica i „Barski ljetopis“ \nTekst: Stevan Koprivica \n„BEZ PORTFELJA“ \nRežija: Branislav Mićunović \n  \n  \nDramaturgija: Dragana Tripković \nScenografija: Marko Petrović-Njegoš \nKostimografija: Lina Leković \nAsistentkinja reditelja: Branka Knežević \n  \nIgraju: Dubravka Drakić\, Dušan Kovačević\, Simo Trebješanin\, Ivana Mrvaljević\, Jelena Nenezić Rakočević\, Miloš Pejović\, Omar Bajramspahić\, Ivona Čović Jaćimović i Vahidin Prelić. \n  \nRiječ pisca:  \nImao sam nakanu da napišem još jednu komediju. Ispočetka\, postojala je namjera da se oslonim na Branislava Nušića\, kao što se on oslanjao na Gogolja. Da\nnapravimo ogled – šta bi bilo sa njegovom ministarkom u našem vremenu\, u našim prostorima. Stvarnost vremena u kojem živimo\, ova neviđena kolekcija oksimorona\, ubijedila me je /dodajmo tu i argumentacije reditelja Branislava Mićunovića/ da je izlišno i deplasirano praviti transmisiju Nušića u naše okolnosti.\nSveli bi se na\, ko zna koju po redu\, reciklažu. Inicijalni motiv postoji\, sve ostalo je proizvod ličnog viđenja aktuelnog herbarijuma\, u kojem su presovane halucinantne\nbiljke\, čije derivate sami sebi svakodnevno ubrizgavamo. Od tužne komedije „Bez portfelja” se pretvorilo u horor komediju\, čiji junaci nisu čudovišta i zombiji\, nego neki „slični nama”\, kako bi rekao Aristotel. Ili je ovdje ipak riječ o čudovištima? \nStevan Koprivica \n  \n  \nRiječ reditelja: \n„Čovječanstvo se toliko prozlilo da mu više ne vrijedi fabulizirati“\, napisao je Vladan Desnica u komentaru svog esejizovanog romana „Proljeća Ivana Galeba“. \nOd te konstatacije\, koje sam se bezbroj puta sjetio radeći ovu predstavu\, prošlo je više od šezdeset godina\, a mi smo gradirali zlo. \nZalud prividi civilizacijskog napretka\, zalud. \nČini se da smo mi posebno nadareni za takvu vrstu gradacije. \nZato sam od Stevana Koprivice zatražio tekst koji se neće bazirati na fabuli\, nego na vivisekciji fenomena naših svagdašnjih malformacija. \nNijesam u rediteljskom postupku krivio druge\, već sam\, zajedno sa ansamblom\, sklonio zastore sa zrcala u kome se ogledaju naši mrakovi. \nU nekoj vrsti pozorišnog egzorcizma suočavali smo se sa zlom i njegovim modifikacijama\, glupošću\, sujetom\, pohlepom\, izdajom\, koja je postala paradigma vremena. \nDozvoljeno je\, u samoodbrani\, i nasmijati se tim odrazima\, ali nas to neće spasiti od usuda gubitništva. \n  \nBranislav Mićunović \n\n  \nO reditelju: \nBranislav Mićunović rođen je u Podgorici. \nPozorišni je reditelj. Radio je kao profesor glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirao je u pozorištima u Beogradu\, Novom Sadu\, Rijeci\, Tuzli\, Nišu. U Crnogorskom narodnom pozorištu ostvario značajne režije: Gospodska krv M. Kavaje\, Odbrana i poslednji dani i Obešenjak B. Pekića\, Hasanaginica Lj. Simovića\, Rat i mir u Grudi V. Radovića\, Nora H. Ibzena\, Lažni car M. Kovača\, San o Svetom Petru Cetinjskom M. Drljević i Njegošev Gorski vijenac. Nagrade: nagrada za režiju Joakim Vujić i Jovan Putnik\, Gran-prix za režiju Festivala festivala; Sterijina nagrada; Velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta; Nagrada za doprinos pozorišnoj kulturi u Crnoj Gori Veljko Mandić; Trinaestojulska nagrada; Decembarska nagrada\, Međunarodna nagrada Zlatna jabuka; Orden Reda Danice hrvatske sa likom Marka Marulića. \nBio je umjetnički direktor festivala “Barski ljetopis”. Obavljao je funkciju direktora i umjetničkog direktora CNP-a. Član je Odbora za pozorišnu umjetnost CANU\, predsjednik Senata DANU\, počasni predsjednik Festivala Kotor Art. Predsjednik je Nacionalne komisije za saradnju sa UNESCO i Nacionalnog savjeta za kulturu. \nBranislav Mićunović je za ministra kulture biran u tri mandata 2008\, 2010. i 2012\, a bio je ambasador Crne Gore u Beogradu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-bez-portfelja-premijera/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220804T213000
DTEND;TZID=UTC:20220804T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220707T103247Z
LAST-MODIFIED:20220801T133524Z
UID:12651-1659648600-1659648600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica: „Bez portfelja"- repriza
DESCRIPTION:Gradsko pozorište Podgorica i „Barski ljetopis“ \nTekst: Stevan Koprivica \n„BEZ PORTFELJA“ \nRežija: Branislav Mićunović \n  \n  \nDramaturgija: Dragana Tripković \nScenografija: Marko Petrović-Njegoš \nKostimografija: Lina Leković \nAsistentkinja reditelja: Branka Knežević \n  \nIgraju: Dubravka Drakić\, Dušan Kovačević\, Simo Trebješanin\, Ivana Mrvaljević\, Jelena Nenezić Rakočević\, Miloš Pejović\, Omar Bajramspahić\, Ivona Čović Jaćimović i Vahidin Prelić. \n  \nRiječ pisca:  \nImao sam nakanu da napišem još jednu komediju. Ispočetka\, postojala je namjera da se oslonim na Branislava Nušića\, kao što se on oslanjao na Gogolja. Da\nnapravimo ogled – šta bi bilo sa njegovom ministarkom u našem vremenu\, u našim prostorima. Stvarnost vremena u kojem živimo\, ova neviđena kolekcija oksimorona\, ubijedila me je /dodajmo tu i argumentacije reditelja Branislava Mićunovića/ da je izlišno i deplasirano praviti transmisiju Nušića u naše okolnosti.\nSveli bi se na\, ko zna koju po redu\, reciklažu. Inicijalni motiv postoji\, sve ostalo je proizvod ličnog viđenja aktuelnog herbarijuma\, u kojem su presovane halucinantne\nbiljke\, čije derivate sami sebi svakodnevno ubrizgavamo. Od tužne komedije „Bez portfelja” se pretvorilo u horor komediju\, čiji junaci nisu čudovišta i zombiji\, nego neki „slični nama”\, kako bi rekao Aristotel. Ili je ovdje ipak riječ o čudovištima? \nStevan Koprivica \n  \nO reditelju: \nBranislav Mićunović rođen je u Podgorici. \nPozorišni je reditelj. Radio je kao profesor glume na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirao je u pozorištima u Beogradu\, Novom Sadu\, Rijeci\, Tuzli\, Nišu. U Crnogorskom narodnom pozorištu ostvario značajne režije: Gospodska krv M. Kavaje\, Odbrana i poslednji dani i Obešenjak B. Pekića\, Hasanaginica Lj. Simovića\, Rat i mir u Grudi V. Radovića\, Nora H. Ibzena\, Lažni car M. Kovača\, San o Svetom Petru Cetinjskom M. Drljević i Njegošev Gorski vijenac. Nagrade: nagrada za režiju Joakim Vujić i Jovan Putnik\, Gran-prix za režiju Festivala festivala; Sterijina nagrada; Velika nagrada Crnogorskog narodnog pozorišta; Nagrada za doprinos pozorišnoj kulturi u Crnoj Gori Veljko Mandić; Trinaestojulska nagrada; Decembarska nagrada\, Međunarodna nagrada Zlatna jabuka; Orden Reda Danice hrvatske sa likom Marka Marulića. \nBio je umjetnički direktor festivala “Barski ljetopis”. Obavljao je funkciju direktora i umjetničkog direktora CNP-a. Član je Odbora za pozorišnu umjetnost CANU\, predsjednik Senata DANU\, počasni predsjednik Festivala Kotor Art. Predsjednik je Nacionalne komisije za saradnju sa UNESCO i Nacionalnog savjeta za kulturu. \nBranislav Mićunović je za ministra kulture biran u tri mandata 2008\, 2010. i 2012\, a bio je i ambasador Crne Gore u Beogradu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-bez-portfelja-repriza/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20220819T213000
DTEND;TZID=UTC:20220819T213000
DTSTAMP:20260506T212556
CREATED:20220707T102530Z
LAST-MODIFIED:20220707T102556Z
UID:12589-1660944600-1660944600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Beogradsko dramsko pozorište i Beo Art produkcija: „U raljama života”
DESCRIPTION:  \nBeogradsko dramsko pozorište i Beo Art produkcija \n„U raljama života” \nPrema romanu Dubravke Ugrešić \nReditelj: Andrej Nosov \n  \nDramatizacija i adaptacija: Biljana Srbljanović \nScenograf: Una Jankov \nScenski pokret: Marija Milenković \nKompozitor: Irena Popovic Dragović \nSaradnica na dramatizaciji: Hristina Mitić \nAsistent reditelja: Aleksandra Lozanović \nDramaturg saradnik: Đorđe Kosić \n  \nIgraju: Iva Ilinčić\, Aleksandar Vučković\, Vesna Čipčić\, Dunja Stojanović\, Vanja Nenadić\, Luka Grbić\, Miloš Petrović Trojpec\, Marko Todorović \n  \nRiječ reditelja: \n„Šta to znači biti mlada žena na Balkanu? Kako sa muškarcima? Kako naći svog idealnog tipa? Kako žena danas da bude srećna? „U raljama života“ je predstava o muškarcima\, na kakve muke stavljaju žene\, i sa kakvim mukama žene moraju da se nose. Osnovna ideja je da se spremimo za svadbu\, jednu dugu\, lepu\, mrsnu\, balkansku svadbu koja bi trebalo da nam iznedri mladu\, a mlada puno mladunčadi. I tako\, sve kako su babe htele. I dede. Sve onako kako su oni svi za nju\, tu Šteficu sanjali. Šta je zapravo taj san – on je satkan između nametnute patrijahalne matrice i medijske kulture koja jede i jede. Često se samo prilikom žestokog nasilja govori o ženskim pravima\, ili uopšte o toj tihoj puzajućoj\, prihvatljivoj\, svakodnevnoj i nepodnošljivoj diskriminaciji i nadasve prihvaćenom nasilju. Nije to samo pitanje diskriminacije\, to je pitanje jezika\, to je pitanje normi\, to je pitanje pravila koja su dodatno pometenim postjugoslovenskim društvima emancipaciju i napredak podredile suvom kapitalu. Diskriminacija postaje takođe roba\, svet se kao menja\, a sve zapravo ostaje manje više isto. Ključna je paradigma današnjeg nametnutog i često osuđivanog okvira lepote\, sreće\, bliskosti ili pak potreba i namera koje žena ima. Nekadašnje ljubiće zamenili su instagram postovi\, svet satkan u medijskoj kakofoniji i sve neke velike priče koje svako ima. Šta je na nekom jednostavnom čoveku željnom sreće? Može li se izaći iz takvog okvira? I zašto bi? I ko bi i kako? Kako u odnosu na film? Dosta drugačije\, ova predstava nastaje tridest i više godina posle filma. Ona je čitanje neke nove generacije.“ \nAndrej Nosov \n  \nRiječ kritike: \nP(l)tka komedija o našim tragedijama \n„Polazeći od romana Dubravke Ugrešić\, autori predstave “U raljama života” su uobličili delo za koje je ispravnije reći da je nastalo prema motivima iz ovog romana\, jer su radnja\, kao i sadržaj i forma prilično drugačiji od njega (dramatizacija i adaptacija Biljana Srbljanović). Za početak\, u predstavu nije uključeno autorefleksivno\, postmodernističko rešenje “dela u delu”\, postavka procesa nastajanja dela\, koja upadljivo određuje ovaj “pačvork roman”\, ali i kasniji\, čuveni film Rajka Grlića. Taj postupak je vrlo izazovan na planu značenja i strukture\, romana kao i filma\, jer omogućava idejno i komičko poigravanje sa konvencijama žanrova\, a ono bi bilo naročito provokativno u pozorištu\, jer je ono živo\, nastaje u realnom vremenu\, pred gledaocima\, zbog čega su mogućnosti za poigravanje veće. Radnja predstave je bitno drugačija od fragmentarnije radnje romana\, čiji glavni tok\, između ostalog\, prati Šteficine pokušaje da nađe ljubav\, u kratkim epizodama sa različitim muškarcima. U predstavi je Štefica u vezi\, što je slučaj i sa njene dve drugarice\, Anuškom i Marijanom\, dok su originalni likovi iz romana\, Trokrilni\, Intelektualac i Mister Frndić\, koji su bili Šteficini pokušaji ljubavnih avantura\, u predstavi\, između ostalog\, postali partneri njenih prijateljica (neki od njih). Dakle\, scenski tekst se u ogromnoj meri udaljio od romana\, što je naravno legitimno\, ali\, sa isključivanjem postupka metateatralnosti\, isključena su i potencijalno izazovna značenja predstave. Novi komad je strukturalno i idejno uprošćeniji\, više-manje je sveden na savremenu pripovest o napetostima u muško-ženskim odnosima\, p(l)itku komediju o tragičnoj otuđenosti i izgubljenosti današnjeg čoveka. Foto Dragana Udovičić Scenski prostor koji predstavlja Šteficin i Tetin stan je odgovarajuće savremeno\, stilizovano\, pomalo i kičasto dizajniran\, kao i kostimi likova (scenografija Una Jankov). Vođeni rediteljem Andrejem Nosovim\, glumci igraju energično i nadahnuto\, nesporno ubedljivo gradeći mozaik nezadovoljstva i nemoći današnjeg čoveka. Likovi provode vreme tražeći seks\, drogu i beskonačne žurke\, što se može shvatiti kao pokušaj bega od praznina u njihovim životima. Vesna Čipčić izuzetno šarmantno i dirljivo igra Tetu koja se trapavo muva po Šteficinom životu\, označavajući i njenu emotivnu podršku. Komički je efektno rešenje Tetine bezubosti\, zbog odsustva veštačke vilice koja je neprestano negde zaturena\, pa ona stalno šuška dok priča. Iva Ilinčić je takođe ubedljiva kao nezadovoljna\, ali odlučna i samosvesna Štefica\, mnogo samouverenija od one nesigurne i kilave Štefice iz romana. Vanja Nenadić igra vrlo samouverenu Šteficinu prijateljicu Anušku\, u vezi sa lažljivim oženjenim muškarcem (Trokrilnim)\, a Dunja Stojanović predstavlja drčnu Marijanu\, pred udajom. Ženski likovi su jaki\, možda i snažniji od muških\, što istinito odražava stanje našeg društva. Luka Grbić izuzetno uverljivo predstavlja Trokrilnog\, jednu sirovinčinu sa viškom testosterona\, Marko Todorović je nešto smireniji Mister Frndić\, Aleksandar Vučković igra Šofera\, dok Miloš Petrović Trojpec ekspresivno i komički sugestivno oblikuje lik Intelektualca koji neprestano filozofira o weltschmerzu.” \nAna Tasić \nKritika je objavljena u Politici 27. oktobra 2021. godine \n 
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beogradsko-dramsko-pozoriste-i-beo-art-produkcija-u-raljama-zivota/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
END:VEVENT
END:VCALENDAR