Urbanov “Don Kihot” na Ljetnjoj pozornici Doma kulture u subotu, 10. avgusta

Koprodukcijsko ostvarenje ovogodišnjeg „Ljetopisa” i Gradskog pozorišta Podgorica, predstava „Don Kihot”,  u režiji Andraša Urbana, nastala kao rediteljev sopstveni projekat inspirisan istoimenim romanom Migela de Servantesa, biće odigrana u subotu, 10. avgusta na Ljetnjoj pozornici Doma kulture, sa početkom u 21:30h.

Karte, čija cijena iznosi 5 eura, mogu se rezervisati pozivom na broj telefona 068/278-760 i, na dan igranja predstave, kupiti na biletarnici Doma kulture, od 18h. 

 

„Barski ljetopis“ i Gradsko pozorište Podgorica

Migel de Servantes

„DON KIHOT“

Režija: Andraš Urban

Tekst: Vedrana Božinović

Muzika: Irena Popović Dragović

Scenorafija: Smiljka Šeparović Radonjić

Kostimografija: Lina Leković

 

Igraju: Branka Femić Šćekić, Kristina Obradović, Branka Stanić, Jelena Simić, Sanja Popović, Vanja Jovićević  i Anđelija Rondović.

 

Riječ reditelja:

Neću da radim folirantsku predstavu. Da. Radim samo jednu. Ovu. Kao da je poslednja. Svaka je donkihotovsko ludilo. Borba na život i smrt. Pa svojevrsno ludilo. Nemoćni smo pred zlom. Kompromisni smo. Palićemo i knjige. A na početku smo samo hteli miran život. U biti. Borba za ideale postane samo budalaština iz mladosti. Krizis adolescensis. Svi nas ubeđuju da su to samo vetrenjače… da je pozorište samo ono sto oni razumeju, samo ono sto oni umeju da rade. Sedam žena. Sedam glumica koje biju svoju bitku malo duže od sat vremena. Izgaraju na sceni. I 7 mikrofona. Opet. Da. Znači da vama ipak samo ostaje da se udobno namestite na vašim stolicama, i prepustite se predstavi.

Andraš Urban

Riječ autorke teksta:

Don Kihot je klasika.

Ovo je rečenica koja će na ovaj ili onaj način nekoliko puta biti izgovorena u predstavi. I to jeste tako. „Najprevođenije djelo nakon Biblije“, roman koji se proglašava začetnikom savremenog romana, lik koji je postao simbolom, arhetipom, vjerovatno najpoznatiji lutajući vitez svih vremena – samo je početak onoga što se kao teret svali na svakoga ko krene u dramsku borbu sa Don Kihotom. Servantes je veliki pisac i „Don Kihot“ je, nesumnjivo, veliko djelo, ali čvrsto vjerujem u to da posao pozorišta nije da nam velika djela lijepo pročita sa scene. Pozorište je umjetnost za sebe. Nikako samo ilustracija književnosti, ma kako ona genijalna bila. Zato ova predstava nije namijenjena srednjoškolcima koji se teško probijaju kroz školsku lektiru. Nije, u slučaju da žele da im se prepriča fabula. I svakako jeste i njima, ali i svima onima koji žele da se zajedno sa nama zapitaju – šta znači potraga za idealima danas. U kakvom društvu živimo, kakvom težimo i da li je idealno društvo, čak i ako ga dosegnemo, zaista po našim mjerilima. Nas, Balkanaca, koji cijene činjenicu da ne mora sve uvijek po zakonu, nego postoji i nešto što je stvar dogovora.

Pa makar se to ticalo i zakona koje smo sami donijeli.

Servantes piše roman koji je zabavna i duhovita pustolovina. Ali je i kritika književnosti, pozorišta, drame (Servantes je bio dramaturg i dramski pisac), religije, čak i odnosa prema ženama… Iako se opšte znanje o Don Kihotu zaustavlja na vjetrenjačama, u romanu se jasno progovara o idealu države, društva, ljubavi i umjetnosti. Time smo se bavili.

Naši lutajući vitezovi su viteškinje. Rogobatan termin. Ali gender ispravan, te potpuno u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Crnoj Gori koji diskriminacijom smatra, da parafraziram, čak i jezičku upotrebu muškog roda kao generički neutralnog kada se govori o različitim rodovima. No, zakoni su jedno. A praksa je, rekoh, gotovo uvijek, nešto sasvim drugo.

Ovo nije priča o ženama. Ovo je priča o društvu. Jer su i žene i muškarci plod društvenih zakonitosti i posljedica odnosa koji se njeguju kao tradicija, očuvanje reda ili, što je možda i najvažnije – obraza. Ovo nije samo ženska priča, ali jeste priča koju pričaju žene. Iz svoje vizure. One progovaraju o svojim, tim strašnim i nerazumnim, „ženskim pravima“. A samo onaj koji ne sluša ili neće da sluša neće shvatiti kako su to uvijek i samo prava svakog čovjeka.

Ako više iko ima snage i volje da se za prava bori. Jer, „ovo je loše vrijeme za lutajuće vitezove“.

Juriš na vjetrenjače.

Vedrana Božinović

 

O reditelju:

Andraš Urban je rođen 1970. u Senti. Sa sedamnaest godina, formira samostalnu pozorišnu i književnu radionicu, u kojoj radi kao autor, reditelj i glumac. Nakon izvjesnog vremena, formira pozorišnu trupu „Aiowa“, koja je teatar tretira kao specifičnu, ali ipak sveumjetničku ideološku akciju. Na novosadskoj Akademiji umjetnosti, studira filmsku i pozorišnu režiju. Istovremeno je kao reditelj angažovan u subotičkom Narodnom pozorištu. Sredinom devedesetih, napušta studije, rad u pozorištu i godinama živi povučeno. Režiju diplomira 2000. godine, u klasi prof. Vlatka Gilića i Bora Draškovića, i nastavlja intenzivan rad u pozorištu. Uz podršku segedinskog MASZK­a, i vlastitog ansambla stvara i „nezavisne“ pozorišne predstave. Od 2005. godine direktor je Mađarskog gradskog pozorišta „Deže Kostolanji“ u Subotici. Osnivač je internacionalnog pozorišnog festivala „Desiré Central Station“. Radi u Novom Sadu i Subotici, vodi umjetničke radionice u Rumuniji, odlazi na studijsko putovanje u Japan. Režirao je predstave u Nišu, Novom Sadu, Beogradu, Segedinu, Bitolju, Ljubljani, Berlinu, Klužu, Varni. Ukupno, četrdesetak profesionalnih režija. Pozorište percipira kao na prosvijetljeni prostor, ponekad provokativne akcije, gdje se misli, govori i organizuje specifičan vid umjetničke stvarnosti. Predstava je za njega komunikacija, i druga stvarnost, koja postoji za sebe, ali nastaje u odnosu izvođača, izvođene stvarnosti i gledaoca. Režiju ostvaruje preko interaktivne komunikacije s glumcem. Nosilac je odlikovanja, nagrada „Jasai Mari“ (Najprestižnija nagrada za pozorišnu umjetnost Republike Mađarske), nagrada „Joakim Vujić“, „Pro urbe“ grada Subotice, „Pro urbe“ grada Senta, za Paralelnu umjetnost (Mediawave). Njegove režije i predstave su nagrađivane na festivalima: „Profesionalna pozorišta Vojvodine“, „Sterija“, „Infant“, „Joakimfest“, „Tvrđava fest“, „Teatarfest“, „Festival alternativnih pozorišta Republike Mađarske“, „Festival mađarskih pozorišta“, „MOT“.