BEGIN:VCALENDAR
VERSION:2.0
PRODID:-//Barski ljetopis - ECPv4.7.3//NONSGML v1.0//EN
CALSCALE:GREGORIAN
METHOD:PUBLISH
X-WR-CALNAME:Barski ljetopis
X-ORIGINAL-URL:http://www.barskiljetopis.me
X-WR-CALDESC:Događaji za Barski ljetopis
BEGIN:VEVENT
DTSTART;TZID=UTC+0:20180802T213000
DTEND;TZID=UTC+0:20180802T213000
DTSTAMP:20240418T184345
CREATED:20180601T041648Z
LAST-MODIFIED:20180603T224010Z
UID:5326-1533245400-1533245400@www.barskiljetopis.me
SUMMARY:Narodno pozorište Republike Srpske: „Sinovi umiru prvi“\, režija Marko Misirača
DESCRIPTION:Narodno pozorište Republike Srpske\nMate Matišić\n„SINOVI UMIRU PRVI“ \nReditelj: Marko Misirača\nDramaturg predstave: Ivan Velisavljević\nDijalekatska obrada teksta: Milorad Telebak\nScenograf: Dragana Purković Macan\nKostimograf: Jelena Vidović\nMuzika: Petar Topalović / SOPOT\nAudio-dizajn: Petar Bilbija\nLektori: Milorad Telebak i Nataša Kecman\nInspicijent: Radovan Glogovac \nUloge: Dragoslav Medojević\, Nataša Ivančević\, Aleksandar Stojković\, Miljka Brđanin\, Boško Đurđević\, Goran Jokić\, Ljubiša Savanović\, Zlatan Vidović\, Svetlana Tanja Popović\, Đorđe Marković\, Vladimir Đorđević\, Rok Radiša\, Zoran Stanišić \nO predstavi \nMnogo je tema i bolnih pitanja koje otvara ovaj izuzetan komad. Zato mislim da je potrebno i važno danas\, više od dvije decenije nakon rata u BiH\, postaviti na scenu Narodnog pozorišta Republike Srpske u Banja Luci „Sinove“ i napraviti predstavu koja nas\, poput onog Gogoljevog ogledala suočava sa mnogim ratnim i poratnim traumama koje svi živimo na ovaj ili onaj način\, ali i predstavu koja na problem ratne i poratne stvarnosti gleda „odozgo“\, iz ptičje perspektive\, sa potrebnim otklonom kroz koji ćemo mnogo bolje osjetiti ono što nas tišti. Matišićev komad predstavlja svojevrsni žanrovski sinkretizam: ima tu svega i to na jedan jako promišljen način: od antičke tragedije do komedije apsurda sa elementima crnog\, „montipajtonovskog“ humora. Realistična groteska bilo bi\, možda\, najtačnije žanrovsko odredište naše predstave. \nMatišićev original dešava se u selu Ričice kod Imotskog\, u Dalmatinskoj Zagori 2002. godine\, dakle sedam godina od rata i tri godine od Tuđmanove smrti na koju se jedna od situacija u komadu odnosi. Naša adaptirana verzija „premještena“ je u selo Rekavice kraj Banja Luke u Republici Srpskoj i u 2008. godinu\, 13 godina od rata\, dvije godine od Miloševićeve smrti na koju će se pomenuta situacija referisati u našoj verziji i u godini velikih protesta ratnih vojnih invalida Vojske Republike Srpske povodom lošeg materijalnog stanja i odnosa vlasti prema njima. \nOsim što se sam naslov komada referiše na našu ratnu i poratnu stvarnost\, kao i na istoriju ovih prostora (na starce što su uvijek ispraćali u rat sinove koji su umirali prvi)\, kao dominantna tema naše predstave nameće se bolno pitanje na koje odgovora nema: koliko je traganje za prošlošću i iskopavanje starih rana (u metaforičkom smislu\, želja da se konačno „raščiste“ pitanja oko Jasenovca\, Jadovna i drugih stratišta ‒ u srpskom slučaju; isto se pitanje može postaviti u okolnostima hrvatskog ili bošnjačkog naroda) zaista potrebno i neophodno? Da li nam kopanje po toj prošlosti zapravo donosi samo nesreću i otvara uvijek novi krug mržnje\, zla i nasilne smrti? Koliko god imali empatiju prema žrtvama i koliko god sa stanovišta žrtve težnja da se stvari „raščiste“ izgledala nužna\, očigledno ta „raščišćavanja“ na ovim prostorima nikada nisu dobro donijela. Ostaje\, dakle\, vječno pitanje da li treba i da li je moguće jednom zauvijek zakopati ratne sjekire\, staviti tačku na istoriju koja nam se intenzivno dešava i početi život u sadašnjosti?” \nMarko Misirača \nRiječ autora \n„Ideja o ‘Sinovima…’ stigla me je u rodnim Ričicama kraj Imotskog. Jednog popodneva tamo sam se zatekao u društvu nekolicine tridesetogodišnjih umirovljenika u seoskoj gostionici. Tamo sam susreo mladiće u dobi između 25 i 35 godina. Ponudio sam ih pićem\, krenuo je razgovor i pitao sam ih čime se bave. Odgovorili su mi jednostavno: „Idemo u poštu i gostionicu“. U poštu po mirovine\, jer su svi umirovljenici\, a potom u gostionicu jer se tim dragim momcima u životu ništa drugo nije događalo\, osim alkohola. I tu sam shvatio tu našu poratnu napetost koju sam odmah odlučio pretočiti u dramski tekst…“ \nMate Matišić \nRiječ kritike \nMatišićev komad u banjalučkoj verziji i dalje\, kako u programskoj knjižici predstave zapisuje dramaturg Ivan Velisavljević\, „čuva emotivnost\, humor  i vještu kompoziciju originala\, uz nastojanje da gledaoce primoramo na razmišljanje o ideološkim temeljima i o ludilu ekonomije mržnje i smrti\, u kojoj živimo i dvadeset godina nakon ‘ratova za nasljeđe i to u svim državama\, pokrajinama\, entitetima\, kantonima i opštinama nastalim poslije raspada Jugoslavije“. Autori predstave idu i korak dalje\, tu grotesknu\, crnohumornu priču o traženju nestalih\, najmilijih\, ubijenih i pokopanih tko zna gdje\, o ucjenama mafije koja im na prodaju nudi podatke o mjestu gdje su zakopani\, o iskopavanjima drugih\, potpuno nevinih mrtvaca da bi prisilili mafijaše da im otkriju te toliko tražene lokacije\, čitav taj kontekst prebacuju iz izvornog ambijenta\, nekog zabitog sela u Dalmatinskoj Zagori u ništa manje zabačenije krajiško selo\, Hrvati katolici postaju Srbi pravoslavci\, narodnosti se miješaju poput karata u špilu kojim se igra ta opasna i volšebna partija u kojoj se ne pita o visini uloga\, promijenjeno je i vrijeme kada se sve odigrava\, a dominantan dijalekt ikavskog izgovora tako tipičan za ruralnu Dalmaciju i tako bitan za ovaj Matišićev komad\, ispisuje se kočićevskom\, ruralnom ijekavicom tipičnom za Zmijanje i okolinu Manjače. Dakle\, novi tipovi\, novi likovi\, novi toponimi i novo vrijeme – a opet sve je tako matišićevski pogođeno\, uštimano i funkcionira besprijekorno. Jer\, i u originalu i u predstavi što je potpisuje tim Marka Misirače mrtvi su i dalje dominantni\, sve se oko njih odvija\, njihov govor\, nečujan i neprimjetan za uho\, grmi pozornicom i našom intimom\, osvaja nutrinu naših rastrojenih i ustreptalih duša\, pogađa nas više od bezbrojnih riječi i govora živih što tumaraju scenom u potrazi za tim neuhvatljivim trenucima smiraja\, zadovoljstva i obiteljske sreće što je sakrivena negdje duboko\, netragom nestala sred neznanih grobova dragih osoba. \nMladen Bićanić\, „Oslobođenje“ – bosanskohercegovačke nezavisne novine \n
URL:http://www.barskiljetopis.me/event/narodno-pozoriste-republike-srpske-sinovi-umiru-prvi-marko-misiraca/
LOCATION:Stari Bar – amfiteatar
CATEGORIES:Pozorišni program
ATTACH;FMTTYPE=image/jpeg:http://www.barskiljetopis.me/wp-content/uploads/2018/06/slika-3-1.jpg
ORGANIZER;CN="JP%20Kulturni%20centar%20Bar":MAILTO:pr@barskiljetopis.me
END:VEVENT
END:VCALENDAR