BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv6.5.1.6//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Barski ljetopis
X-ORIGINAL-URL:https://www.barskiljetopis.me
X-WR-CALDESC:Events for Barski ljetopis
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:UTC
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0000
TZOFFSETTO:+0000
TZNAME:UTC
DTSTART:20190101T000000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190702T213000
DTEND;TZID=UTC:20190702T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T220723Z
LAST-MODIFIED:20190618T163353Z
UID:9749-1562103000-1562103000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:SNP Novi Sad i Narodno pozorište Sombor: „TARTIF“\, režija: Igor Vuk Torbica
DESCRIPTION:Srpsko narodno pozorište Novi Sad i Narodno pozorište Sombor \n„TARTIF“ \nPo motivima originalne Molijerove drame „Tartif“ \nAutor i reditelj: Igor Vuk Torbica \n  \nscenografkinja: Andreja Rondović\nkostimografkinja: Jelisaveta Tatić Čuturilo\nkompozitor: Vladimir Pejković \n  \nIgraju: Saša Torlaković\, Hana Selimović\, Ninoslav Đorđević\, Tijana Marković\, Marko Marković\, Biljana Keskenović\, Danica Grubački\, Marko Savić\, Dušan Vukašinović\, Nemanja Bakić\, Milorad Kapor i Dragana Šuša. \nTrajanje predstave: oko 120 minuta \n  \nO predstavi:  \nPredstava „Tartif“ predstavlja osavremenjenu verziju klasičnog Molijerovog komada. Nastala je kao rezultat projekta koji je nosio naziv „Komično u klasičnom“\, a koji je autorski projekat samog reditelja. \n„Tartif“ je komad klasičnog francuskog komediografa Molijera. Centralna tema kojom se bavi jeste licemjerje i laž\, koji su se u originalnom tekstu odnosili prije svega na izvrtanje vrijednosti i vrlina u religioznom smislu. \nSavremena adaptacija ovog teksta u režiji Igora Vuka Torbice nastala je u procesu samog rada na predstavi i donosi primjenu ovih tema na savremenu problematiku vrijednosti. \n  \nRiječ kritike:  \n„Polazeći od Molijerove klasične komedije Tartif\, koja bespoštedno razobličava društveno i religiozno licemerje\, reditelj Igor Vuk Torbica je napravio zaista izuzetnu\, čistu\, ogoljenu\, bolno savremenu predstavu. Govor likova je u najvećoj meri osavremenjen\, u dobroj meri je napušten Molijerov dijalog u stihu koji bi u novim okolnostima tumačenja delovao anahrono\, prepreka na putu do gledaoca. Činjenica da je Molijerov Tartif bogomoljac takođe je zanemarena\, jer ta vrsta kritičkog fokusa na religioznim motivima u ovom trenutku u našem društvu nema tako upadljiv značaj. Sa ovim postupcima\, intervencijama na originalnom tekstu\, on nam je značenjski i stilski približen. Akcenat predstave je na kritici porodičnih odnosa\, što ima jasan metaforički značaj. Ona jasno\, ali istovremeno sasvim suptilno i estetizovano\, donosi širu društvenu kritiku\, kroz raskrinkavanje porodične truleži\, jer je porodica osnovna ćelija društva. Predstava razobličava sve nas\, naš popustljivi moral\, pristajanje na neprihvatljive uslove života. \nIgra počinje pod upaljenim svetlima u celoj sali\, direktnim obraćanjem glumice Hane Selimović koja predstavlja Dorinu\, ovde u ulozi neke vrste uvodnog naratora. Zahvaljuje nam se što smo došli i otkriva nam svoje slabosti\, strahove\, i sumnju u čestitost Tartifa koji je njihov dom okrenuo naglavačke\, a zatim nam predstavlja i članove Orgonove porodice\, od Elmire (Tijana Marković) i Kleanta (Marko Marković)\, pa nadalje. Njena igra je tu neposredna i delotvorna\, svedeno komički atraktivna\, delikatno zavodljiva i zabavna\, ali istovremeno i surovo ogoljavajuća. Ona odmah uspostavlja direktnu komunikaciju sa nama gledaocima\, ključno nas uvlači nas u igru\, čini nas neodvojivim delom predstave\, odgovornima za potpuno rasulo do kojeg će postepeno doći. Tokom cele predstave će se održavati taj živi odnos izvođača sa gledaocima\, koji karakteriše izuzetna začudnost i slojevitost značenja\, istovremena zabavna zavodljivost\, ali i bezrezervno razotkrivanje maski. \nDizajn scene je sveden\, blago stilizovan i savremen\, u skladu sa značenjima predstave (scenografija Andreja Rondović\, kostim Jelisaveta Tatić Čuturilo). Ceo ansambl je posvećen\, igra je verodostojna i precizna\, na poroznoj granici između ironije i tragedije. Saša Torlaković je izvanredan kao Tartif\, prikriveni manipulant\, lažov od poverenja\, mefistofelovski sladak i dopadljiv. Na scenu stupa poput zvezde\, dok ga zavedeni Orgon (Ninoslav Đorđević) najavljuje kao samoga Boga. Slova koja u pozadini svetlucaju ispisuju njegovo ime\, podsećajući na površni glamur naše stvarnosti\, na gradove koji svetle u mraku\, nespretno pokušavajući da prikriju dubinsku trulež. Njegov dolazak na scenu prati aplauz\, kao u rijalitijima\, dok on\, ne bez ironije\, uzima mikrofon\, kako bismo ga bolje čuli. Elementi ironičnog spektakla su sveprisutni. U kulminaciji horora Tartifovog mutnog opčinjavanja Orgonove porodice\, što je Torbica u odnosu na Molijera brutalno rastegao\, ispaljuju se konfete. One postaju snažna metaforička oznaka opšteg društvenog kiča\, dekorativnog sjaja koji pokušava da sakrije činjenicu da su ljudi postali zombiji\, što se na kraju u predstavi i doslovno prikazuje. Likovi su postali živi mrtvaci\, ispumpane lutke\, od Elmire\, preko Gospođe Pernel (Biljana Keskenović) i Damisa (Marko Savić)\, do Marijane (Danica Grubački) i Valera (Dušan Vukašinović). \nSomborski „Tartif“ odlučno razotkriva sveprisutne laži. Izuzetno je angažovan\, ali u jednom promišljenom i visoko estetizovanom obliku. Predstava nenametljivo ukazuje na lice i naličje manipulacija\, složenost odnosa između prevaranta i prevarenih\, ali i na odgovornost koju svi dele. Ove ideje se naročito impresivno izražavaju u jednoj sugestivnoj\, opojnoj\, zavodljivoj (!) sceni\, kada likovi horski pevaju pesmu Bitlsa „Let it Be“\, predvođeni Tartifom. Ona ovde postaje nežna pesma poraza\, prepuštanja dijaboličnom Tartifu\, višeznačna himna unesrećenih koji dobrovoljno ulaze u nesreću\, nemoćni da joj se odupru.“ \nAna Tasić \n  \nO reditelju: \nIgor Vuk Torbica je rođen u Drvaru (Bosna i Hercegovina)\, djetinjstvo je proveo u Rovinju\, u Puli je završio Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn\, a režiju je diplomirao 2013. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesorke Alise Stojanović. Njegova ispitna predstava na trećoj godini\, Nušićev „Pokojnik“\, dobila je glavnu nagradu „Studio festa“\, proglašena je za najbolju predstavu Nušićevih dana u Smederevu\, i trajno je ostala na repertoaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta. \n„Razbijeni krčag“ u istom pozorištu dobio je 2016. godine pet nagrada na Danima komedije u Jagodini\, tri plus jednu pohvalu na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci\, tri nagrade na danima satire u Zagrebu. Igor Vuk Torbica je zatim režirao „Ožalošćenu porodicu“ u Kranju\, „Don Žuana“ u Zrenjaninu\, „Hinkemana“ u Zagrebačkom kazalištu mladih koji je osvojio nagradu za najbolju predstavu Jugoslovenskog pozorišnog festivala „Bez prevoda“ u Užicu\, nagradu „Ardalion“ za režiju\, nagradu za najbolju predstavu na Gavelinim večerima u Zagrebu i nagradu za režiju\, „Priče iz bečke šume“ u zagrebačkom pozorištu „Gavela“\, a u martu 2017. je održana premijera „Carstva mraka“ Lava Tolstoja u Narodnom pozorištu u Beogradu.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/snp-novi-sad-i-narodno-pozoriste-sombor-tartif-rezija-igor-vuk-torbica/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/tartif-cover-dogadjaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190706T213000
DTEND;TZID=UTC:20190706T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T215805Z
LAST-MODIFIED:20190618T163412Z
UID:9540-1562448600-1562448600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:SMG Ljubljana i HNK „Ivan pl. Zajc" Rijeka: „NAŠE NASILJE I VAŠE NASILJE"\, režija: Oliver Frljić
DESCRIPTION:Slovensko mladinsko gledališče Ljubljana i HNK „Ivan plemeniti Zajc“ Rijeka \n„NAŠE NASILJE I VAŠE NASILJE“   \ninspirisano romanom Petera Vejsa „Estetika otpora“ \nAutor i reditelj: Oliver Frljić \n  \n Scenograf: Igor Pauška \nKostimografkinja: Sandra Dekanić \nMajstor svjetla: Dalibor Fugošić \nInspicijentkinje: Sandra Čarapina/Ana Vidučić \n  \nIgraju: Barbara Babačić\, Daša Doberšek\, Uroš Kaurin\, Dean Krivačić\, Jerko Marčić\, Nika Mišković\, Draga Potočnjak\, Matej Recer i Blaz Šef \nTrajanje: oko 75 minuta \n  \nO PREDSTAVI: \nPredstava „Naše nasilje i vaše nasilje“ širom otvorenih očiju posmatra Evropu naivno zatečenu izbjegličkom krizom\, Evropu koja spremno zaboravlja na svoju kolonijalnu prošlost dok jednako tako spremno zatvara granice hiljadama onih koji bježe upravo pred posljedicama evropske i američke politike. \nPredstava „Naše nasilje i vaše nasilje“ postaviće neka možda vrlo neugodna pitanja: Jesmo li svjesni da naše blagostanje zavisi od hiljada mrtvih na Bliskom istoku? Kupujemo li savjest svojom deklarativnom solidarnošću? U trenutku u kojem svjedočimo jednoj od najvećih svjetskih kriza nakon Drugog svjetskog rata\, trebamo li se s ponosom nazivati Evropljanima ili se Evrope trebamo sramiti? Jesmo li spremni snositi posljedice evropske stoljetne arogantne dominacije? Oplakujemo li jednako žrtve terorističkih napada u Parizu i Briselu\, kao i onih u Bagdadu? U kojem smo trenutku povjerovali da smo gospodari istine i da je naš Bog svemoćniji od drugih? I gdje se u svemu tome nalazimo mi\, gledaoci ove predstave dok plačemo u polumraku dvorane pred fikcionalnim\, odigranim prizorima\, ali ostajemo ravnodušni pred stvarnim ljudima u izbjegličkim kampovima širom Evrope? \nPredstava je nastala u međunarodnoj koprodukciji nekoliko evropskih pozorišta i festivala\, koju uz riječki HNK čine HAU Hebbel am Ufer iz Berlina (Njemačka) kao inicijator projekta\, Wiener Festwochena iz Beča (Austrija)\, Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane (Slovenija)\, Kunstfesta iz Vajmara (Njemačka)\, Zürcher Theater Spektakel (Švajcarska) i sarajevski Festival MESS (BiH)\, uz podršku German Federal Cultural Foundation (Njemačka). \nRiječ kritike:  \n„Devetero hrabrih glumaca iz Rijeke i Ljubljane – Barbara Babačić\, Daša Doberšek\, Uroš Kaurin\, Dean Krivačić\, Jerko Marčić\, Nika Mišković\, Draga Potočnjak\, Matej Recer i Blaž Šef – briljantno je odigralo licemjerje bogate Evrope koja svakom izbjeglici traži dlaku u jajetu\, dok se hiljade ljudi davi u Mediteranu ili skapava u blatu na prilazima Evropi. Ova predstava napada tu nepodnošljivu lakoću postojanja na koju je naučila Evropa\, kako bi pokazala da ne možemo mirno stajati u vlastitoj udobnosti dok se oko nas događaju nepojmljive stvari. \nPoetika šokantnih fleševa\, začudnih slika i drskog govora\, kojom Frljić iritira i desnicu i tzv. umjerene građane\, već je prilično poznata\, no za predstavu „Naše nasilje i vaše nasilje“ je važno to što je ona vrijedna u mjeri svoje težine. Ona govori o strahoti izbjeglištva i o užasu naše šutnje. Ili kako bi rekao politički teoretičar Edmund Burke: „Jedina stvar koja je potrebna za trijumf zla jest da dobri ljudi ne urade ništa…“ \nBojan Munjin\, Novosti
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/smg-ljubljana-i-hnk-ivan-pl-zajc-rijeka-nase-nasilje-i-vase-nasilje-rezija-oliver-frljic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/Naše-nasilje-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190709T213000
DTEND;TZID=UTC:20190709T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T215334Z
LAST-MODIFIED:20190614T215334Z
UID:9545-1562707800-1562707800@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Teatar „EXIT“\, Zagreb: „NEVJEROJATAN DOGAĐAJ“\, režija: Ivica Boban
DESCRIPTION:Teatar „EXIT“ \, Zagreb \n„NEVJEROJATAN DOGAĐAJ“ \nrežija: Ivica Boban \nKoreografija: Blaženka Kovač Varić \nScenografija: Zdravka Ivandija \nKostimografija: Zdravka Ivandija \nDizajn svjetla: Vesna Kolarec \nVideo: Dario Hacek \nIgraju: Filip Detelić\, Anja Matković\, Tara Rosandić i Erna Rudnički \n  \nO predstavi:  \nU virtuoznoj pozorišnoj i glumačkoj igri\, punoj kalamburičnih zapleta u stilu savremene komedije dell’ arte\, četvoro mladih glumaca – Filip Detelić\, Anja Matković\, Tara Rosandić i Erna Rudnički transformisaće se pred vama snagom svog talenta i zavidnom vještinom u više od dvadesetak likova koji su se jednog dana našli u vrtlogu nevjerovatno turbulentnog događaja u vašem gradu. \n…Saznaćete kako jedan taksista baš tog dana nije imao sreće… i kako se promoterka zdravog života našla na fasadi i skočila s trećeg sprata… i kako je zaposlena u zoološkom vrtu liznula žabu… i koga je antropološkinja i uvažena naučnica optužila za gerontocid… i kako je otpuštena radnica mesne industrije spašavala komšiju od infarkta… i kako je zbog vanrednih vijesti i kriznog stanja prekinuta TV emisija Global… i što se dogodilo u jednom night clubu kad je reprezentativka ženskog fudbalskog tima prvi put obukla štikle… i sve to\, i još mnogo više… \nPredstava „Nevjerojatan događaj“\, na rubu zbilje i fikcije\, istine i mašte\, problematizuje našu istraumatizovanu stvarnost\, sve težu i za mnoge nepodnošljivu svakodnevicu\, borbu da se opstane i izvuče iz neplaćenih računa\, kredita i minusa\, narušenih odnosa\, samoće i svih nemogućih\, ali bolno stvarnih problema i bezizlaznih situacija tranzicionog neoliberalno kapitalističkog vremena u kojem živimo. \nSvi su ti problemi upisani u živote sedam glavnih i još petnaestak sporednih likova koje ćete upoznati tokom predstave i koji će vam ispričati svoje istovremeno smiješne i tužne priče\, te razotkriti pred vama i ono što nikome ne mogu\, nemaju ili ne bi rekli – jer pozornica je\, vjerujemo\, ono mjesto gdje možemo i moramo do kraja razgolititi i stvarnost i našu intimu\, nasmijati se do suza tuđim i svojim slabostima\, glupostima\, pa i nesrećama – gdje se možemo rasteretiti\, utješiti\, osvijestiti i zajedno doživjeti i trenutke katarze. \n  \nRIJEČ KRITIKE:  \n„Vrsna redateljica\, koreografkinja\, scenaristica\, autorica kazališnih projekata i redovita profesorica Akademije dramske umjetnosti Ivica Boban priredila je u produkciji Kazališta KNAP „Nevjerojatan događaj“. Sa samo četiri mlada glumca Ivica Boban je uspjela postaviti na scenu predstavu s više od dvadeset likova\, a da nijedan od njih ni u jednom trenutku ne posustane\, baš naprotiv. Iznimno dobra gluma\, zanimljiva režija\, atraktivni kostimi\, dobra koreografija i funkcionalna upotreba prostora rezultirali su nevjerojatno uspjelom predstavom. \n„Nevjerojatan događaj“ je\, kako u najavi predstave i stoji\, svojevrsna moderna commedia dell’arte. Ta poetička premisa je redateljski inteligentno razrađena te transponirana u suvremeni svijet. Nema ovdje tipskih likova iz 16. stoljeća kao što su Pantalone\, Arlekino\, hvalisavi vojnici\, zaljubljeni parovi\, doktori i slični. Pred nama su pomalo frustrirani i izmučeni ljudi iz naše vlastite okoline: ljudi pod stresom od napornog posla koji se odaju porocima ili taj stres potiskuju dok jednog dana ne eskalira\, intelektualci u mirovini od koje jedva mogu preživjeti\, ljudi s društvene margine\, diskriminirani\, zanemareni ili usamljeni ljudi. Ovi društveno-socijalni elementi su\, međutim\, potisnuti u drugi plan. Osobne traume i nevolje pojedinaca\, također. One su tu tek da likovima daju još jednu dimenziju\, da ih očovječe. Naglasak je stavljen na ono tipsko\, plošno u njima\, na ono što će izazvati humor\, uz oprez da taj humor ne preraste u onaj prizeman i jeftin. Tako su svi ti likovi utjelovljeni u osuvremenjenim tipskim junacima – pijanom taksistu\, plesačici koja postaje prostitutka\, lezbijki koja igra nogomet\, tvorničkoj radnici koju muž vara… Svi su nesretni\, ali se ničija nesreća ne potencira\, nema patetike ni potresnih ispovijesti. \nJoš jedna poveznica s commedia dell’arte je i izvrsna gluma (obogaćena i umijećima poput pjevanja i plesa) s tom razlikom što su mladi glumci iz ove postave pokazali širok glumački raspon\, a ne samo specijaliziranost za jedan lik. Svojom su raskošnom\, predanom igrom i fascinantnim talentom plijenili tijekom cijela dva sata\, koliko otprilike predstava traje. Uz brojna presvlačenja\, dinamičnu igru i transformacije činilo se da je na sceni neuporedivo više od četvero glumca. Svojom igrom\, govorom tijela\, odličnim scenskim govorom\, šarmom i izvrsnom glumom pokazali su da su zaista obećavajuća generacija i da će i ova\, kao i brojne druge uspješnice Ivice Boban\, zasigurno imati mnogo uspješnih izvođenja. \nKolaž sastavljen od poznatih\, ali intrigantnih životnih ili svakodnevnih priča uz strogo balansiranje i usklađenost sa zahtjevima moderne scene iznjedrio je vrlo zanimljivu\, duhovitu i dobru predstavu. U vrijeme youtube generacije\, šarolik i dinamičan sadržaj unutar jedne predstave zasigurno će održati pažnju i gledateljima koji nemaju strpljenja za kazališni medij. Za „Nevjerojatan događaj“ uz redateljicu je najzaslužnija glumačka postava\, ali se ne može zanemariti i uloga svih ostali članova autorskog tima\, što je publika prepoznala i svoju zahvalnost ukazala na pravi način – ovacijama.“ \nOlivera Radović\, KAZALIŠTE.hr \n  \nO rediteljki: \nIvica Boban je hrvatska pozorišna rediteljka rođena u Zagrebu\, 1942. Završila je Školu za ritmiku i ples\, a 1965. godine diplomirala glumu na Akademiji dramske umjetnosti. Stručno se usavršavala u Moskvi (koreografija i glumačka pedagogija) i tadašnjem Lenjingradu. Na početku karijere radila je kao koreografkinja i saradnica za pantomimu i scenski pokret u osamdesetak predstava\, u pozorištima i na festivalima širom Hrvatske. Osnivač je\, umjetnički rukovodilac i rediteljka Kazališne radionice „Pozdrav“\, koja je od 1973. odigrala više od 600 predstava („Pozdravi“\, „Povratak Arlechina“\, „Play Čehov“\, „Play Držić“…)\, gostujući na pedesetak festivala u 13 zemalja Evrope\, te Srednje i Južne Amerike. Autorka je pedesetak konceptualnih događanja\, a osim pozorišnih predstava režirala je i svečana otvaranja „Dubrovačkih ljetnjih igara“ i Univerzijade u Zagrebu\, 1987. godine. \nRežirala je u pozorištima i na festivalima u Zagrebu\, Dubrovniku\, Splitu\, Rijeci i Varaždinu. Među njena važnija rediteljska ostvarenja\, pored „Pozdrava“\, spadaju postavke Euripidove „Medeje“\, Sofokleove „Antigone“\, Fabrieve „Smrti Vronskog“\, Milerovog komada „Hamletmachine“\, potom Ibzenove „Nore“ i Držićeve „Hekube“. Često režira i u Hrvatskom narodnom kazalištu\, u Zagrebu. Boban je redovni profesor na Akademiji dramske umjetnosti i gostujući profesor na njujorškom univerzitetu „Tisch School of Arts“. Član je Evropskog udruženja instituta i akademija umjetnosti ELIA\, a predavala je i vodila seminare na pozorišnim akademijama\, školama i festivalima u zemlji i inostranstvu\, prije svega na temu metodologije procesa pozorišnog\, a posebno glumačkog stvaranja. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/teatar-exit-zagreb-nevjerojatan-dogadjaj-rezija-ivica-boban/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/nevjerojatan-događaj-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190713T213000
DTEND;TZID=UTC:20190713T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T214753Z
LAST-MODIFIED:20190618T163435Z
UID:9550-1563053400-1563053400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:ATELJE 212: „HOMO FABER“\, režija: Ana Tomović
DESCRIPTION:ATELJE 212 \nMaks Friš \n„HOMO FABER“ \nRežija: Ana Tomović \nPrevod: Olga Trebičnik \nDramatizacija: Tamara Baračkov \nScenografija: Ljubica Milanović  \nKostimografija: Selena Orb\nMuzika: Nevena Glušica \nScenski pokret: Maja Kalafatić\nVideo: Dušan Grubin \nIgraju: Svetozar Cvetković\, Jovana Stojiljković\, Radmila Tomović\, Stefan Bundalo\, Jelena Petrović i Mladen Lukić \nO PREDSTAVI: \n„Homo Faber“ je priča o Valteru Fabru i njegovim putovanjima na kojima sam junak problematizuje sopstveni identitet\, individualnost\, odgovornost spram svojih odluka\, sopstveni moral i političku poziciju u društvu. Faber se suočava sa egzistencijalističkim krizama\, problemom vjere i životnim usudom koji je izvan njegove kontrole – njegova ljubav prema jednoj ženi nakon razlaza\, biva zamijenjena njegovom krivicom i tragičkom greškom u ljubavi prema drugoj\, značajno mlađoj ženi. Valter Faber je junak koji se kroz niz životnih okolnosti suočava sa sobom samim i biva poražen sobom na samome kraju. \n  \nO ROMANU:  \nProslavljeni roman švajcarskog pisca Maksa Friša Homo Faber usredsređuje se na dramatičan pokušaj lika okarakterisanog kao homo faber (na latinskom – čovjek kovač svoje sudbine) da protekle događaje shvati i objasni na osnovu uloge pomoću koje je izgradio svoj odnos prema svijetu: čovjek djelatnik može sam da upravlja svojim životom. Opredjeljenje za tehniku\, na profesionalnom planu\, i za samački život\, na privatnom\, značilo je za Valtera Fabera zatvaranje u okvire sistema koji mu je stvarao osjećaj da gospodari sobom i nudio ne samo pouzdan zaklon u odnosu na stihijnost sadašnjosti\, već i izvjesne garancije za budućnost. No\, mada je izabrana uloga djelovala bezbjedno\, njena slaba strana\, o kojoj nije vodio računa\, bila je prošlost… \nKroz susret sa mladom Sabet glavni junak se zapravo suočava sa svojom prošlošću koju je nastojao da apstrahuje. Na širem planu romana\, to je susret svijeta tehnike i slijepog povjerenja u činjenice – sa mitskim i sudbinskim. Ishod tog susreta\, između ostalog\, već i izboru imena i prezimena glavnog junaka daje ironijski prizvuk. \nRoman je prvi put objavljen 1957. godine\, a po njemu je snimljen i film „Vojadžer“ u režiji Folkera Šlendorfa. \n  \nO REDITELJKI:  \nAna Tomović je rođena 1979. godine u Beogradu. Diplomirala je pozorišnu i radio-režiju na FDU u Beogradu u klasi prof. Egona Savina i asistenta Dušana Petrovića. Režirala je predstave: „Creeps“ Luca Hibnera (BDP)\, „Patka“ Stele Fihili (Kraljevačko pozorište)\, „Halflajf“ Filipa Vujoševića (Atelje 212)\, „Povratak Kazanove“ po noveli Artura Šniclera (SNP)\, „Monogamija“ Stele Fihili (Somborsko narodno pozorište)\, autorski projekat „Trt\, mrt\, život ili smrt“ (BELEF 2007)\, „Norway. Today“ Igora Bauersime (BDP i Kruševačko pozorište)\, „Brod za lutke“ Milene Marković (SNP)\, „Slučaj Vojcek – Hinkeman“ po G. Bihneru i E. Toleru (Bitef teatar)\, „Ronalde\, razumi me“ Filipa Vujoševića (Narodno pozorište u Beogradu)\, „Romeo i Julija“ (Pozorište „Oberhausen“\, Njemačka)\, „Vještice“ Roalda Dala (Malo pozorište „Duško Radović“). Dobitnica je nagrade za najbolju režiju na Joakimfestu 2005. godine za predstavu „Patka“. Predstava „Brod za lutke“ pobjednik je Sterijinog pozorja 2009. godine.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/atelje-212-homo-faber-rezija-ana-tomovic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/HOMO-FABER-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190716T213000
DTEND;TZID=UTC:20190716T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T213811Z
LAST-MODIFIED:20190614T213811Z
UID:9555-1563312600-1563312600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Beo Art“ i „Hartefakt“ fond: „BALAVA“\, režija: Andrej Nosov
DESCRIPTION:„Beo Art“ i „Hartefakt“ fond \nDunja Matić \n„BALAVA“ \nRežija: Andrej Nosov \n  \nMuzika: Draško Adžić \nScenografija i kostim: Selena Orb \nDizajn svjetla: Izvanredni Bob \nScenski pokret: Damjan Kecojević \nIgraju: Mirjana Karanović\, Jasna Đuričić\, Jovana Belović i Isidora Simijonović \n  \nO PREDSTAVI:  \n„Balava“ je drama koja prati četiri ženska lika: Balavu\, njenu sestru Malu i njihove Mamu i Tetku\, u periodu Balavinog sazrevanja i odlaska od kuće. Kroz mučan odnos\, njih četiri pokušavaju da se izbore jedna sa drugom\, i same za sebe\, uljuljkane u toksičnu svakodnevicu porodice na koju su navikle\, nesvesne da su se stvari otele kontroli i da će njihov balon konačno pući. Balava je komad koji preispituje iskonske porodične i međuljudske odnose i njihov uticaj i značaj na svakodnevni život\, težinu društvenih normi koje konstruišu našu realnost\, te kakve posledice porodica ima po čoveka. \nOdlazak od kuće\, iz roditeljskog „gnezda“\, za moju generaciju je ključno i još uvek nerešivo pitanje. Sigurno da ima mnogo razloga zašto je to problem\, u društvenom\, ekonomskom i alimentarnom smislu\, ali ima nešto i u nedostatku odgovornosti ljudi moje generacije za sopstveni život\, snove i strasti. Dunja Matić je napisala dramu o svima nama\, pišući o sebi\, i kada to nije direktno ona\, niti direktno mi. Njena poetika možda asocira na mnoge savremene pisce\, ali najveća snaga njene literature je u jednostavnom\, a poetskom\, odlučnom\, a nežnom\, ekonomičnom\, a bogatom\, ciničnom\, ali ranjivom poetskom jeziku. \nDunja ne slika te pasivne i apatične mlade ljude\, naprotiv\, Balava se ne plaši ili ju je barem stid da se plaši\, i baš time vraća mladost i snagu na našu scenu. \nBila je velika privilegija i škola napraviti ovu oazu rada i poezije\, pozorišta i vrhunske glume\, koje su mi pružile glumice u ovoj predstavi. \nImati decu\, naslednike i one koji dolaze posle nas\, imati roditelje i biti roditelj\, za mene je fokusiralo glavni problem čitave generacije naših roditelja: nikada nisu razumeli reči Duška Radovića\, kada im je poručivao „tucite svoju decu kad počnu da liče na vas“. \nJer kako Dunja poručuje sa scene: „Šta će ti drvo\, da liči na tebe.“ \n  \nO REDITELJU: \nAndrej Nosov je rođen u Prokuplju 1983. godine. Svoj rediteljski rad posvetio je temama društveno-političke odgovornosti\, promocije i odbrane ljudskih i manjinskih prava. \nOsnivač je Inicijative mladih za ljudska prava i „Hartefakt“ fonda koji podržava male i značajne programe i posebne pojedince\, ali i kao produkcija i svojevrsni hub novih i posebnih ideja. \nPosljednjih godina\, Nosov aktivno režira. Dobitnik je značajnih priznanja.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beo-art-i-hartefakt-fond-balava-rezija-andrej-nosov/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/balava-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190720T213000
DTEND;TZID=UTC:20190720T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T213406Z
LAST-MODIFIED:20190721T073046Z
UID:9787-1563658200-1563658200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban (PREMIJERA sa pozivnicom)
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nInspirisano istoimenim romanom Migela de Servantesa \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja:  \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju:  \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban-premijera/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190721T213000
DTEND;TZID=UTC:20190721T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T213300Z
LAST-MODIFIED:20190717T170004Z
UID:9790-1563744600-1563744600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban-2/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190722T213000
DTEND;TZID=UTC:20190722T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T212841Z
LAST-MODIFIED:20190717T170159Z
UID:9792-1563831000-1563831000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica: „DON KIHOT“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica \nMigel de Servantes \n„DON KIHOT“ \nRežija: Andraš Urban \nTekst: Vedrana Božinović \nMuzika: Irena Popović Dragović \nScenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić \nKostimografija: Lina Leković \nIgraju: Branka Femić Šćekić\, Kristina Obradović\, Branka Stanić\, Jelena Simić\, Sanja Popović\, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović. \n  \nRiječ reditelja: \nNeću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju\, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama\, i prepustite se predstavi. \nAndraš Urban \nRiječ autorke teksta: \nDon Kihot je klasika. \nOvo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“\, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana\, lik koji je postao simbolom\, arhetipom\, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je\, nesumnjivo\, veliko djelo\, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti\, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije\, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima\, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo\, kakvom težimo i da li je idealno društvo\, čak i ako ga dosegnemo\, zaista po našim mjerilima. Nas\, Balkanaca\, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu\, nego postoji i nešto što je stvar dogovora. \nPa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli. \nServantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti\, pozorišta\, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac)\, religije\, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama\, u romanu se jasno progovara o idealu države\, društva\, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili. \nNaši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan\, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra\, da parafraziram\, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No\, zakoni su jedno. A praksa je\, rekoh\, gotovo uvijek\, nešto sasvim drugo. \nOvo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija\, očuvanje reda ili\, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča\, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim\, tim strašnim i nerazumnim\, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka. \nAko više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer\, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“. \nJuriš na vjetrenjače. \nVedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretira kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a\, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-podgorica-don-kihot-rezija-andras-urban/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190723T213000
DTEND;TZID=UTC:20190723T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T212649Z
LAST-MODIFIED:20190706T155206Z
UID:9563-1563917400-1563917400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Beogradsko dramsko pozorište i „Beo Art“: „ROMAN O LONDONU“\, režija: Ana Đorđević
DESCRIPTION:Beogradsko dramsko pozorište i „Beo Art“ \nMiloš Crnjanski \n„ROMAN O LONDONU“ \nRežija\, dramatizacija i izbor muzike: Ana Đorđević \n Scenografija: Jasmina Holbus \nKostimografija: Adrijana Pajić \nScenski govor: Dijana Marković \nVođa projekta: Srđan Obrenović \nFotografije: Marija Ivanišević \n  \nIgraju: Milan Marić\, Milica Zarić\, Ljubinka Klarić\, Milan Čučilović\, Ivana Nikolić\,Dragiša Milojković\, Branko Cvejić i Aleksandar Vučković \n  \nO DJELU: \nZasnovan na ličnom iskustvu pisca\, „Roman o Londonu“ Miloša Crnjanskog je priča o tegobnom životu emigranata u tuđini. Prati život dvoje izbjeglih Rusa\, bračnog para\, koji u Londonu u godinama poslije Drugog svjetskog rata\, jedva sastavlja kraj sa krajem u nepoznatom\, negostoljubivom\, stranom gradu… Ima li mjesta sreći u posljeratnom svijetu u kome nema prijatelja\, već samo poznanika i prolaznika\, u kome je\, čak i u gomili\, svako sam… Trošni i memljivi londonski stančići i sobičci slika su puste duše emigranata\, bračnih parova poput Rjepnina i Nađe\, u kojima u tišini i nemaštini\, životare uz bolna sjećanja\, osjećaje nepripadanja\, izgnanosti\, neuklopljenosti i strepnje. Kakva je to egzistencija u kojoj vam\, osim golog života\, nedostaje sve: otadžbina\, prijatelji\, porodica\, pa čak i oni koji su neposredno pored vas? \n  \nO PREDSTAVI:  \n„Iako ne može da se kaže da stvaralaštvo M. Crnjanskog nije bilo prisutno na srpskim scenama u proteklih petnaest godina\, sigurno je da\, s obzirom na značaj i obim njegovog opusa\, niko ne može da tvrdi da ga je bilo previše\, pa čak ni dovoljno. Od pozorišnih institucija i umetnika koji se\, u estetskom pristupu\, prvenstveno oslanjaju na literarna ostvarenja kao polazišnu tačku u radu na predstavama\, očekuje se da svoj izbor baziraju na najvišim dometima te literature\, a posebno se to odnosi na ona literarna ostvarenja koja dolaze od domaćih autora svetskog nivoa. Među njih\, bez sumnje\, spada Miloš Crnjanski\, za kog je Ivo Andrić izjavio da je „jedini rođeni pisac među nama“. \nNaravno\, koliko je pojedino literarno delo značajno u direktnoj je vezi sa tim koliko situaciono i tematski ima dodirnih tačaka sa najvažnijim društvenim problemima.. „Roman o Londonu“ nedvosmisleno govori o poziciji emigranta u stranoj sredini\, o razlozima za emigraciju\, i emotivnoj\, duhovnoj i egzistencijalnoj borbi koju vodi sa sobom i sa drugima\, osoba naterana na život van svoje zemlje. Dileme i krize koje preživljavaju mnogobrojni naši sunarodnici u emigraciji ne razlikuju se od sudbine Rjepnina i njegove supruge Nađe\, glavnih likova u romanu Crnjanskog. Kako je i sam Crnjanski bio emigrant\, a „Roman o Londonu“ ima delimično autobiografski osnov\, snaga i preciznost s kojim su u njemu izražena stanja su fascinantni. Teško da postoji literarno delo koje nadahnutije govori o životu u stranoj zemlji\, o čežnji za sopstvenom\, i očajanju usled saznanja da je život u njoj ultimativno nemoguć. Kada se razmišlja o najizraženijim društvenim problemima koji su potresali i potresaju ovu sredinu dve decenije unazad\, „Roman o Londonu“ se nameće kao jedno od onih dela koja ih definišu na mnogo različitih načina i nivoa. \nIdeja za koju želimo da bude u osnovi svakog elementa predstave\, od dramatizacije do njenog vizuelnog dela\, i koja će objedinjavati sve njih\, i preko njih dejstvovati na publiku je ta da\, ma koliko uslovi života bili surovi\, razarajući po golu egzistenciju i po duševno zdravlje\, čovek može i mora da zadrži dostojanstvo i pravičnost spram sveta u kome živi\, i ljubav prema ljudima uopšte\, najdaljem koliko i najbližem. To se posebno odnosi na ljubav prema sopstvenoj zemlji\, koja ne zavisi od njenog političkog uređenja\, a ne znači ni mržnju prema drugim zemljama. Ostati nepokolebljivo objektivan\, odmeren\, protivan svakom revanšizmu\, mržnji i nasilju\, u odnosu na svoj narod\, ali i druge narode\, ostati nepotkupljiv i kada si gladan\, ne izdajući ni za jotu uverenja svog srca i logičnog uma\, neophodno je da bi život\, koji je u svojoj pojavnosti nemilosrdno promenljiv\, imao trajni\, neuništivi smisao\, svoju kičmu\, koja je nesalomiva.“ \nAna Đorđević\, reditelj i autor dramatizacije \n  \nO REDITELJU:  \nAna Đorđević (1977) je završila pozorišnu i radio-režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Režirala je predstave u Beogradu\, Novom Sadu\, Skoplju\, Podgorici\, Subotici\, Somboru\, Banja Luci\, Kruševcu\, Vranju\, Nišu. Autor je ili ko-autor većeg broja dramatizacija i autorskih tekstova koje je režirala. Dobitnik je više domaćih i regionalnih priznanja. \nZnačajnije režije: Kiš/Baletić/Đorđević „Red vožnje Andreasa Sama“ (JDP\, 2005)\, Ž. B. Molijer „Don Žuan“ (BITEF teatar\, 2005)\, Đ. Bokačo „Dekameron“ (Večernja scena pozorišta „Boško Buha“\, 2006)\, L. Lazarević „Švabica“ (JDP\, 2009)\, F. M. Dostojevski „Zapisi iz podzemlja“ (JDP\, 2010)\, N. V. Gogolj „Ženidba“ (NP Sombor\, 2010)\, Petar Mihajlović „Radnička hronika“ (NP Republike Srpske\, Banja Luka\, 2010)\, Ana Đorđević „Đakon“ (SNP Novi Sad\, 2013)\, Ana Đorđević „Četrnaesta“ (NP Republike Srpske\, Banja Luka\, 2013)\, V. Šekspir „Mnogo vike ni oko čega“ (NP Sombor\, 2015)\, Stojan Srdić „Moje dete“ (BDP\, 2016)\, M. Krleža „U agoniji“ („BeoArt“ i JDP\, 2016)\, N. V. Gogolj „Mrtve duše“ (NP Niš\, 2017)\, Ana Đorđević „Anika i njena vremena“ („BeoArt“ i SNP\, 2017)\, Ana Đorđević „Crne kraljice“ (Drama na mađarskom jeziku\, NP Subotica\, 2017).
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beogradsko-dramsko-pozoriste-i-beo-art-roman-o-londonu-rezija-ana-djordjevic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/Roman-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190727T213000
DTEND;TZID=UTC:20190727T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T212338Z
LAST-MODIFIED:20190618T163656Z
UID:9568-1564263000-1564263000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju: „KAPITAL“\, režija: Andraš Urban
DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“ na Cetinju \nKarl Marks \n„KAPITAL“ \nRežija: Andraš Urban \n  \nDramatizacija: Vedrana Božinović \nAdaptacija i vizuelni identitet: Andraš Urban \nMuzika: Irena Popović Dragović \nKostimografija: Lina Leković  \nIzrada maski: Marko Petrović Njegoš \nFotografija: Duško Miljanić \nAsistenti na projektu: Jelena Odalović i Minja Novaković \nOrganizacija: Đorđije Radoičić \nMuzičari: Milivoje Pićurić\, klavir; Jovan Bjelica\, gitara; Blažo Tatar\, bubnjevi i Vedran Zeković\, bas gitara. \n  \nIgraju: Jelena Laban\, Jelena Šestović\, Stevan Vuković i Pavle Perović\, studenti FDU Cetinje\, iz klase profesora Branislava Mićunovića. \n  \nRiječ reditelja:  \n„Mi smo krenuli od „Kapitala“ sa izrazitim ciljem da pojasnimo određene termine i pojmove\, da ne govorimo više u vazduh\, već da nam bude jasno o čemu govorimo\, da odredimo taj prostor\, koji bi nazvali nekim našim životom u savremenom svijetu. Čovjek se bavi preispitivanjem\, ne lokalno\, već u vremenu u kom postojimo. Stvarnost je samo inspiracija. Smisao svake umjetnosti je da dovodimo u pitanje sebe i određene pojmove. Predstava govori o brutalnim stvarima. Ekonomisti kažu da kapitalizam nije dobar\, ali da ne postoji bolji sistem. Mi nismo naučno društvo koje nalazi rješenja\, ali baš kada dovodimo u pitanje neke stavove dolazimo do istine. Ovo nije priča o Jugoslaviji. Ta priča se\, kao i ona iz 1918\, 1945. završila u krvi. Mi to stalno imamo u istoriji. To je lažni mit Balkana\, biću intiman\, toga mi je dosta. Mi se mažemo tom krvlju kao da je to naš folklor. Prihvatamo demagoške neistine koje nam se plasiraju kao fundamentalnu istinu. To se čini uglavnom na račun ugroženosti.“ \nAndraš Urban \nRiječ dramaturškinje:  \n„Teško je transponovati roman na scenu\, a „Kapital“\, činilo mi se gotovo nemoguće\, jer je to jedno zamršeno klupko raznoraznih pojmova\, od ekonomske do društvene teorije i treba naći nit\, koju će čovjek povući\, ali tako da se sve razmrsi. Mnogo niti sam vukla\, ali zapravo sam uvijek znala – treba krenuti od toga – „A gdje je tu čovjek?“ … Marks piše o tome\, u svakom poglavlju\, bilo da piše o radu\, novcu\, akumulaciji\, ispod tih zamršenih redova i brojki\, pita – „Gdje je čovjek?“ Postavljam to pitanje od devedesetih. Pola svog života živim u društvu za koje kažu da se zove tranzicija\, u njoj smo zarobljeni. Gdje je čovjek u Crnoj Gori? Radimo u ovoj zemlji. Šta se dešava sa ovim mladim ljudima? Oni nisu živjeli u socijalizmu. Mi jesmo. Socijalizam smo srušili nacionalizmom. Prvobitna akumulacija kapitala desila se kada smo ubijedili ljude da će im biti bolje\, ako se vratimo unazad. Mi klizimo unazad. Ova predstava postavlja i pitanje – Gdje ćemo se zaustaviti?                                                                                                                                                                                                                                            Vedrana Božinović \n  \nO reditelju: \nAndraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina\, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu\, u kojoj radi kao autor\, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena\, formira pozorišnu trupu „Aiowa“\, koja je teatar tretirala kao specifičnu\, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti\, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih\, napušta studije\, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine\, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića\, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­-a i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici\, vodi umjetničke radionice u Rumuniji\, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu\, Novom Sadu\, Beogradu\, Segedinu\, Bitolju\, Ljubljani\, Berlinu\, Klužu\, Varni. Ukupno\, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao prosvijetljeni prostor\, ponekad provokativne akcije\, gdje se misli\, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija\, i druga stvarnost\, koja postoji za sebe\, ali nastaje u odnosu izvođača\, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja\, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske)\, nagrada „Joakim Vujić“\, „Pro urbe“ grada Subotice\, „Pro urbe“ grada Senta\, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“\, „Sterija“\, „Infant“\, „Joakimfest“\, „Tvrđava fest“\, „Teatarfest“\, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“\, „Festival mađarskih pozorišta“\, „MOT“.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-na-cetinju-kapital-rezija-andras-urban/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/kapital-cover-događaj.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20190730T213000
DTEND;TZID=UTC:20190730T213000
DTSTAMP:20260506T080151
CREATED:20190614T212000Z
LAST-MODIFIED:20190618T163637Z
UID:9574-1564522200-1564522200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Kulturocilin: „KAD JE NIČE PLAKAO“\, režija: Goran Jevtić
DESCRIPTION:Kulturocilin \n„KAD JE NIČE PLAKAO“ \npo istoimenom romanu Irvina D. Jaloma \nRežija: Goran Jevtić \nDramatizacija: Jordan Cvetanović \n  \nIgraju: Ljubomir Bandović\, Goran Jevtić\, Katarina Marković\, Vanja Milačić\, Sara Pejčić i Dimitrije Stajić \n  \nO predstavi:  \nPredstava „Kad je Niče plakao“ inspirisana je istoimenim romanom Irvina Jaloma\, jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca.\nU pitanju je priča o rađanju psihoanalize\, o izdvajanju pojedinca iz mase\, priča o susretu tri genijalna uma – Jozefa Brojera\, Sigmunda Frojda i Fridriha Ničea – susretu koji će promijeniti savremeno razumijevanje čovjeka. \nRiječ reditelja:  \n„Kao retko kada\, dogodi se da jedan roman postane neprikosnoveni svetski bestseler\, a da pritom ne izgubi svoj umetnički i intelektualni autoritet. Roman Irvina Jaloma je upravo to. Statistike kažu da je među svetskom populacijom koja čita romane\, svaki treći pročitao „KAD JE NIČE PLAKAO“\, što ga svrstava u jedno od najpopularnijih dela ikada napisanih. Ovaj komad počinje molbom filozofkinje Lu Salome doktoru Brojeru\, da primi na lečenje mladog i nepoznatog filozofa Fridriha Ničea. Problem je u tome što Niče neće pristati ako sazna da je upravo Lu urgirala na tome jer su odnedavno prekinuli sve odnose i ona smatra da je ona uzrok njegove patnje i narušenog zdravlja. Dr Brojer nalazi način da se sretne sa Ničeom i počinju njihovi stalni susreti u kojima se polako odmotava gusto i teško razmrsivo klupko Ničeovih problema\, strahova\, nasleđa\, nerazjašnjenih porodičnih problema\, ljubavnih nemogućnosti\, strasti\, filozofskih nedoumica i pitanja bez odgovora\, jednom rečju svega sto čini život bilo koga od nas. \nTokom tih seansi otkriva se podjednako zamršeni unutrašnji svet i samog doktora Brojera. I dok otkrivamo i tajne njegovog bića\, koje ne sme da pokaže\, kao ni slabosti jer je upravo on taj koji bi trebalo da leči\, prisustvujemo uzbudljivom\, gotovo trilerskom zapletu i preplitanju unutrašnjih borbi\, koje vode katarzi ova dva blistava uma\, čiji će rad promeniti tok istorije i uticati na živote svih nas. Tokom samih seansi rađaju se tehnike i ideje za lečenje koje će kasnije biti artikulisane u ono što danas nazivamo psihoanalitički metod lečenja. Svedok ovog procesa je i mladi doktor Frojd\, Brojerov saradnik koji polako uviđa plodonosnost i značaj „lečenja razgovorom“. Pitanja koja čekaju svoj odgovor i traže ga u najskrivenijim kutovima naše podsvesti su ista ona pitanja koja muče svakog čoveka\, dakle i svakog gledaoca. Odnos sa porodicom\, traume\, nasleđa\, u suprotnosti sa željama i osećanjima\, moralne norme\, društveni poredak koji nam je dalek\, pitanja religioznosti\, izdaje\, snovi\, značenja\, strahovi\, seksualnosti\, besmisao…“ \nGoran Jevtić \n  \nO REDITELJU:  \nGoran Jevtić (1978\, Beograd) diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu 2001. godine\, u klasi profesorke Biljane Mašić. Član je ansambla pozorišta „Boško Buha“ u Beogradu. Učestvovao je na preko 60 domaćih i internacionalnih pozorišnih i filmskih festivala. Od 2012. godine radi kao docent na katedri za glumu Akademije umetnosti u Beogradu. Dobitnik je brojnih nacionalnih i internacionalnih nagrada za glumačka ostvarenja. Prije dvije godine je režirao svoju prvu pozorišnu predstavu \,\,Kralj Ibi“\, koja je postigla veliki uspjeh kako u Srbiji\, tako i u regionu. Predstava \,\,Kralj Ibi“ je rađena po tekstu Alfreda Žarija\, jednog od najzanimljivijih autora s početka XX vijeka\, tvorca pata fizike\, koji u sebi objedinjuje vodviljsko djelo sa skaradnim\, razuzdanim humorom\, istovremeno uspijevajući da jednim novim humorističkim postupkom pokaže surovu stranu ljudske prirode\, što je bio značajan i prvi slučaj na svjetskoj pozornici i u umjetnosti uopšte. \,\,Kad je Niče plakao“ je njegova druga režija predstave koja je nastala inspirisana istoimenim djelom Irvina Jaloma\, jednog od najčitanijih savremenih svjetskih pisaca. Pored režije\, Goran Jevtić u ovoj predstavi tumači i ulogu Fridriha Ničea.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kulturocilin-kad-je-nice-plakao-rezija-goran-jevtic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/png:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2019/06/niče-cover-događaj.fw_.png
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
END:VCALENDAR