BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv6.5.1.6//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-ORIGINAL-URL:https://www.barskiljetopis.me
X-WR-CALDESC:Events for Barski ljetopis
REFRESH-INTERVAL;VALUE=DURATION:PT1H
X-Robots-Tag:noindex
X-PUBLISHED-TTL:PT1H
BEGIN:VTIMEZONE
TZID:UTC
BEGIN:STANDARD
TZOFFSETFROM:+0000
TZOFFSETTO:+0000
TZNAME:UTC
DTSTART:20180101T000000
END:STANDARD
END:VTIMEZONE
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180618T213000
DTEND;TZID=UTC:20180618T213000
DTSTAMP:20260506T181452
CREATED:20180531T122940Z
LAST-MODIFIED:20180615T233329Z
UID:5290-1529357400-1529357400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Barski ljetopis i KP "Zetski dom": "Orkanski visovi"\, režija Dora Ruždjak Podolski
DESCRIPTION:Barski ljetopis i Kraljevsko pozorište “Zetski dom”\nEmili Bronte\n“ORKANSKI VISOVI” \nRežija: Dora Ruždjak Podolski\nDramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković\nScenografija: Jelena Tomašević\nKostim: Lina Leković\nMuzika: Slobodanka Bobana Dabović\nDizajn svjetla: Elvis Butković\nFoto: Duško Miljanić \nUloge: Miloš Pejović\, Ana Vučković\, Katarina Krek\, Dejan Ivanić\, Branka Stanić\, Emir Ćatović\, Jelena Simić\, Simo Trebješanin\, Ognjen Raičević / Tomaš Jovanović       \nO predstavi \nKlasik engleske i evropske književnosti\, „Orkanski visovi“ Emili Bronte doživio je prvu dramatizaciju na Balkanu u koprodukciji festivala Barski ljetopis i Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju. Predstava je premijerno izvedena 20. jula 2017. godine u Starom Baru\, a 24. oktobra na Cetinju. Na sceni u Starom Baru\, rediteljka je insistirala na ambijentalnosti prostora\, koji upisuje dodatni sadržaj\, gdje metafora zavisi od metafizike samog prostora i vremena. Takva se postavka igra na svim otvorenim scenama\, gdje prostor uvlači interprete u sebe\, i isto tako interpreti – glumci upisuju svoj izražaj u prostor. U zatvorenom prostoru\, dobija se intimnost koja je potrebna za sprovođenje osnovnog koncepta\, a to je prisustvo\, svjedočenje. Metafizičnost zavisi od simbolike detalja – dramaturškog\, rediteljskog\, a pogotovo glumačke izražajnosti. Dramatizacija Stele Mišković progovara o izborima koje pravimo\, načinu na koji se nosimo sa njima\, načinu na koji prihvatamo tuđe izbore\, dosljednosti koju imamo u odnosu na ono što smo izabrali i zašto pravimo izbore sa kojima nismo spremni da živimo. \nRiječ rediteljke: \n“Roman govori o ljudskim manama sasvim otvoreno\, on ne skriva čovjeka i njegove svijetle i mračne strane. Bronte vrlo hrabro sprovodi tabu temu zlostavljanog djeteta\, Hitklifa\, koji dolazi u tuđu porodicu bez ikakvog pedigrea. Sa tom tematikom\, usvajanjem djece\, mi se i danas mučimo. Radeći na ovom komadu uvidjela sam da Bronte prvi put u istoriji književnost govori o razvodu. Bronte je samim tim hroničar svega što se nama danas događa. Mi živimo slobodnije\, ali istovremeno opterećenije. Uvijek sam smatrala da čovjek po suštni i potrebama uvijek ostaje isti\, samo se socijalna struktura mijenja\, način na koji nas društvo ograničava.” \nDora Ruždjak Podolski \nPozorišna kritika\nMelodrama napuštene dece u barskoj tvrđavi\nAna Tasić\, Politika\, 25.7.2017. \nBar- Na festivalu „Barski ljetopis“ koji ove godine obeležava trideset godina postojanja\, premijerno su izvedeni „Orkanski visovi“\, koprodukcija festivala i Kraljevskog pozorišta Zetski Dom na Cetinju. Reč je o prvoj pozorišnoj postavci viktorijanskog romana Emili Bronte na Balkanu\, kako je najavljeno\, po dramatizaciji Stele Mišković. Ovo je jedina premijerna pozorišna produkcija ove godine na „Ljetopisu“\, inače karakterističnom po posebnom kvalitetu regionalnih gostujućih predstava. Između ostalih su prisutne brojne predstave iz Srbije\, od „Pijanih“ Ateljea 212 i „Novog doba“ Bitef teatra\, do „Ane Edeš“ Narodnog pozorišta iz Subotice. „Barski ljetopis“ koji sada vodi spisateljica Ksenija Popović\, ove godine traje duplo duže nego što je to inače slučaj\, od 17. juna do 20. avgusta. Podeljen je na dva komplementarna dela\, kako je objašnjeno u programu\, večernju scenu tradicionalnog tipa\, i prateći program\, čiji je cilj vraćanje umetnosti kroz sadržaje koji traže publiku. \nDramski tekst „Orkanski visovi“ Stele Mišković koncentrisan je na istraživanja tamnih ponora ljudske prirode\, odnosa između civilizacije i kulture\, ljubavi i strasti\, ali i porodičnih konflikata\, društvene netolerancije\, rasizma\, mržnje prema drugačijima. Rediteljka iz Hrvatske\, Dora Ruždjak Podolski\, u maniru stilizovanog realizma spretno je vodila radnju. U igri se dosledno prepliću nežnost i surovost\, što je odgovarajuće praćeno diskretnom muzikom Slobodanke Dabović. Istančano i poetično su rešene scene zbližavanja Keti i Hitklifa. Naročito su efektne onda kada su oni\, kao deca\, odvojeni na zidini sa desne strane glavne scene\, oko drveta. Tako se vizualno i simbolički upečatljivo uspostavlja njihov mikro svet\, značenje izolacije ljubavi\, zaštićene od udaraca sredine koja ih prezire. Sugestivno su ostvarene i ljubavne scene\, izlivene u strasti\, kada su njihova tela zgurana u ormaru\, simbolom potrebe za begom od sveta. Paralelno sa takvim nežno-burnim\, romantičarski uobličenim ljubavnim prizorima\, na sceni se uzbudljivo grade i situacije pakosti i mržnje\, ljubomore i osvete. Kroz sablasne zvuke i bolne scene fizičkog nasilja\, između Hitklifa i Hindlija\, i Hitklifa i Izabele (Jelena Simić)\, stvara se kontrateža poeziji ljubavi. \nIzvedena na vrlo inspirativnom\, otvorenom prostoru Starog Bara\, ova inscenacija Bronteovog klasika je izrazito ambijentalno postavljena. Prostor je detaljno\, maštovito i funkcionalno iskorišćen. Temeljno se upotrebljavaju prostori u dubini starog kamenog zdanja\, prozori na spratu\, okolne zidine i drveće. Dopunjen i okružujućim brdima i razgranatim zidinama starog grada\, ambijent u celini snažno prenosi gotičku atmosferu romana\, tamne\, fatalističke tonove koji slikaju radnju (scenografija Jelena Tomašević\, kostimi Lina Leković). \nDejan Ivanić igra Hindlija sa više afektacije nego što je to potrebno\, ali nesumnjivo odlučno predstavlja zversku surovost prema Hitklifu\, zbog klasnih razlika. Maltretira ga i verbalno i fizički\, ophodi se sa njim kao da je životinja\, otkrivajući zapravo svoju užasnu ograničenost svesti. Emir Ćatović je precizan i odmeren Edgar\, staložen i posvećen suprug. Katarina Krek je ubedljiva kao Neli\, Simo Trebješanin je Ernšo\, Branka Stanić Frensis\, a Ognjen Raičević Herton. \nMiloš Pejović kao progonjeni Hitklif\, usvojeno dete koje se bori sa netrpeljivošću okruženja\, izvanredno je upečatljiv. Glumac donosi autentičnu scensku pojavnost\, neobuzdano prisustvo\, sirovu seksualnost\, ali i tananu osećajnost u intimnim trenucima sa Keti. Ana Vučković kao Keti je u senci snage Pejovićeve igre. Ipak\, i ona dovoljno sugestivno oblikuje rascepanost između divlje\, strastvene ljubavi prema Hitklifu\, i potrebe za stabilnošću i jednostavnošću\, koje donosi brak sa Edgarom. U rediteljskom čitanju lika\, naročito je izražajna scena koja odražava njen slom nakon gubitka Hitklifa\, kada on odlazi u naručje Izabele\, iz osvete.  Keti onda odsutno čerupa jastuk na gornjem prozoru\, rasturajući perje koje lebdi\, poetičan simbol njihove neuhvaćene\, lutajuće ljubavi. \nKada je ljubav nemoguća\, zbog svoje eruptivne\, razorne snage\, prejake za ovaj svet\, nema joj kraja. Preliva se u život posle smrti\, što je slučaj sa ljubavlju između Keti i Hitklifa. Oni se u ovoj vrlo uspešnoj barskoj predstavi konačno spajaju na drugoj strani vremena\, tamo gde opstaju osećajnost i lepota\, suviše krhki za ovaj svet. \nOrkanski visovi: Poetički i stilski svedena interpretacija klasika\nIva Čukić Šoškić\, Peripetija\, 28.10.2017. \nU pozorištu Zetski dom prvi put je 24. oktobra 2017. godine postavljena na scenu predstava „Orkanski visovi“\, po motivima romana Emili Bronte\, u adaptaciji Stele Mišković i režiji  hrvatske rediteljke Dore Ruždjak Podolski (premijerno izvedena 20. jula na sceni u Starom Baru\, u produkciji Barskog ljetopisa i Zetskog doma). \nPredstava „Orkanski visovi“ nije\, kako bi se u prvom mahu očekivalo\, samo melodrama o neostvarenoj ljubavi\, već se kroz  zamršenu priču punu obrta nameću razni podteksti podstičući nas u otkrivanju mnogobrojnih značenja teksta – o čednosti bića dok još nije uslovljeno očekivanjima društveno prihvaćenih vrijednosti i normi\, o surovom neprihvatanju drugačijih\, o nikad pomirenim staleškim nejednakostima u društvu i igrama moći\, rasizmu\,o bezdanu ljudske samoće s kojom se svako rodi i čezne za nečijom pažnjom…i tako redom. Takođe\, realistički jezik ove predstave je efektan i britak\, na mahove stilizovan i pun simbolike\, a opet ne postajući nikad suvišan\, banalan ili patetičan\, pružajući gledaocu mogućnost totalnog uživljavanja u radnju\, baš kao prilikom čitanja ovog klasika. \nRediteljka je spretno rukovodila igrom glumaca na sceni igrajući se smislom vremena i prostora\, konstantno preplićući momente sadašnjosti i budućnosti\, a isto tako samim njihovim kretanjem po sceni  simbolično razdvaja „komade“ prostora u kojima se radnja simultano odvija. Scena (Jelena Tomašević) u mnogome doprinosi stvaranju atmosfere ovog viktorijanskog romana\, ali isto tako ne želeći da bude u potpunosti doslovna ostavlja ponegdje da se maštom gledaoca nadogradi prostor\, dok muzika Slobodanke Dabović nenametljivo podvlači emotivnu dimenziju pojedinih scena. \nDuhovna metamorfoza koju proživljavaju svi glavni likovi u ovoj priči slikovito je prezentovana ne samo kroz samu glumu\, već i preko odgovarajućeg kostima (Lina Leković) i šminke upečatljivo se odražavajući na njihovu fizičku pojavu. Hindli (Dejan Ivanić)\, doživotno zatrovan mržnjom prema svom usvojenom bratu Hiklifu (Miloš Pejović)\, od najprije bogatog\, uglađenog\, učenog ali i bestijalno surovog čovjeka postaje propala\,očajna i cinična pijanica. Hiklif\, najprije ravnopravan sa bratom Hindlijem\, od neuglednog i prljavog poljskog radnika (kakvim ga je učinio Hindli nakon očeve smrti) nakon nekoliko godina odsustva vraća se kao bogataš i gospodin\, dok Keti čini preobražaj pa od bezbrižne\, slobodne i neukrotive djevojke\, lepršave u svojoj jednostavnosti i zaljubljenosti\, postaje konformistkinja i odabira ugodan život umjesto autentične ljubavi. \nGlumci su bili međusobno dobro uigrani i skladni bez nekih većih odstupanja u kvalitetu igre. Miloš Pejović je odlično prikazao mnogobrojne nijanse Hiklifovih osjećanja predstavljajući stidljivost i povučenost tek na ulici pronađenog divljeg dječaka\, djetinje čedne ljubavi prema Keti\, strast\, ponos\, prkos i bijes iznevjerenog ljubavnika. Veoma uvjerljivo i izražajno Ana Vučković je prikazala lik Keti\, njenu dobrotu\, slobodoumnost i šarm\, neopterećenost društvenim normama\, a onda i njenu upečatljivo vidljivu promjenu\, pokondirane dame\, osorne i neprijatne prema nižem staleškom sloju. Dejan Ivanić kao Hindli vrlo ekspresivno tumači složenost ovog lika čija zloba potiče iz neutažene žeđi za očevom ljubavlju\, straha da će je izgubiti sa dolaskom novog člana porodice\, a agresivnost i cinizam posljedica su nemoći da on tu išta promijeni. Hindlijevu ženu Frensis uspješno igra Branka Stanić dočaravajući nemirni i krhki duh ovog lika\, pa je do rastrojstva dovodi Hindlijeva životinjska grubost prema Hiklifu\, a od idealizovonag osjećanja ljubavi pada u ponore sopstvenog mraka. Emir Ćatović i Jelena Simić korektno su tumačili likove brata i sestre\, Edgara i Izabelu\, koje iz mrtvila uljuljkanog buržujskog života Hiklif i Keti bude svojim destruktivnim duhom. Katarina Krek odlično se snašla  u ulozi Neli\, pokorne i ljubazne služavke\, nataloženog osjećaja samoće i gorčine\, dok je Simo Trebješanin vjerodostojno predstavio Ernša\, Ketinog i Hindlijevog oca\, njegovu humanost i pravdoljubivost\, čija smrt uzrokuje poljuljanost ranije baštinjenih vrijednosti u porodici.\n„Orkanski visovi“ je predstava koja snagom narativne strukture\, izvanrednom glumom i inteligentom režijom svakako zavrijeđuje pažnju publike. \nRediteljka: \nDora Ruždjak Podolski je renomirana hrvatska rediteljka koja je do sada režirala sedamdesetak dramskih\, operetnih i opernih naslova\, među kojima su i: Madama Butterfly Puccini)\, Traviata (Verdi)\, Tragedija mozgova (Kamov)\, Chicago (Kander – Fosse – Ebb)\, Priča o vojaku (Stravinski – Ramuz)\, Ljepotica i zvijer (Woolverton – Rice – Ashman)\, La Boheme (Puccini)\, San ljetne noći (Shakespeare)\, Žena – bomba (Sajko)\, Acis i Galatea (Handel)\, Slučajevi običnog ludila (Zelenka)\, Carmen (Bizet)\, Cabaret (Masteroff – Ebb – Kander)\, Regoč (I.B. Mažuranić)\, Dorothy Gale (Zajec)\, Ana Karenjina (Tolstoj)\, Amadeus (Schaffer)\, Posljednji dani mira (Vidić). Režirala je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu\, Splitu\, Osijeku i Rijeci\, na Dubrovačkim ljetnim igrama\, u GK „Komedija“\, GK „Trešnja“\, ZKM-u\, GDK „Gavella“ i dr.\, te u Sloveniji\, Bosni i Hercegovini\, Crnoj Gori\, Rusiji i Kanadi. S Frankom Perković 2001. osnovala je „Kazališnu udrugu frustriranih redatelja“ (KUFER)\, koja je afirmisala niz mladih umjetnika\, reditelja\, glumaca\, plesača i koreografa. Od 2012. godine vodi Umjetničku organizaciju „Ruždjak i Perković“ (RUPER). Bila je direktorka dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara od 2009. do 2012. godine. Od 2017. godine je direktorka festivala Dubrovačke ljetnje igre. Predaje glumu na Muzičkoj akademiji i Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike\, nagrade za režiju Postojanog kositrenog vojnikana „Naj\, naj“ festivalu (2006.) te Nagrade hrvatskog glumišta za režiju Chicaga(2004.)\, Ljepotice i zvijeri (2008.) i Madame Buffault (2015.). Ljubavni napitak\, Čarobna frula\, Slavuj\, Madame Buffault i Agrippina\, projekti tri umjetničke akademije i TTF-a koje je vodila i režirala\, nagrađeni su Posebnom rektorovom nagradom (2008.\, 2010.\, 2013.\, 2015. i 2016.)\, a Čarobna frula i La Boheme (predstava HNK Split) i nagradom „Milka Trnina“. Predstave Rent a friend\, Chicago\, Ljepotica i zvijer i Cabaret nagrađene su Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/barski-ljetopis-i-kp-zetski-dom-orkanski-visovi-dora-ruzdjak-podolski/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/orkanski4.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180621T213000
DTEND;TZID=UTC:20180621T213000
DTSTAMP:20260506T181452
CREATED:20180531T105502Z
LAST-MODIFIED:20180603T223503Z
UID:5226-1529616600-1529616600@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Satiričko kazalište „Kerempuh“: „Šest likova traži autora“\, režija Oliver Frljić
DESCRIPTION:Satiričko kazalište „Kerempuh“\n„Šest likova traži autora“\n\nPrevod: Helga Juretić \nRežija i adaptacija teksta: Oliver Frljić\nAsistent režije: Tim Hrvaćanin\nDramaturgija: Nina Gojić\nAsistent dramaturgije: Robin Mikulić\nScenografija: Igor Pauška\nKostim: Sandra Dekanić\nIzbor muzike: Oliver Frljić\nPokret: Ana Kreitmeyer\nDizajn svjetla: Vesna Kolarec\nDizajn zvuka: Alen Sinkauz\nIzvršna producentkinja i inspicijentkinja: Mirela Tihava \nUloge: Vilim Matula\, Branka Trlin\, Linda Begonja\, Damir Poljičak\, Roko Sikavica\, Iva Šimić\, Jerko Marčić\, Borko Perić\, Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović\, Kim Končar\, Karlo Mlinar\, Ozren Opačić\, Filip Sertić\, Matija Šakoronja \nO predstavi \nNajpoznatiji Pirandelov komad i jedan od najpoznatijih dramskih komada uopšte – „Šest likova traži autora“ – stigao je na daske Satiričkog kazališta „Kerempuh“. Još 1921. Pirandelovi su likovi krenuli u potragu za autorom koja neprekidno traje do današnjeg dana. U toj potrazi se\, osim autora\, našlo još štošta\, a šta će se naći u „Kerempuhovoj“ predstavi koju postavlja Oliver Frljić\, možete pogledati 21. juna na velikoj sceni „Barskog ljetopisa“\, na ljetnjoj pozornici Doma kulture. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora\, ova Pirandelova drama o pozorištu dobija i neka nova značenja. Kao potpisnik „Manifesta fašističkih intelektualaca“\, autor Pirandelo svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga\, i ne znajući\, traže. \nRiječ reditelja: Zašto se fašizam ne može smijati sam sebi? \nU Zafranovićevom filmu „Okupacija u 26 slika“ ulazak italijanskih okupatora u Dubrovnik započinje kadrom vojnika koji\, vozeći se u džipu po Stradunu\, baca zemlju i viče: „Ovo je sveta talijanska zemlja.“ Zatim slijedi operetna parada u kojoj talijanska vojska marširajući ulazi u Grad. Vrlo brzo se taj teatralni marš pretvara u slapstick\, jer se vojnici poklizaju na „svetu talijansku zemlju“ i svom dužinom padaju na tle. Iako se okupljeno lokalno stanovništvo počinje grohotom smijati\, zapovjednik ne dopušta da se parada prekine jer ju je naredio Duče. \nOvaj primjer sjajno ilustruje odnos fašizma i humora – tačku njihovog kratkog susreta i trajnog razilaženja. Kao potpisnik „Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta“ i sjajan humorist\, Pirandelo se zasigurno našao na ovoj tački. To je tačka od koje\, govoreći o hrvatskom društvu danas i ovdje\, počinje i naša predstava. Kroz zadnjih 26 godina to društvo opsesivno je tražilo svoj identitet i autora. U tom kontekstu\, u njemu danas najpoznatija Pirandelova drama dobija nove rezonance i interpretativne podsticaje. Humor te drame se ledi u trenutku kad njeni komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva. \nTačka u kojoj se fašizam i humor sastaju jest dehumanizacija kao condicio sine qua non. Ali dehumanizaciju koju podrazumijevaju prvi i drugi ipak ima suštinski različite premise i implikacije. Fašizam dehumanizuje u realnom svijetu da bi dodatno normalizovao ozakonjeni ili prećutno tolerisani zločin zbog rase ili neke druge identitetske oznake. Dehumanizacija u humoru događa se unutar jasno i naglašeno postavljenog fikcionalnog okvira\, kako to u svojoj knjizi „Slapstick and Comic Performance“ objašnjava Luis Pekok. Njome se onemogućava ili minimalizuje mogućnost empatijskog odnosa spram pojedinih likova. Otud i mogućnost da se u slapsticku smijemo fizičkom nasilju koji bi u svakoj drugoj situaciji izazvalo znatno drugačiji afektivni odgovor. Redukcija prostora za empatijsku identifikaciju omogućava humoru i da realizuje svoj subverzivni potencijal u odnosu na realne i normirane društvene odnose moći. \nTačka u kojoj se fašizam i humor trajno razilaze jeste nemogućnost ovog prvog da se smije samom sebi. A upravo ta nemogućnost jeste uslov njegove egzistencije. Što bi se jednom poštenom fašisti dogodilo kad bi mu data zakonska mogućnost da nekoga fizički likvidira zbog njegove rase ili nacionalne pripadnosti postala smiješna? Upravo ozbiljnost i odsustvo autoironije koje se manifestuje u različitim politikama i praksama fašističke dehumanizacije\, jesu uslovi sprovođenja njihovih konačnih rješenja. \nOd Čaplinovog „Velikog diktatora“\, preko Brehtovog „Zadrživog uspona Artura Uija“\, do Lubičevog „Biti ili ne biti“ – da nabrojim samo nekoliko primjera iz vremena najbrutalnije ekspanzije istorijskog fašizma – istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju\, bez obzira na masku koju je navukla na svoje lice. A neno lice\, ma šta ga prekrivalo\, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je pozorišno ogledalo pokazalo njegov satirički odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj\, smijali bi se sebi. \nOliver Frljić \nO autoru \nLuiđi Pirandelo\, autor drame „Šest likova traži autora“\, bio je svestrani italijanski književnik čiji opus uključuje kanonske prozne i\, dakako\, dramske naslove zahvaljujući kojima je prvenstveno i stekao svjetsku slavu. Pa ipak\, možda valja tek uzgred spomenuti da je svoju književnu karijeru započeo poezijom. Osim toga\, poznata je činjenica kako struka Pirandelove tragične farse smatra pionirskom pripremom terena za teatar apsurda\, a za svoj stvaralački rad primio je i Nobelovu nagradu za književnost. \nRodio se na siromašnom jugu Sicilije\, u porodici imućnih i politički vrlo aktivnih industrijalaca angažovanih u pokretu za ujedinjenje i demokratizaciju Italije\, „Il Risorgimento“. Kako ćemo kasnije vidjeti\, ta porodična politička crta uhvatiće korijena i u njegovom javnom djelovanju. S ocem se nikad nije dobro slagao: Pirandelo je želio da studira književnost\, dok je otac insistirao na tome da preuzme porodični posao. Pirandelo je započeo vezu s rođakom\, a postavljen mu je ultimatum između studija i braka. Pirandelo je odabrao ovo prvo i stekao diplomu u Njemačkoj\, a po povratku u Italiju oženio se i dobio troje djece. \nNakon kolapsa porodičnog biznisa\, Pirandelo se odjednom našao na prosjačkom štapu i bio je primoran da radi kao učitelj italijanskog i njemačkog\, ali i da počne da naplaćuje tekstove koje je do tada objavljivao besplatno. U to vrijeme mu je književna karijera doživjela uzmah\, a počeo je usput ozbiljno da koketira sa fašističkim idejama\, što se ogledalo i u njegovim proznim djelima. Koliko je vjerovao u Musolinija dokazuje\, između ostalog\, i činjenica da je svoju medalju Nobelove nagrade predao fašističkoj vladi\, ne bi li na taj način podržao Dučeove imperijalističke aspiracije. Nakon što je suprugu zatvorio u duševnu bolnicu\, a nakon toga došao i do sukoba s fašističkim čelnicima\, zbog čega je ostatak života proveo pod prismotrom tajnih službi\, umro je sam u svom domu u Rimu 1936. godine\, ostavivši za sobom jedan od najrelevantnijih književnih opusa u prvoj polovini 20. vijeka.
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/satiricko-kazaliste-kerempuh-sest-likova-trazi-autora-oliver-frljic/
LOCATION:Ljetnja pozornica Doma kulture
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/kerempuh-za-sajt.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180625T213000
DTEND;TZID=UTC:20180625T213000
DTSTAMP:20260506T181452
CREATED:20180531T110439Z
LAST-MODIFIED:20180603T223515Z
UID:5232-1529962200-1529962200@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“: „Sin“\, režija Mirko Radonjić
DESCRIPTION:Kraljevsko pozorište „Zetski dom“\n„Sin“\, režija Mirko Radonjić \nRežija\, scenografija\, dizajn svjetla: Mirko Radonjić\nTekst i dramaturgija: Mirjana Medojević\nKostimografkinja i saradnica na scenografiji: Lina Leković\nAsistentkinja režije: Marija Backović\nFotografije: Duško Miljanić \nUloge: Srđan Grahovac\, Marija Đurić\, Omar Bajramspahić \nO predstavi \nOvaj komad ne bavi se temom rata\, već onim što ostane u ljudima nakon njega. Iako ga na teritoriji Crne Gore nije bilo\, mnogo Crnogoraca učestvovalo je u ratu u susjednim državama. Neki kao podsjetnik na ta vremena imaju rane na tijelu\, neki na duši\, neki oboje. Tim dvoje mladih umjetnika koji su ušli u projekat sa crnogorskim glumcima\, predano je otvarao teme kako bi zaokružili priču\, pitajući se u tom procesu\, da li je krug pakla i mržnje uopšte moguće zaustaviti. Skrojili su zajedno\, pažnje vrijednu priču o sudbini jednog ratnog veterana i njegovoj djeci. \n\nRiječ reditelja: \n„Bez revidiranja svoje istorije\, ne mislim u duhu nacionalanog ponosa kako je revidiramo\, već zbilja kao susret sa svojom odgovornošću i svojom krivicom\, mislim da kao društvo ne možemo da napredujemo. To se apsolutno vidi kroz razne pore društvenog bivstvovanja\, kroz razne podjele koje danas postoje. Probali smo da to što u tekstu stoji ne čitamo kao bilo kakav pamflet već u smislu ljudskog stanja i ljudskih sudbina\, i toga gdje one sve mogu da povedu. Tek u trenutku kada se suočimo s tim da su naši očevi išli u ratove\, a postoji podatak da je 35 hiljada ljudi iz Crne Gore išlo u BIH i Hrvatsku\, tek kada se suočimo sa time\, tada ćemo moći znati šta su naši stavovi prije nego uskočimo u evropske čizme. Otvara se pitanje krivice. Nismo postavljali tragediju\, ali to je taj antički model odgovornosti i krivice\, koja kreće da proganja druge generacije.“ \nMirko Radonjić \nRiječ autorke: \n„Ovo nije priča o jednom čovjeku. Nijedna priča to nikada nije. Sin se sveti na najbrutalniji mogući način preko odnosa sa njegovom kćerkom\, njegovom polusestrom\, na kraju dođemo i do griže savjesti tog sina. U suštini\, to su tuđi grijesi koje plaća dvoje mladih ljudi\, koji istovremeno čine svoje greške na tom putu. Ne mislim da je tekst završen\, kada sam saznala da će Mirko da radi ovu predstavu ušli smo u novu ruku teksta\, jer sam shvatila da kod njega postoji motiv\, da mu predstava znači. Nemam taj pristup da je na tekst stavljena tačka\, poštujem pisce koji tako rade\, ali kod mene taj pristup dolazi iz toga što sam ja zapravo reditelj. Znam koliko života na sceni može da se otvara.“ \nMirjana Medojević
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/kraljevsko-pozoriste-zetski-dom-sin-mirko-radonjic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/8b07d68e197daf2ec649a33eed7b1e00_XL-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC:20180628T213000
DTEND;TZID=UTC:20180628T213000
DTSTAMP:20260506T181452
CREATED:20180531T111342Z
LAST-MODIFIED:20180626T072432Z
UID:5240-1530221400-1530221400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Beogradsko dramsko pozorište: „Moj deda je aut“\, režija Đurđa Tešić
DESCRIPTION:Beogradsko dramsko pozorište\n„Moj deda je aut“ \nPisac: Dušan Janković\nRežija i izbor muzike: Đurđa Tešić\nScenograf i kostimograf: Zorana Petrov\nKompozitor: Vladimir Pejković\nAsistent kostimografa: Sanja Mimić\nInspicijent: Dejan Popović\nFotografije: Marija Ivanišević \nUloge: Boris Komnenić\, Slobodan Boda Ninković/Milan Čučilović\, Ljubinka Klarić\, Milorad Damjanović\, Suzana Lukić\, Srđan Dedić \nO PREDSTAVI \nAutor mlađe generacije Dušan Janković\, kroz\, na prvi pogled\, jednostavnu i tipičnu savremenu\, porodičnu priču\, dotiče tabu temu: otvoreno priznavanje homoseksualnog opredjeljenja\, zapravo prihvatanje sopstvene seksualnosti. Današnja sprska porodica (i ne samo srpska) teško prihvata i razumije sklonost ka istom polu\, pogotovo kada takvo priznanje stigne od najstarijeg člana. Nakon smrti žene sa kojom je u braku proveo gotovo čitav život\, deda Marko želi da posljednje dane posveti godinama skrivenoj\, ali jedinoj iskrenoj ljubavi – Danilu. \nRIJEČ PISCA \nKomad „Moj deda je aut“ dekonstruiše porodične odnose i ispituje granice isključivosti i razumijevanja. Junaci ove drame otkrivaju koliko su zapravo spremni da se mijenjaju\, upoznaju i prihvate različitost kada je ona dio njihove porodice. Ova\, na prvi pogled jednostavna i tipična priča\, otvara temu priznavanja\, godinama skrivane seksualne orijentacije kod pripadnika treće generacije. Razmatra sposobnost\, odnosno nesposobnost članova porodice da se na prihvatljiv način suoče sa tim\, izlazeći pritom iz sopstvene zone komfora i malograđanskih uzusa kojima su ograničeni. \nDušan Janković \nO PISCU \nDušan Janković je rođen 1987. godine u Kopru\, Sloveniji. Završio je osnovne akademske studije komunikologije u Beogradu. Bavi se marketingom\, piše kratke priče i dramske tekstove\, od kojih je „Moj deda je aut“ njegov prvi komad\, a treći koji se izvodi. \nRIJEČ REDITELJKE \nSvako u sebi ima daimona\, onaj dio bića koji ga podsjeća i nagoni da bude svoj\, da se odazove pozivu duše i odupre stegama nasljeđa\, društva i okoline. Taj proces nikada nije lagan i nekada i dugo traje. Ipak\, kada trenutak odazivanja pozivu dođe\, kome treba da zahvalimo? Vjerovatno onome ko je stvorio vrijeme da nam se ne bi sve događalo odjednom. \nĐurđa Tešić
URL:https://www.barskiljetopis.me/event/beogradsko-dramsko-pozoriste-moj-deda-je-aut-djurdja-tesic/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:https://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/05/moj-deda-je-aut-4-v-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP Kulturni centar Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
END:VCALENDAR