BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv6.5.1.6//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Barski ljetopis
X-ORIGINAL-URL:https://www.barskiljetopis.me
X-WR-CALDESC:Events for Barski ljetopis
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:UTC
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0000
TZOFFSETTO:+0000
TZNAME:UTC
DTSTART:20180101T000000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180802T213000
DTEND;TZID=UTC:20180802T213000
DTSTAMP:20260506T164510
CREATED:20180601T041648Z
LAST-MODIFIED:20180603T224010Z
UID:5326-1533245400-1533245400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Narodno pozorište Republike Srpske: „Sinovi umiru prvi“\, režija Marko Misirača
DESCRIPTION:Narodno pozorište Republike Srpske\nMate Matišić\n„SINOVI UMIRU PRVI“ \nReditelj: Marko Misirača\nDramaturg predstave: Ivan Velisavljević\nDijalekatska obrada teksta: Milorad Telebak\nScenograf: Dragana Purković Macan\nKostimograf: Jelena Vidović\nMuzika: Petar Topalović / SOPOT\nAudio-dizajn: Petar Bilbija\nLektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman\nInspicijent: Radovan Glogovac \nUloge: Dragoslav Medojević\, Nataša Ivančević\, Aleksandar Stojković\, Miljka Brđanin\, Boško Đurđević\, Goran Jokić\, Ljubiša Savanović\, Zlatan Vidović\, Svetlana Tanja Popović\, Đorđe Marković\, Vladimir Đorđević\, Rok Radiša\, Zoran Stanišić \nO predstavi \nMnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je potrebno i važno danas\, više od dvije decenije nakon rata u BiH\, postaviti na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banja Luci „Sinove“ i napraviti predstavu koja nas\, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način\, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda „odozgo“\, iz ptičje perspektive\, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti. Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog\, „montipajtonovskog“ humora. Realistična groteska bilo bi\, možda\, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave. \nMatišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog\, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine\, dakle sedam godina od rata i tri godine od Tuđmanove smrti na koju se jedna od situacija u komadu odnosi. Naša adaptirana verzija „premještena“ je u selo Rekavice kraj Banja Luke u Republici Srpskoj i u 2008. godinu\, 13 godina od rata\, dvije godine od Miloševićeve smrti na koju će se pomenuta situacija referisati u našoj verziji i u godini velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske povodom lošeg materijalnog stanja i odnosa vlasti prema njima. \nOsim što se sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost\, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi)\, kao dominantna tema naše predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana (u metaforičkom smislu\, želja da se konačno „raščiste“ pitanja oko Jasenovca\, Jadovna i drugih stratišta ‒ u srpskom slučaju; isto se pitanje može postaviti u okolnostima hrvatskog ili bošnjačkog naroda) zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti zapravo donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje\, zla i nasilne smrti? Koliko god imali empatiju prema žrtvama i koliko god sa stanovišta žrtve težnja da se stvari „raščiste“ izgledala nužna\, očigledno ta „raščišćavanja“ na ovim prostorima nikada nisu dobro donijela. Ostaje\, dakle\, vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire\, staviti tačku na istoriju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?” \nMarko Misirača \nRiječ autora \n„Ideja o ‘Sinovima…’ stigla me je u rodnim Ričicama kraj Imotskog. Jednog popodneva tamo sam se zatekao u društvu nekolicine tridesetogodišnjih umirovljenika u seoskoj gostionici. Tamo sam susreo mladiće u dobi između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem\, krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno: „Idemo u poštu i gostionicu“. U poštu po mirovine\, jer su svi umirovljenici\, a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životu ništa drugo nije događalo\, osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu napetost koju sam odmah odlučio pretočiti u dramski tekst…“ \nMate Matišić \nRiječ kritike \nMatišićev komad u banjalučkoj verziji i dalje\, kako u programskoj knjižici predstave zapisuje dramaturg Ivan Velisavljević\, „čuva emotivnost\, humor  i vještu kompoziciju originala\, uz nastojanje da gledaoce primoramo na razmišljanje o ideološkim temeljima i o ludilu ekonomije mržnje i smrti\, u kojoj živimo i dvadeset godina nakon ‘ratova za nasljeđe i to u svim državama\, pokrajinama\, entitetima\, kantonima i opštinama nastalim poslije raspada Jugoslavije“. Autori predstave idu i korak dalje\, tu grotesknu\, crnohumornu priču o traženju nestalih\, najmilijih\, ubijenih i pokopanih tko zna gdje\, o ucjenama mafije koja im na prodaju nudi podatke o mjestu gdje su zakopani\, o iskopavanjima drugih\, potpuno nevinih mrtvaca da bi prisilili mafijaše da im otkriju te toliko tražene lokacije\, čitav taj kontekst prebacuju iz izvornog ambijenta\, nekog zabitog sela u Dalmatinskoj Zagori u ništa manje zabačenije krajiško selo\, Hrvati katolici postaju Srbi pravoslavci\, narodnosti se miješaju poput karata u špilu kojim se igra ta opasna i volšebna partija u kojoj se ne pita o visini uloga\, promijenjeno je i vrijeme kada se sve odigrava\, a dominantan dijalekt ikavskog izgovora tako tipičan za ruralnu Dalmaciju i tako bitan za ovaj Matišićev komad\, ispisuje se kočićevskom\, ruralnom ijekavicom tipičnom za Zmijanje i okolinu Manjače. Dakle\, novi tipovi\, novi likovi\, novi toponimi i novo vrijeme – a opet sve je tako matišićevski pogođeno\, uštimano i funkcionira besprijekorno. Jer\, i u originalu i u predstavi što je potpisuje tim Marka Misirače mrtvi su i dalje dominantni\, sve se oko njih odvija\, njihov govor\, nečujan i neprimjetan za uho\, grmi pozornicom i našom intimom\, osvaja nutrinu naših rastrojenih i ustreptalih duša\, pogađa nas više od bezbrojnih riječi i govora živih što tumaraju scenom u potrazi za tim neuhvatljivim trenucima smiraja\, zadovoljstva i obiteljske sreće što je sakrivena negdje duboko\, netragom nestala sred neznanih grobova dragih osoba. \nMladen Bićanić\, „Oslobođenje“ – bosanskohercegovačke nezavisne novine
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-republike-srpske-sinovi-umiru-prvi-marko-misiraca/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/slika-3-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180806T213000
DTEND;TZID=UTC:20180806T213000
DTSTAMP:20260506T164510
CREATED:20180601T050616Z
LAST-MODIFIED:20180803T114337Z
UID:5341-1533591000-1533591000@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Barski ljetopis i Gradsko pozorište PG: "O Miševima i ljudima"\, režija Dino Mustafić
DESCRIPTION:Barski ljetopis i Gradsko pozorište Podgorica\npo motivima novele Džona Stajnbeka\n“O MIŠEVIMA I LJUDIMA”\nDino Mustafić \nDramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Smiljka Šeparović Radonjić\nKostimografija: Lina Leković\nMuzika: Tamara Obrovac \n  \nUloge:\nMišo Obradović – Džordž\nMiloš Pejović – Leni \nBranko Ilić – Karli\nPavle Ilić  – Kendi \nVule Marković – Slim\nMarija Đurić – Suzan\nDejan Đonović – Krivi \nBožidar Zuber – Vit \n„O miševima i ljudima“ govori o posljedicama ekonomske krize u Americi tridesetih godina prošlog vijeka i u tom smislu odlično korespondira sa današnjim vremenom. Ipak\, naše čitanje stavlja fokus na nit koju je i sam Stajnbek suptilno provukao kroz novelu: progovorićemo o snovima\, iluzijama kao neophodnosti opstanka u surovom okruženju koje marginalizuje drukčije\, stare\, bolesne i osobe sa smetnjama u razvoju; o bijegu u utopiju kao jedinom mjestu na kojem možemo biti srećni dok nas ne ugrizu oštri zubi stvarnosti – dok se ne suočimo sa činjenicom da se ovdje i sada prijateljstvo\, humanost i sloboda povlače pred strahom\, interesom i taštinom. Svoju premijeru predstava je imala 23. jula u Baru 2018. godine\, a u oktobru je upriličena i premijerna izvedba i u Gradskom pozorištu Podgorica. \nRiječ reditelja\nRoman je smješten u tridesete godine prošlog vijeka\, u period Velike depresije u Americi\, ali može se čitati nezavisno od toga da li smo upoznati sa istorijskom pozadinom\, jer je siromaštvo i težak život najnižeg sloja ljudi nešto što je uvijek aktuelna i velika tema. Osim pomenutog\, u centru romana je i priča o jednom neobičnom prijateljstvu između Džordža\, čestitog i dobrog čovjeka\, i Lenija\, krupnog i snažnog čovjeka sa umom malog djeteta. Oni čine porodicu\, držeći se jedan drugog kako bi pobijedili usamljenost i otuđenost. Tu je i motiv Američkog sna\, kao sveprisutne teme u američkoj književnosti\, ali i filozofiji utopije što mi je blisko svjetonazorski i etički. Za takvo iskustvo nije potrebno bilo intervenisati u literarni materijal kako bi približili epohu gledaocima. Mi živimo isti ili čak i gori socijalni i politički trenutak\, koji prepoznajemo u našoj svakodnevnici. „O ljudima i miševima“ je jedinstvena priča koja dirljivo govori o istinskom prijateljstvu\, očaju i beznađu ljudi za vrijeme Velike depresije i krahu američkog sna\, ispričana je egzistencijalistički i emotivno. Ova vanvremenska priča čini ovaj roman revolucionarnim za svako vrijeme jer govori o pravu na život i kada smo drugačiji od većine. Zabrinuti smo nad svijetom koji se drastično dehumanizira svakodnevnom i agresivnom trkom za profitom. Postajemo moderni robovi\, nadničari neoliberalnog kapitala koji proždrljivo jede našu sudbinu i potragu za srećom\, prava na san\, utopiju\, viziju boljeg i pravednijeg svijeta. \nDino Mustfić\, reditelj \nRiječ dramaturškinje\nŽderači snova \nRoman „O miševima i ljudima“ napisan je za vrijeme Velike depresije u Americi. Kad razmišljamo o sintagmi „velika depresija“ nužno se nameće činjenica da ona savršeno korespondira sa našim „ovdje i sada“.\nLjude na ivici egzistencije koji utopijom krče svoj put kroz život\, utapajući se u znoju\, svjesni da bez tog sna za koji se grčevito drže ne bi preživjeli ni dana\, srećemo svakodnevno. Mi smo ti ljudi.\nPored ljudi na margini društva\, izolovanih zbog rodne\, vjerske\, nacionalne\, rasne pripadnosti\, koji opet sami marginalizuju određene manjine i na taj način zatvaraju krug diskriminacije\, prolazimo iz časa u čas. Mi smo ti ljudi.\nLjudi čiji se život svodi na puko preživljavanje\, jer ono što zaradimo zadovoljava tek primarne potrebe sa Maslovljeve ljestvice. Sve što zaradimo pojedemo. Jedemo svoje snove dok hrana ne proguta nas.\nMi smo ti ljudi. Ili miševi.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-gradsko-pozoriste-pg-o-misevima-i-ljudima-repriza/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/misevi.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180809T213000
DTEND;TZID=UTC:20180809T213000
DTSTAMP:20260506T164510
CREATED:20180601T042710Z
LAST-MODIFIED:20180611T102243Z
UID:5333-1533850200-1533850200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Exit teatar: "Taksimetar"\, režija Matko Raguž
DESCRIPTION:Exit teatar Zagreb\nGoran Vojnović\n“TAKSIMETAR” \nAdaptacija i režija: Matko Raguž\nKostimi: Marita Ćopo\nMuzika i video: Willem Miličević\nGlasovi: Tihana Lazović\, Tomislav Šikić\, Srećko Borse\nSvjetlo: Dragan Micić\nTon: Ivan Biondić/Vjekoslav Palinić\nScena: Matko Raguž\, Rudolf Balja i Vedran Relja\nFotografije: Radomir Sarađen \nUloge: Zijad Gračić i Robert Budak \nO predstavi \nŠta se događa taksisti na ulicama Zagreba dok se u njegovom taksiju vozi mnoštvo različitih karaktera\, od konceptualnog umjetnika preko tajanstvene dame koja to nije\, novopečenog japija i bivšeg pankera\, neiskusnog svećenika\, pasioniranog demonstranta\, starog\, usamljenog profesora marksizma te drugih likova kroz koje se ogledaju problemi i frustracije vremena u kojem živimo. \nO autoru \nGoran Vojnović  rođen je u Ljubljani 1980. godine. Diplomirao je na Akademiji za kazalište\, radio\, film i televiziju u Ljubljani te je jedan je od najcjenjenijih slovenskih književnika\, scenarista i filmskih reditelja novije generacije. Njegova prva dva romana Čefuri raus! (2008) i Jugoslavija\, moja domovina (2011) osvojili su kritičare i čitaoce\, a doživjeli su i svoje uspješne pozorišne adaptacije. Za roman Čefuri raus! dobio je nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik. Autor je dugometražnih filmova Piran – Pirano (2010) i Čefuri raus! (2013)  te više kratkih filmova. \nRiječ kritike \n„’Taksimetar’ putem kratkih prikaza otužnih sudbina i neuspješnih ljudi detektira kako ozbiljne socijalne probleme tako i mučne neuroze pojedinca u društvu. Mladi napuštaju Hrvatsku do opasnih razmjera\, a što se brakova tiče\, raspada se svaki treći. Najveća vrijednost ove predstave je Vojnovićev tekst koji\, osim galerije likova uzbudljivih za gledanje\, u sebi skriva taj dublji sloj socijalne drame: kada ona izroni na površinu\, publika se smjesta utiša i prestaje smijati.“ \nBojan Munjin\, „Novosti“ \n„Sudeći po oduševljenju publike na premijeri „Taksimetra“\, čini se da Teatar EXIT ima novu hit predstavu. Tekst slovenskog pisca Gorana Vojnovića gazda Exita Matko Raguž sjajno je režirao i vrhunski adaptirao u duodramu koja u gorko-slatkoj\, duhovitoj maniri smjelo progovara o neveseloj hrvatskoj stvarnosti.“ \nMia Mitrović\, „Express“ \n„Matko Raguž je još jednom kao redatelj u drugi plan potisnuo moguće režijske atrakcije i svu pozornost usmjerio na to da glumcima pruži mogućnost iskazivanja svekolikog umijeća. Time je u Vojnovićevoj komediji uspio maksimalno istaknuti ne samo humor i uspjela komediografska rješenja nego i slojevitost značenja\, te je tako s „Taksimetrom“ ostvario još jednu Exitovu uspješnicu”. \nTomislav Kurelec\, Kazalište.hr
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/exit-teatar-taksimetar-marko-raguz/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/IMG_5459-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180815T213000
DTEND;TZID=UTC:20180815T213000
DTSTAMP:20260506T164510
CREATED:20180531T120453Z
LAST-MODIFIED:20180802T095217Z
UID:5282-1534368600-1534368600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Bitef teatar i Centar za kulturu Tivat: „Jami distrikt“\, režija Kokan Mladenović
DESCRIPTION:Centar za kulturu Tivat i Bitef teatar\n„JAMI DISTRIKT“ \nRežija: Kokan Mladenović\nIzvedbeni tekst: Milena Bogavac\nOriginalna muzika: Marko Grubić\nMuziku izvodi grupa Vrooom: Jamal al Kiswani\, Marko Grubić\nKostim: Ivana Nestorović\nNarator: Nemanja Dragaš \nUloge: Isidora Simijonović\, Jelena Graovac\, Nina Nešković \nO predstavi: \n“Jami distrikt” je pozorišna predstava koja problematizuje pitanja nacije i nacionalnih država\, u hi-tech svijetu 21. vijeka. \nNacije proizvode ratove i ratovi proizvode nacije. \nKo je prvi počeo? Dokazaće se! \nNacija koja dokaže da je evoluirala direktno iz majmuna\, dobija nagradnu vožnju u luna-parku istorije. Uključite se! U Jami distriktu ima mjesta za sve! \nPolazeći od činjenice da je nacija konstrukt i pojam izmišljen u 19. vijeku\, ova predstava postavlja pitanje: kako je devetnaestovjekovnom izumu pošlo za rukom da izgleda kao da je bio tu oduvijek? \nDa li su nam\, u eri interneta\, vještačke inteligencije i savremene medicine\, još uvijek potrebne stare\, „dobre“ nacije? Šta će smijeniti nacije i nacionalne države? I ko je gori: nacije ili korporacije? \nDo kraja 21. vijeka\, očekuje se da će većinu intelektualnih i fizičkih poslova obavljati roboti. Da li će roboti imati nacionalnu svijest? Da li će biti robo-rodoljubi i robo-patriote? Da li će ideja nacije završiti na smetlištu istorije\, ili će tamo završiti oni koji u nju vjeruju? Da li ćemo u 22. vijek ući u cipelama iz 19. vijeka? I da li nas žuljaju te razgažene cipele? One odavno nisu lijepe. A da li su udobne? \n„Jami distrikt“ je predstava koja se\, u formi lažnog dokumentarca\, bazira na (izmišljenom)\, ali mogućem događaju – budućem ratu na Balkanu nastalom iz istih apsurda koji su uzrokovali i prethodni. Danas te iste sile iracionalnosti djeluju na širem području Evrope\, a sličnosti sa sudbinom Jugoslavije su zabrinjavajuće i zastrašujuće. \nU selu Jamena\, na tromeđi Srbije\, Hrvatske i Bosne i Hercegovine\, naučnici su najsavremenijim sredstvima (koja uključuju satelitsko snimanje zemljine kore\, specijalnim kamerama sa infra-crvenim i rendgentskim zracima) otkrili najstarije paleolitsko naselje u istoriji čovječanstva. Otkriće je značajno jer pomjera naučna saznanja o početku razvoja ljudske vrste stotinama hiljada godina unazad: homo sapiensi su bitno stariji nego što se do sada mislilo. \nOvo revolucionarno otkriće je od značaja za čitavo čovječanstvo\, ali se za njega posebno interesuju Srbi\, Hrvati i Bošnjaci\, budući da se praistorijska Jamena nalazi na teritoriji sve tri države. Budući da svaka država pokušava da ga prisvoji\, počinje niz apsurdnih teorija\, o tome koji je narod stariji i kome pripada drevna Jamena. Teorije vode sve tri nacije u rat\, a u rat se uključuju i sve svjetske sile\, na različitim stranama. Praistorijska Jamena biva uništena… a broj žrtava veći od 150.000. \nTada nastupa mir i trajno rješenje za Jamenu: ona postaje distrikt pod međunarodnim protektoratom\, a transnacionalne kompanije ulažu novac u to da se na prostoru Jamene otvori najveći naučno-zabavni park na svijetu. Svi preživjeli stanovnici sela Jamena (ima ih oko stotinu) dobijaju posao: u ovom parku\, oni će za turiste glumiti drevne Jamence. Svi dobijaju kostime neandertalaca i plate\, a međunarodna zajednica s ponosom ističe kako je stopa nezaposlenosti u Jameni – nula. Sve tri nacije sada su spuštene na nivo paleolitskih ljudi\, u službi krupnog kapitala. \nPriča pokazuje koliko su nacionalne podjele besmislene u XXI vijeku – kada\, usljed galopirajućeg razvoja nauke i tehnologije\, svijetom odavno vladaju transnacionalne kompanije i kada 1% čovječanstva posjeduje 46% svjetskog bogatstva. Ideja o naciji plasira nam se kao nešto na šta treba da budemo ponosni\, a zapravo je fenomen koji ponižava naše ljudsko dostojanstvo. \nPo svojoj formi\, predstava je fragmentarna i postmoderna\, a njen važan dio čini video-rad\, sastavljen od različitih sekvenci koje podržavaju formu lažnog dokumentarca\, kao i živa izvedba originalne muzike grupe „Vrooom“. U videu su nahovane izjave različitih političara\, donosilaca odluka i vlastodržaca\, a kako bi sve izgledalo što uvjerljivije\, tu su i lažna izdanja nacionalnih dnevnika i drugih informativnih emisija. \nRiječ reditelja: \nDa li smo postali majmuni dokazujući da nismo postali od istog majmuna? Da li će nas budući rat zbog praistorije dovesti do kraja istorije? Da li su korporacije progutale nacije dok smo mi iskopavali četnike\, ustaše i domobrane u luna-parku istorije?\n„Jami distrikt“ – jedinstvena prilika da se nasmijete majmunima za koje niste glasali. \nKokan Mladenović
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kc-tivat-i-bitef-teatar-jami-distrikt-kokan-mladenovic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/jami-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
END:VCALENDAR