Loading Program

« Svi Program

Satiričko kazalište „Kerempuh“: „Šest likova traži autora“, režija Oliver Frljić

21. juna od 21:30

5€

Detalji

Datum:
21. juna
Vrijeme:
21:30
Cijena:
5€

Mjesto

Ljetnja pozornica Doma kulture

Organizator

JP Kulturni centar Bar
Telefon za rezervacije:
068 278 760
E-pošta:
pr@barskiljetopis.me

Satiričko kazalište „Kerempuh“
„Šest likova traži autora“

Prevod: Helga Juretić

Režija i adaptacija teksta: Oliver Frljić
Asistent režije: Tim Hrvaćanin
Dramaturgija: Nina Gojić
Asistent dramaturgije: Robin Mikulić
Scenografija: Igor Pauška
Kostim: Sandra Dekanić
Izbor muzike: Oliver Frljić
Pokret: Ana Kreitmeyer
Dizajn svjetla: Vesna Kolarec
Dizajn zvuka: Alen Sinkauz
Izvršna producentkinja i inspicijentkinja: Mirela Tihava

Uloge: Vilim Matula, Branka Trlin, Linda Begonja, Damir Poljičak, Roko Sikavica, Iva Šimić, Jerko Marčić, Borko Perić, Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović, Kim Končar, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Filip Sertić, Matija Šakoronja

O predstavi

Najpoznatiji Pirandelov komad i jedan od najpoznatijih dramskih komada uopšte – „Šest likova traži autora“ – stigao je na daske Satiričkog kazališta „Kerempuh“. Još 1921. Pirandelovi su likovi krenuli u potragu za autorom koja neprekidno traje do današnjeg dana. U toj potrazi se, osim autora, našlo još štošta, a šta će se naći u „Kerempuhovoj“ predstavi koju postavlja Oliver Frljić, možete pogledati 21. juna na velikoj sceni „Barskog ljetopisa“, na ljetnjoj pozornici Doma kulture. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandelova drama o pozorištu dobija i neka nova značenja. Kao potpisnik „Manifesta fašističkih intelektualaca“, autor Pirandelo svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj – barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže.

Riječ reditelja: Zašto se fašizam ne može smijati sam sebi?

U Zafranovićevom filmu „Okupacija u 26 slika“ ulazak italijanskih okupatora u Dubrovnik započinje kadrom vojnika koji, vozeći se u džipu po Stradunu, baca zemlju i viče: „Ovo je sveta talijanska zemlja.“ Zatim slijedi operetna parada u kojoj talijanska vojska marširajući ulazi u Grad. Vrlo brzo se taj teatralni marš pretvara u slapstick, jer se vojnici poklizaju na „svetu talijansku zemlju“ i svom dužinom padaju na tle. Iako se okupljeno lokalno stanovništvo počinje grohotom smijati, zapovjednik ne dopušta da se parada prekine jer ju je naredio Duče.

Ovaj primjer sjajno ilustruje odnos fašizma i humora – tačku njihovog kratkog susreta i trajnog razilaženja. Kao potpisnik „Manifesta intelektualaca fašističkog pokreta“ i sjajan humorist, Pirandelo se zasigurno našao na ovoj tački. To je tačka od koje, govoreći o hrvatskom društvu danas i ovdje, počinje i naša predstava. Kroz zadnjih 26 godina to društvo opsesivno je tražilo svoj identitet i autora. U tom kontekstu, u njemu danas najpoznatija Pirandelova drama dobija nove rezonance i interpretativne podsticaje. Humor te drame se ledi u trenutku kad njeni komički označitelji pronalaze svoje označeno u rapidnoj fašizaciji hrvatskog društva.

Tačka u kojoj se fašizam i humor sastaju jest dehumanizacija kao condicio sine qua non. Ali dehumanizaciju koju podrazumijevaju prvi i drugi ipak ima suštinski različite premise i implikacije. Fašizam dehumanizuje u realnom svijetu da bi dodatno normalizovao ozakonjeni ili prećutno tolerisani zločin zbog rase ili neke druge identitetske oznake. Dehumanizacija u humoru događa se unutar jasno i naglašeno postavljenog fikcionalnog okvira, kako to u svojoj knjizi „Slapstick and Comic Performance“ objašnjava Luis Pekok. Njome se onemogućava ili minimalizuje mogućnost empatijskog odnosa spram pojedinih likova. Otud i mogućnost da se u slapsticku smijemo fizičkom nasilju koji bi u svakoj drugoj situaciji izazvalo znatno drugačiji afektivni odgovor. Redukcija prostora za empatijsku identifikaciju omogućava humoru i da realizuje svoj subverzivni potencijal u odnosu na realne i normirane društvene odnose moći.

Tačka u kojoj se fašizam i humor trajno razilaze jeste nemogućnost ovog prvog da se smije samom sebi. A upravo ta nemogućnost jeste uslov njegove egzistencije. Što bi se jednom poštenom fašisti dogodilo kad bi mu data zakonska mogućnost da nekoga fizički likvidira zbog njegove rase ili nacionalne pripadnosti postala smiješna? Upravo ozbiljnost i odsustvo autoironije koje se manifestuje u različitim politikama i praksama fašističke dehumanizacije, jesu uslovi sprovođenja njihovih konačnih rješenja.

Od Čaplinovog „Velikog diktatora“, preko Brehtovog „Zadrživog uspona Artura Uija“, do Lubičevog „Biti ili ne biti“ – da nabrojim samo nekoliko primjera iz vremena najbrutalnije ekspanzije istorijskog fašizma – istinski humor je uvijek demaskirao fašističku ideologiju, bez obzira na masku koju je navukla na svoje lice. A neno lice, ma šta ga prekrivalo, uvijek se moglo prepoznati po facijalnom grču koji se pojavio svaki put kad mu je pozorišno ogledalo pokazalo njegov satirički odraz. Zato se istinski fašisti neće smijati našoj predstavi. Smijući se njoj, smijali bi se sebi.

Oliver Frljić

O autoru

Luiđi Pirandelo, autor drame „Šest likova traži autora“, bio je svestrani italijanski književnik čiji opus uključuje kanonske prozne i, dakako, dramske naslove zahvaljujući kojima je prvenstveno i stekao svjetsku slavu. Pa ipak, možda valja tek uzgred spomenuti da je svoju književnu karijeru započeo poezijom. Osim toga, poznata je činjenica kako struka Pirandelove tragične farse smatra pionirskom pripremom terena za teatar apsurda, a za svoj stvaralački rad primio je i Nobelovu nagradu za književnost.

Rodio se na siromašnom jugu Sicilije, u porodici imućnih i politički vrlo aktivnih industrijalaca angažovanih u pokretu za ujedinjenje i demokratizaciju Italije, „Il Risorgimento“. Kako ćemo kasnije vidjeti, ta porodična politička crta uhvatiće korijena i u njegovom javnom djelovanju. S ocem se nikad nije dobro slagao: Pirandelo je želio da studira književnost, dok je otac insistirao na tome da preuzme porodični posao. Pirandelo je započeo vezu s rođakom, a postavljen mu je ultimatum između studija i braka. Pirandelo je odabrao ovo prvo i stekao diplomu u Njemačkoj, a po povratku u Italiju oženio se i dobio troje djece.

Nakon kolapsa porodičnog biznisa, Pirandelo se odjednom našao na prosjačkom štapu i bio je primoran da radi kao učitelj italijanskog i njemačkog, ali i da počne da naplaćuje tekstove koje je do tada objavljivao besplatno. U to vrijeme mu je književna karijera doživjela uzmah, a počeo je usput ozbiljno da koketira sa fašističkim idejama, što se ogledalo i u njegovim proznim djelima. Koliko je vjerovao u Musolinija dokazuje, između ostalog, i činjenica da je svoju medalju Nobelove nagrade predao fašističkoj vladi, ne bi li na taj način podržao Dučeove imperijalističke aspiracije. Nakon što je suprugu zatvorio u duševnu bolnicu, a nakon toga došao i do sukoba s fašističkim čelnicima, zbog čega je ostatak života proveo pod prismotrom tajnih službi, umro je sam u svom domu u Rimu 1936. godine, ostavivši za sobom jedan od najrelevantnijih književnih opusa u prvoj polovini 20. vijeka.